Antonio Vivaldi barokni je umjetnik i skladatelj iz 18. stoljeća rođen u Veneciji 1678. godine. Smatran je jednim od najvažnijih predstavnika baroka, uz Bacha i Handela. Poslije smrti postupno je zaboravljen, no nakon dvjesto godina ponovo su pronađena njegova djela.
Ljubav prema violini i Bogu
Otac ga je još u djetinjstvu učio violini, a kako je i sam bio umjetnik, svojeg je sina ubacio kod kompozitora Giovannija Legrenzija, tada vrlo priznatog čovjeka iz talijanskih kulturnih krugova. Neovisno o svojoj ljubavi prema glazbi, Vivaldi je s petnaest godina započeo školovanje za svećenika.
Zaredio se 1703. godine, no zbog respiratornih problema, koje je imao tijekom cijeloga života, ubrzo odustaje od misa i posvećuje se glazbi. Vraća se u glazbenu školu Ospedale della Pieta te se zapošljava kao profesor violine. Paralelno sklada svoje prve opere.
Vivaldi je uživao financijsku stabilnost zbog povezanosti s talijanskim plemstvom. Upravo su oni naručivali skladbe za svoje manifestacije i okupljanja. Antonio je skladao oko četrdeset opera. Često je putovao po europskim dvorovima te predstavljao svoju glazbu, što bi rezultiralo lukrativnim sponzorstvima.
Pred kraj života je sve češće upadao u financijske krize, no 1740. odvažuje se na selidbu u Beč. Naime, trebao je dobiti sponzorstvo kralja Karla VI., što bi mu osiguralo penziju. Na njegovu nesreću, kralj umire vrlo brzo nakon njegovog dolaska. Vivaldi je pao u teško siromaštvo, a zdravlje mu se pogoršalo. Umire 1741. godine, a pokopan je u vrlo skromnim uvjetima pored jedne bolnice.
Njegova djela su već bila potpuno zaboravljena, no u 20. stoljeću ponovo su zaživjela, najviše zbog talijanskog muzikologa Alberta Gentilija. On ih je ponovo objavio nakon što ih je pronašao u jednoj privatnoj zbirci 1920-ih. Vivaldijeva Četiri godišnja doba danas su jedno od najpoznatijih djela baroka, ako ne i glazbene umjetnosti općenito.