Za ovakav Hajduk netko mora odgovarati

Foto: Miroslav Lelas, Davor Puklavec, Ivo Cagalj/PIXSELL

NAKON još jedne potraćene sezone u lovu na naslov, nameće se pitanje tko treba odgovarati za ovakav Hajduk. Odgovori na koje ćete naići kreću se od stručnog stožera, predsjednika, sportske politike do ulice i udruge Naš Hajduk ili kombinacije svega zajedno.

Definicija Hajduka

Prije nego što damo smjernice za smislen odgovor, bilo bi se najbolje pozabaviti onime što Hajduk predstavlja i kako je došao do trenutne pozicije. Kao što možete saznati u bilo kojem kućanstvu u kojem se navija za Bile, nije riječ o klubu, već o načinu života. O nečemu organski ili kulturološki usađenom svakome tko je odrastao uz splitski klub.

O tome su mnogi pisali pjesme, romane, monografije i tekstove, pa je sasvim besmisleno ulaziti u dublju analizu svake pojedine emocije koja se samim spomenom imena Hajduka probudi kod navijača. Ono što je zapravo iz toga najvažnije zaključiti je to da je svakome tko ga vodi Hajduk jedan ogroman skup tereta i očekivanja.

 

Dakako da tu često vladaju pozitivni momenti, ali ono čega već godinama nema je strpljenje. Na svaki i najmanji znak pozitivnih rezultata ili igre očekivanja rastu eksponencijalno. Da bi vam bilo nešto jasnije što to točno znači, riješimo odmah definiciju eksponencijalnog.

Obično u školama i ponegdje na internetu imate usporedbu ili čak i svojevrsni sukob pojmova linearno i eksponencijalno. U najkraćim mogućim crtama, linearan rast je stalan i umjeren, uvijek za istu vrijednost.

Onaj drugi, o kojem ovdje govorimo, ne očituje se u jednakim koracima prema gore, nego skokovima koji su jedan za drugim sve veći (pomnoženi istim faktorom). Što je prethodna etapa rasta veća, ona iduća će biti gotovo pa neodrživa. Naravno, kad govorimo o životnom ciklusu kluba, a ne čistoj matematici.

Pravo na ludost

I takva očekivanja su dopuštena, možda ponekad i poželjna, za navijače kluba. No, ona su krajnje nedopustiva za nekoga tko upravlja entitetom koji želi dugoročno ostvarivati rezultate. Sportski kolektiv u našem okruženju mora rasti linearno, uz poneki skok ili posrtaj, ali ne može se održati uz eksponencijalne skokove (ili padove).

Navijači si moraju moći dopustiti euforiju, ali nijedna uprava na nju nema pravo. Ni na euforiju, ni na apatiju, a najmanje od toga na ludost. Sjetite se samo one toliko prožvakane definicije ludosti: "Stalno raditi iste stvari i očekivati različite rezultate." To je ono što u Hajduku gledamo već jako dugo.

Nisu ovaj predsjednik i sportski direktor neki hohštapleri koji su pali s neba pa u rebra, pa čine sve pogrešno otkad su došli. Mnogo toga je i prije njih spašeno i sređeno novim modelom upravljanja klubom, a mnogo toga i upropašteno jer se ljudi na poslovnom nivou nisu mogli nositi s teretom i očekivanjima.

Praksa besmislenih odluka

Do sad je postalo prilično jasno koje su teorijske postavke začaranog kruga Hajduka, ali prijeđimo na konkretno. Vratimo se na predvečerje derbija s Dinamom u travnju 2018. Na klupi prve momčadi sjedi Željko Kopić, a prvi operativac kluba je Ivan Kos.

U danima prije utakmice u prvom planu su, umjesto utakmice, izjave Kosa o tome kako je ugošćivao suce u Splitu. Osječanin je smijenjen i prije početka dvoboja, a neizvjesnost prvenstva nestala u turbulencijama borbe za fotelje.

Osnovno pitanje ovdje nije je li Kos nešto skrivio i je li trebao otići. Temeljna zabluda je u tome da je radi principa kluba i čistih računa trebao otići prije nego igrači uopće izađu na teren. Suludo je i na granici razuma tako voditi poslovanje. Da je smjena "odrađena" kroz dobro definirane procedure u kojima se on mogao, čak i bezuspješno braniti, poslana bi puno bolja i glasnija poruka.

Upravo ona poruka koja je kilavo i nemušto trebala doći s usiljenom smjenom prije utakmice. Hajduk prije svega i svakoga. Jer bi u tom slučaju klub bio skup principa, pravednih procedura i uvriježenih vrijednosti. Ovako se samo pokazao kao neki šerif koji je dopustio rulji da linčuje zatvorenika.

Tek nekoliko mjeseci kasnije klub je imao novu upravu, Kopić (i Vulić) su bili bivši, a na mjesto trenera je došao nešto manje poznati Siniša Oreščanin. Ali ono što je od svih tih momenata važnije, uspostavljena je sportska politika i struktura momčadi.

Oreščanin je znao kakav nogomet želi igrati, znao je (iako je iz Zagreba) koliko su Hajduku važna "dica" i znao je kako na tome graditi klub. Način igre prve momčadi uveden ja kao princip u svim mlađim kategorijama kluba i polako se počela sklapati smislena slika vođenja sportskog kolektiva.

Naravno, takve promjene nisu došle bez otpora. Ali gledajući iz sportskog ugla, počeli su se postavljati zdravi temelji za budućnost. Momčad se iz nedefiniranosti i prosječnosti počela dizati i iako je završila na 4. mjestu, postojao je jasan smjer napretka na više frontova.

Pogled prema sezoni 2019/20. obećavao je jasan linearni uzlazni smjer. No kao što to već biva, sukobi za fotelje na vrhu doveli su do pritiska na trenera i prije početka same sezone. A sa zla na gore je krenulo ispadanjem od malteške Gzire. Oreščanin je ekspresno odstranjen, na klupu se vratio Burić, a čitav sustav je razbacan "k'o đubre po vinogradu".

Rasti samo da bi se palo

Ne treba čak ni dodatno napominjati kadrovsku politiku i pojedine transfere igrača jer bismo bili ovdje do prekosutra. Hajduku je nakon toga trebalo više godina i pokoja nova uprava da bi se stabilizirao. Dolaskom Lukše Jakobušića se na neko vrijeme činilo da postoji jasan i smislen plan. Linearan.

Nakon pokušaja s nekoliko trenera i uspješne stabilizacije kadra, dovođenjem Marka Livaje se stvorila i euforija kakva već dugo nije tresla navijački puk. Samo je bilo potrebno doraditi zadnje detalje kako bi se dugoročan plan počeo ostvarivati.

Taj korak je učinjen postavljanjem Valdasa Dambrauskasa na mjesto trenera. Metode rada, sustav igre i jasno zacrtani sportski ciljevi su postali nešto na što se struktura mogla osloniti. Stvari dakako nisu bile idealne, ali imale su glavu i rep.

A onda je u jeku pozitivnih pomaka i osvajanja Kupa iz prikrajka provirila ludost. Niti navijačka ni medijska ni bilo kakva slična ludost. Ona mnogo opasnija, smještena u uredima Poljuda. Predsjednik je predstavio "petoljetku" koje se svi moraju držati. Vrlo brzo osvajanje Kupa nije bio dovoljan znak napretka momčadi, nego samo minimum minimuma.

Borba s Dinamom za naslov do pet kola do kraja prvenstva bila je antiklimaks, a činjenica da su Livaja i Krovinović bili među najboljim igračima lige samo usputna crtica. Iduće godine se moralo ići na naslov. Bez dovođenja novih igrača i uz minimalna ulaganja u postojeći kadar.

Iz zla u gore

Znajući čitavu povijest ni ne čudi da je Dambrauskas nakon poraza u Superkupu dobio zahvalnicu "jer nije bio u korak s ambicijama kluba". A samo nekoliko mjeseci ranije je morao prilagođavati igru momčadi da bi u njoj zaigrali eksponati iz omladinskog pogona.

Te "ambicije" kluba nisu imale osnove u stvarnosti, već samo u željama onih koji za njega navijaju. Oni na to imaju pravo. Ali Jakobušić i Nikoličius nemaju taj luksuz. Oni nemaju pravo sanjati eksponencijalno, nego raditi na tome da rast bude linearan.

Izgubljenost u snovima dovela ih je do toga da im najveći transfer bude dovođenje Ivana Leke. Čovjeka koji je u uređenim sustavima donosio rezultate. Trenera koji nije izgubljeni novajlija, nego veteran koji zna što želi.

Leko je transferiran u Hajduk koji ni približno nema osnove za mokre snove kojima se nada. Umjesto da ga se gradi na čvrstim temeljima koji su u jednom trenutku postavljeni, Hajduk je ponovno doveden u poziciju da kreće ispočetka "na ledini".

Još jedan potrošen predsjednik

Greške koje su zaluđeni očekivanjima, teretima i onime "što nitko ne može opisati" ponovili oni koji su sada na vrhu će opet svi zajedno plaćati još jako dugo. U međuvremenu će se spaliti mostovi i potrošiti karijere igrača i trenera koji su mogli biti kamen temeljac uspjeha.

Hajduku ne treba jedan šef koji će lupiti šakom od stol. Hajduku ne treba netko tko će živjeti njegovu veličinu u narodu. Hajduku treba hladna glava koja će poslovne odluke donositi poslovno bez sanjarenja. Lukša Jakobušić je mogao biti taj čovjek, ali i on se utopio u eksponencijalnoj euforiji.