U OTUŽNOJ atmosferi stadiona Wörthersee u Klagenfurtu, u ringu smještenom ispod slabašno popunjene tribine, Filip Hrgović sinoć je istukao još jednog boksača.
Trinaesta borba, trinaesta pobjeda, jedanaesti nokaut. Marko Radonjić, Crnogorac sa zastrašujućim omjerom od 22 pobjede nokautom iz 22 prethodne borbe protiv potpunih anonimaca, šest je puta padao prije nego što je njegov kut odlučio da je bilo dosta. Ponekad nije morao ni primiti udarac, nego bi sam od sebe završio na stražnjici.
Ljubiteljima boksa Hrgovićev je meč samo smetao
Hrgović nije ni žurio nokautirati ga, kao da je nakon deset mjeseci stanke što dulje želio biti u ringu, što bi bilo sasvim legitimno da ga puno veća publika od one u Klagenfurtu, okupljena pred TV-ekranima u Hrvatskoj, nije proklinjala zbog odugovlačenja, zbog kojeg ne može gledati puno značajniji i uzbudljiviji meč drugog hrvatskog boksača.
Petar Milas, 26-godišnji Splićanin, čiji je put do savršenog skora 15-0 prošao u sjeni Hrgovićeva uspona, u spektakularnoj atmosferi na središnjem terenu Roland Garrosa, koju je uveličao i francuski predsjednik Macron, borio se protiv Hrgovićeva starog rivala iz amaterskih dana, zlatnog dečka francuskog boksa Tonyja Yoke.
Iako je pružio daleko bolji otpor nego "najvrjedniji Crnogorac" Hrgoviću, ostat će zabilježeno da je prošao tek nešto bolje nego Radonjić. U prvom porazu karijere izdržao je četiri runde više, ali ipak je završio sudačkim prekidom na svoju štetu.
Yoka je već prije meča s Milasom za RTL rekao da bi mu Hrgović bio puno prikladniji protivnik.
Yoka je vrlo hrabar tip
"Sljedeći korak je borba za europski pojas, a onda i ulazak u Top 10 početkom sljedeće godine. Možda se vratim i za borbu s Hrgovićem. Filipe, čekam te! Znamo se dosta dugo, više od deset godina, sjajno je da je pobijedio. On ima svoje promotore, ja svoje, ovo je ipak biznis, ali nadam se da ćemo se boriti", rekao je Yoka nakon pobjede i tako ponovno prozvao Hrgovića.
Pokazao je tako izuzetnu hrabrost. Naime, svi ostali boksači iz svjetskog vrha užasavaju se od same pomisli da stanu u isti ring s Hrgovićem. Barem se to može zaključiti iz riječi promotora zagrebačkog boksača, koji mu u proteklih deset mjeseci nisu bili u stanju pronaći adekvatnijeg protivnika od 231. s BoxRecove ljestvice.
"Netko iz Top 15 ima priliku boriti se protiv Filipa Hrgovića u posljednjoj borbi uoči dvoboja protiv Anthonyja Joshue, a nitko to ne želi. Prošli smo doslovno cijelu ljestvicu i nismo pronašli boksača koji je spreman to učiniti", rekao je Eddie Hearn iz Matchroom Boxinga nakon što je Michael Hunter u zadnji čas otkazao već dogovoren meč, a zatim je slično napravio Martin Bakole.
Koja je razlika između Alena Babića i vrhunskih boksača koji izbjegavaju Hrgovića?
Svi se boje Hrgovića. Osim, naravno, Alena Babića, koji bi dao cijelu karijeru samo da stane u ring sa svojim najdražim neprijateljem, čovjekom za kojeg je smislio niz nadimaka inspiriranih oblikom glave ili položajem usana. Ako Hrgoviću njegovi promotori ne mogu naći protivnika, samo se trebaju okrenuti prema Rovinju, gdje ga spremno čeka bradati Divljak.
Opravdanje za eskiviranje tog meča Hrgovićevi pristaše u pravilu nude u nezainteresiranosti svjetske boksačke publike za okršaj dvojice hrvatskih boksača te ambiciji da se Hrgović bori s protivnicima iz samog vrha. Pa je ugovoren obračun Hrvata i Crnogorca, isforsirano najavljivan kao bitka neporaženih teškaša, iako treba izvrtjeti pet stranica po 50 imena dok se Radonjića ne pronađe na BoxRecovoj ljestvici.
U atmosferi koja je više podsjećala na utakmicu četrnaeste i devete momčadi 3. HNL Jug nego na borbu aspiranta na svjetsku boksačku titulu, opetovano su se čule i pjesmice poput "Oni ti ga puše, Filipe", prilično deplasirane u odnosu na zbivanja u ringu, a potpuno neprimjerene kad su koji sat ranije bile upućene "Željkanu", odnosno 52-godišnjem Mavroviću.
To je skandiranje ostalo upečatljivo jer ga je izvodila tako mala skupina navijača da im je skoro bilo moguće razabrati glasove, a svejedno su se jako dobro čuli. Pa kako je onda moguće da se isplati organizirati takvu lakrdiju od meča, ali ne i okršaj Hrgovića i Babića, koji bi zapalio cijelu regiju? Kako je moguće da El Animalu nije ispod časti šamarati nespremnog Crnogorca, koji je prekid dočekao s osmijehom, očito zadovoljan nagradom za sudjelovanje, ali ne želi se spuštati na razinu puno uglednijeg i popularnijeg Savagea?
Hrgović je ostao bez svih opravdanja, pa mu je Mavrović kupio vrijeme
Borbom protiv Radonjića Hrgović je izgubio jedina dva argumenta za odbijanje Babićeva izazova. Zato je njegov kamp, da kupi mir u kući, između njih postavio Mavrovića, koji Babiću uvjetuje da preko njega izbori meč s Hrgovićem, iako za ugovaranje tog meča nema nikakve ovlasti, a u svojim bi godinama i fizičkoj spremi mogao biti u ozbiljnoj opasnosti pod neumornim naletima Savageovih šaka.
Kristalno je jasno da Hrgović s Babićem ne želi boksati iz jednog jedinog razloga. Istog onog razloga zbog kojeg on sam ne može pronaći protivnika među više rangiranim boksačima. Strah.
Hrgović se ne boji Babića, ali boji se okršaja s njim. Ne zato što ga je strah batina ili jer misli da bi taj meč izgubio, ali svakako zna da bi ga mogao izgubiti. A poraz od nižerangiranog boksača, poput Babića ili Radonjića, značio bi strmoglav pad na ljestvici izazivača za svjetsku titulu, od kojeg se ne bi oporavio godinama. Samo, Radonjić nije bio ozbiljna prijetnja. Babić bi bio.
Razumno, ali i licemjerno
Nema u tome ništa sramotno, to je pametno razmišljanje u skladu sa zakonitostima boksačkog biznisa. Hrgoviću se taj meč jednostavno ne isplati, pogotovo u ovoj fazi karijere. Ali zato iritantno i licemjerno zvuči gunđanje da nitko iz vrha ne želi prihvatiti borbu s njim, kad on iz identičnog razloga bježi od Babića.
Nažalost, mala je vjerojatnost da ćemo ikada vidjeti okršaj naših najvećih boksačkih zvijezda, osim ako obojici karijera ne dosegne takvu visinu da se nađu u ulogama prvaka i očitog prvog izazivača. Ili u situaciji da se Hrgović oklizne prije Babića, pa preko njega bude morao graditi put natrag prema vrhu.
Ali drugi neustrašivi junak s početka priče, Tony Yoka, ima puno veću šansu za borbu s Hrgovićem. Samo, zašto se on, za razliku od svih drugih potencijalnih protivnika, ne boji stati u ring sa zagrebačkom Životinjom?
Vjerojatno zato što već ima iskustva s Hrgovićem, i to mahom pozitivna, te zna da ga može pobijediti. Njih su dvojica vršnjaci i putevi su im se već više puta križali. Naš je boksač 2010. preko Yoke došao do svjetskog juniorskog zlata, ali Francuz mu je uzvratio pobijedivši ga na putu do zlata na Svjetskom amaterskom prvenstvu 2015. i na Olimpijskim igrama u Riju godinu dana poslije.
Obojica su nakon Rija krenula u profesionalce i imala sličan put, samo što je Hrgović imao dvije borbe više. Trenutačno su u takvom statusu da bi taj meč gotovo sigurno bio kvalifikacijski za priliku za svjetski pojas, kojem obojica teže. Bilo bi sasvim prirodno da se, nakon tako važnih fajtova u juniorskom i amaterskom boksu, obračunaju i kao profesionalci u još jednom meču s ogromnim ulogom.