"GRBAVICA" priča traumatičnu priču požrtvovne samohrane majke Esme, a igra je Mirjana Karanović, kojoj očigledno leži Sarajevo, jer je nakon "Oca na službenom putu", dala drugu izvrsnu ulogu u tom gradu.
Esmi je rat potpuno uništio život; ova predratna perspektivna studentica medicine prošla je zarobljeništvo, izbjeglištvo, njen kvart su okupirali četnici, obilazi ekshumacije ne bi li pronašla oca, a sad radi u narodnjačkoj birtiji jer svim silama želi kćeri platiti ekskurziju.
Kada joj kćer radosna javi da djeca "šehida", ukoliko donesu potvrdu, ne plaćaju putovanje, na vidjelo izlazi najstrašnija Esmina ratna trauma; njeno dijete nije kćer poginulog branitelja, kako je cijelo vrijeme uvjeravala svoju jedinicu, nego je plod višemjesečnog silovanja kojem je bila izložena u srpskom zarobljeničkom logoru.
Jasmila Žbanić ne radi patetičnu priču o žrtvi možda najstrašnijeg zločina koji se dogodio na teritoriju Bosne, jer Esma je fajter, koji se u mizeriji svog života bori i žrtvuje za dijete, a terapeutsku skupinu rastrojenih žena, ratnih žrtava silovanja, posjećuje šutke samo kad se dijeli bijedna naknada koju žene dobijaju, jer njena bol je samo njena i sa njom se svim silama bori sama. Iako se trudi, Esmi kao da ništa ne ide od ruke, pa je čak i njena romantična veza sa redarom iz kafane u kojoj radi, osuđena na propast.
Drugi glavni lik filma je Sarajevo. Ali nema govora o romantičnoj posveti voljenom gradu. To je grad sa blatnim đadama, zapaljenim zgradama i fasadama izranjavanim gelerima. Sarajevo koje na ono nekadašnje podsjeća samo u pjesmi Kemala Montena, jer sad su u điru folkoteke sa ukrajinskim kurvama koje drže ratni profiteri i gdje "uživo" pjeva loša kopija Ace Lukasa, a zglobove savijaju tragikomične metrosex verzije Deena i djevojčice kojima je uzor Selma Bajrami.
Sarajevo sa blistavim novim džmijama, čiji groteskno visoki minareti strše iz posvemašnje bijede i u čijem podnožju se "Ćele" i "Cace", gospodari života i smrti u ratnom i poratnom Sarajevu, dogovaraju o egzekucijama protivnika, koje su "guzili u zatvoru“.
"Dok smo mi držali liniju prema četnicima, on je prodavo kavu po 200 maraka“, govori jedan od takvih, Puška (Emir Hadžihafizbegović), svojim nekadašnjim suborcima, koje glume Dejan Aćimović i Leon Lučev, dok ih nagovara na likvidaciju gazde lokala za kojeg rade.
Hadžihafizbegović je opet svojom rolicom zasjenio mnoge koji su u filmu dobili značajniju minutažu. Za ulogu ratnog komadanta, koji se snalazi i u miru, sada u Audiju, sa špic-papkom, kaputićem, fudbalerkom i Zlatnim ljiljanom oko vrata, nemoguće je zamisliti ikoga drugog.
Jasmilu Žbanić po svemu sudeći očekuje slična sudbina kao Danisa Tanovića, koji je na slikama za vrijeme opsade Sarajeva izgledao kao živi kostur, a danas, nakon "Ničije zemlje" daje intervju za Playboy u pariškim budoarima, ili Miljenka Jergovića, koji je na račun 100-njak dana koliko je izdržao u sarajevskom obruču stvorio karijeru i postao neupitni živući klasik.
Međunarodna nagradna zajednica njih, pa tako i Žbanićku, sada obasipa lovorikama, kipićima i statuama kad treba i kad ne treba, kao što su Sarajevo za vrijeme rata bombardirali feta sirom kojem je istekao rok trajanja.
Bez obzira na motive ocjenjivačkih sudova, "Grbavica" je potreban film, jer mnogi nemaju pojma da su na dva sata vožnje od Zagreba postojali logori za masovno i sustavno silovanje Muslimanki i Hrvatica, gdje su se nad nemoćnim ženama danima, a nekad i mjesecima iživljavali pripadnici srpskih postrojbi, ali i neki tamošnji "uglednici“.
Prema izvješćima UN-a, srpski su vojnici tijekom rata u BiH silovali oko 15 tisuća žena, s tim da se u dokumentima često naglašava kako taj broj nije konačan i potpun, jer veliki broj zlostavljanih zbog stida i proživljenih teških trauma ne želi priznati strahote koje su proživjele.
Čak i one žene i djevojke koje su se odlučile svjedočiti o zvjerstvima pred međunarodnim sudom za ratne zločine, to najčešće rade kao zaštićene svjedokinje i pred sudom se pojavljuju pod šiframa, a ne imenom i prezimenom. Priče o razmjerima i načinima mučenja odvratne su i nezamislive.
Sve to se jednostavno ne smije zaboraviti. "Grbavica" je dobar prilog tom nastojanju i koliko god film bio korektan, njegova puno veća vrijednost i funkcija je da podsjeća i upozorava.
Zvonko Alač
Foto: D.P.