Nakon kontroverznog otvaranja Olimpijskih igara reakcije na jedan performans se ne stišavaju. Riječ je o onom dijelu performansa za koji se smatra da se odnosi na karikiranje umjetničke freske Leonarda da Vincija - Posljednje večere.
Prema takvom tumačenju, u vrhuncu performansa transrodna osoba zauzima mjesto Isusa Krista kao na slici Posljednja večera Leonarda da Vincija. Službenog priopćenja Katoličke crkve o tom događaju nema jer Crkva ne reagira prvoloptaški, ali dovoljno je vidjeti da su mnogi vjernici diljem svijeta performans osudili.
Prvoloptaška reakcija
Očigledno je da se radilo o performansu kojem je cilj bio izazvati reakciju. Prvoloptaške reakcije su da se radi o vrijeđanju vjernika, ismijavanju svetinje, sve u svrhu promicanja woke kulture. Mnogi nisu propustili otvaranje Olimpijade usporediti s Eurovizijom, koja je među dijelom javnosti na glasu kao glavna platforma za promociju woke kulture. No ne postoji jasna i nedvosmislena potvrda da je motiv Posljednja večera.
Woke kultura
Izraz "woke" se koristi kao politička krilatica s uglavnom negativnom konotacijom. Koristi se za opis svega što se smatra previše liberalnim, progresivnim ili što odskače od društvenih normi. Tako se wokeom smatraju igrani film Mala sirena s Afroamerikankom u glavnoj ulozi, nošenje kapetanske trake duginih boja na nogometnoj utakmici i sl. Pod ruku s woke kulturom ide i kultura otkazivanja (cancel kultura), koja se koristi za odstranjivanje osobe ili skupine kada se procijeni da je iskazala mržnju prema određenim skupinama.
Budući da nema univerzalnog društvenog dogovora o tome što se u javnosti smije, a što ne smije, često dolazi do apsurdnih situacija u kojima se prenaglašava politička nekorektnost, što dovodi do velikog otpora "druge" strane, koja smatra da se time drastično utječe na smanjivanje slobode govora, jednog od univerzalnih društvenih dostignuća.
Sport i politika
Budući da je otvaranje Olimpijskih igara društveni događaj koji prati izuzetno velik broj ljudi, jasno je zbog čega je ovaj performans izazvao reakcije. Također, postavlja se pitanje miješaju li se time politika i ideologija u sport. Odgovor bi bio jednoznačan: da. Politika i ideologija se miješaju u sport, no ovo nije jedini put.
Uvijek su sportski događaji korišteni u političke svrhe, za promicanje određenih ideologija ili za micanje fokusa javnosti od drugih, možda bitnijih društvenih pitanja. Poznato je da su Grci još u antičko vrijeme prestajali ratovati za vrijeme igara, dok su Rimljani svoje igre koristili kao ispušni ventil javnosti.
U novije vrijeme su se mogli vidjeti ideološko-politički činovi u raznim sportovima. U mnogim su sportovima prije početka igre sportaši klečali kako bi podržali pokret Black Lives Matter ili su kapetani nogometnih reprezentacija nosili trake duginih boja kako bi podržali rodnu ravnopravnost. Na Svjetskom se prvenstvu u Kataru govorilo upravo o toj temi jer je ondje LGBT pokret zabranjen.
Posljednja večera
Da Vincijeva se freska dosad koristila u raznim oblicima tzv. pop-kulture. Taj se motiv koristio u popularnim serijama Sopranosi i Dr. House. Iako one nisu velik događaj kao otvaranje OI-ja, jasno je da filmska industrija također koristi svoje resurse kako bi promovirala ili prikazala određene poruke i ideologije. Cijela pop-kultura služi i za to.
Naravno, ne treba naglašavati da u tim slučajevima reakcija javnosti nije bila ni blizu današnjoj, već je to bilo simpatično i umjetnički opravdano. Još je zanimljivije vidjeti tko i kako određuje kada je motiv Posljednje večere opravdan, a kada se to smatra bogohuljenjem, herezom i sl.
Karikiranje Posljednje večere krenulo je od samog Da Vincija. Upravo je njegov renesansni um kreirao tu fresku, koja je za to vrijeme bila blasfemična i heretična. Likovi na njoj izgledaju poput uglađenih trgovaca iz Milana, a ne poput stolara i ribara s Bliskog istoka, od boje kože do odjeće koju nose.
Sve su to elementi koji nemaju veze s izvornom Posljednjom večerom. Freska izgleda kao dobra maturalna večera, a ne kao sveti događaj u kojem Krist predaje svoje tijelo i krv. Budući da je Da Vinci bio jedan od ljudi koji su kreirali period u kojem čovjek prestaje živjeti u slijepoj predanosti Bogu i Crkvi, što se danas točno brani?
Renesansa
U tom periodu čovječanstvo se vraća antičkim uzorima, a u središte više ne stavlja Boga, nego pojedinca. Te promjene nisu toliko utjecale na Crkvu kao instituciju koliko su utjecale na ljude koji je čine. Oni su podložni promjenama i prihvaćaju ih.
Slično je i danas. Crkva je sklona promjenama i tijekom povijesti se drastično mijenjala, zahvaljujući tome je i opstala. Primjer se može naći i u trenutnom papi Franji. Upravo je on promijenio crkvenu praksu u mnogim osjetljivim pitanjima tijekom svog papinstva, kao što je zapošljavanje žena na višim laičkim funkcijama u Vatikanu i dopuštanje svećenicima da blagoslivljaju osobe u istospolnim vezama. Zato konzervativniji vjernici smatraju i papu Franju dijelom tzv. woke elite.
Što je sporno?
Iako je Leonardo bio avangarda svojeg perioda, on je kao sakralni objekt prikazao Krista. Glavni je argument kritičara da se u ovako globalnoj ceremoniji na mjesto Krista kao sakralni objekt postavlja seksualna i rodna ravnopravnost.
Po nekim tumačenjima woke kultura je nova kultura zapadne elite, koja mijenja kršćansku Europu u nešto drugo. Drugim riječima, kritičari performansa brane sakralnost Posljednje večere, odnosno Krista koji se smatra sakralnim objektom.
Ipak, povijest karikiranja religijskih i vjerskih elemenata postoji stoljećima, pogotovo u Francuskoj nakon renesanse i Francuske revolucije. Recimo, autor Auguste Bouquet je 1834. godine napravio Scenu revolucije kao parodiju Posljednje večere.
I u relativno bliskoj prošlosti se moglo svjedočiti karikiranju Isusa Krista. Recimo, najpoznatiji je Monty Pythonov film Life of Brian, koji je godinama bio na glasu kao jedan od najkontroverznijih filmova, dok woke kultura još nije postojala. Film je doslovno satira Isusova života.
Koji je cilj?
Izvjesno je da je cilj performera bio izazvati reakcije. Dobar dio javnosti je prihvatio narativ da se radi o prikazivanju Posljednje večere i da se time na "perverzan" način Krista zamjenjuje transrodnom osobom, u svrhu predstavljanja nove religije Zapada: wokea.
Je li zaista tako u očima onih koji su taj performans osmislili, nemoguće je znati. Pojavljuje se i druga verzija, prema kojoj je glavni motiv ovog performansa bio Gozba bogova, rad Jana Harmensza van Bijlerta naslikan oko 1635. godine, koji se čuva u Muzeju Magnin u Dijonu. Slika jako sliči Leonardovoj Posljednjoj večeri, što nije čudno jer je rano kršćanstvo Krista i tradicijski i ikonografski smještalo u lik boga Apolona.
Sve u svemu, jasno je da se određena ideologija nameće i da će svaki društveni ili sportski događaj na Zapadu sadržavati dio u kojem će se neka ideologija promicati na "prihvatljiv" ili "neprihvatljiv" način. Bilo da se radi o rasnoj, rodnoj ili nekoj drugoj ravnopravnosti, ratu u Ukrajini ili u Gazi ili nečem trećem.
Problem je što je to "nasilno" uvođenje nekih elemenata bez mogućnosti javne rasprave i bez kritičkog osvrta, što dovodi do dogmatizacije novih pojmova i elemenata koji se ne smiju preispitivati. Isto tako, ne radi se dovoljno na kontekstualizaciji tih elemenata.
Dobar je primjer pokret Black Lives Matter, koji se prvenstveno odnosi na SAD i međurasne probleme koji tamo postoje. To stvara otpor prema sličnim pokretima, kao što stvara i dodatnu polarizaciju društva, u kojoj nema mjesta za nijansiranje problema ni kritički osvrt na elemente.