NAJČEŠĆE svi imamo limun kod kuće, a poznat nam je kao izvor vitamina C. Potječe iz jugoistočne Azije, točnije iz područja koje uključuje Indiju, Kinu i Malajski poluotok.
Iako je danas najpoznatiji u mediteranskoj i zapadnoj kuhinji, limun nije bio široko rasprostranjen u Europi sve do srednjeg vijeka. U počecima svojeg postojanja bio je iznimno rijedak i cijenjen plod.
Križanje gorke naranče i citrona vjerojatno se dogodilo u tom području prije više od tisuću godina. Inače, citron (Citrus medica) daje mu intenzivan miris i deblju koru, dok gorka naranča doprinosi kiselosti i sočnosti. Plod citrona je velik, izdužen i može izgledati neobično - neki plodovi mogu izgledati kao da imaju prste. Kora mu je jako debela, a unutrašnjost s malo soka - nije sočan kao limun.
Miriše intenzivno i često se koristi zbog korice, u slastičarstvu ili za kandiranje. U Hrvatskoj nije čest, ali može se uzgajati u toplijim dijelovima - posebno na jadranskoj obali. Neki ga ljudi uzgajaju u vrtovima ili staklenicima kao egzotičnu biljku. Nije u redovnoj prodaji, ali ga se povremeno može naći na tržnicama - pogotovo u Dalmaciji.
Ova kombinacija dala je voće s karakterističnom kiselkastom i osvježavajućom notom koja ga čini tako prepoznatljivim - nama poznat limun. Križanje ovih dviju biljaka nije se dogodilo prirodno - uzgajivači agruma imali su ključnu ulogu u razvoju limuna kakav poznajemo danas.
Nakon što je limun nastao u Aziji, počeo se širiti prema zapadu. U 7. i 8. stoljeću limun su počeli uzgajati arapski trgovci i osvajači, a zatim se proširio kroz Sredozemlje. Arapi su bili prvi koji su prenijeli limun u Španjolsku i sjevernu Afriku, a u Ameriku su ga portugalski i španjolski istraživači donijeli tek u 16. stoljeću.
Limun je već tada postao i medicinski važan - bilo je poznato da je bogat vitaminom C, koji je sprječavao skorbut među pomorcima.