Pri kreiranju rubrike Index Shopping nastojimo izdvajati odlične proizvode koji se i nama sviđaju te odlične akcije i popuste. Ne objavljujemo proizvode koje i sami ne bismo kupili ili smatramo da njihova promocija nije u skladu s profesionalnim standardima. Neki proizvodi u rubrici Index Shopping mogu biti sponzorirani.
FOTOGRAF Co Rentmeester ne može gledati u čuveni logotip Jumpmana. Zatamnjena silueta lebdećeg Michaela Jordana, koja već desetljećima krasi milijune tenisica Air Jordan, još uvijek ga iritira. "Odvraćam pogled", kaže Rentmeester.
Neprirodna je to reakcija Rentmeestera, nizozemskog fotografa koji je veći dio života proveo trenirajući svoje oči i leće na subjektima bez obzira na to koliko izazovni oni bili. U časopisu Life dokumentirao je Wattsov ustanak 1965. i priključio se trupama u Vijetnamskom ratu. Približio se snježnim majmunima u planinama Japana i pratio polarne medvjede preko kanadske tundre.
Do danas je 88-godišnji Rentmeester, koji je bio olimpijski veslač prije nego što je otkrio fotoreporterski zanat, vidio sve. Ipak, jedna stvar koju više ne može podnijeti je taj logo, piše Complex.
"Ne mogu se odvojiti od toga. Nikad to neću zaboraviti", kaže Rentmeester.
Dakle, u čemu je stvar s njim i Jumpmanom?
Life je 1984. naručio od Rentmeestera foto-esej o američkim olimpijcima za posebno izdanje uoči Ljetnih olimpijskih igara u Los Angelesu. Kao dio zadatka, u veljači je otputovao u kampus Sveučilišta Sjeverne Karoline u Chapel Hillu kako bi fotografirao mladog Michaela Jordana, koji još nije bio odigrao nijednu NBA utakmicu niti je potpisao ugovor s Nikeom. Rentmeester je zatražio od Jordana da skoči kroz zrak, raširenih nogu poput baletana.
Nakon što je Rentmeesterova fotografija Jordana objavljena na dvije stranice u Lifeu tog ljeta, Nike je to primijetio. Peter Moore, Nikeov kreativni direktor odgovoran za izgled linije Air Jordan, platio je Rentmeesteru 150 dolara za dvije kopije originalne fotografije u kolovozu 1984.
Nike je potom napravio sličnu sliku, svoju verziju koja prikazuje Jordana kako skače u gotovo istoj pozi. Iz te je fotografije proizašao logo Jumpmana, simbol sportske odjeće koji je sada globalno prepoznatljiv i (bez sumnje na žalost Rentmeestera) gotovo neizbježan.
Rentmeesteru nikad nisu priznate zasluge za to. Desetljećima kasnije u tužbi će navesti da mu je Nike pristao platiti 15.000 dolara u ožujku 1985. za ograničeno korištenje njegovog imidža Jordana tijekom dvije godine, a kompanija je popustila tek nakon Rentmeesterovih stalnih pokušaja i prijetnji sudskim sporom.
Rentmeester se od tada s prekidima borio za priznanje svoje uloge u stvaranju imidža Air Jordana. Iako se bliži 90. godini, u njemu još ima dosta žara. "Mislio sam da su moji dokazi i moja priča toliko čvrsti da se zakonski Nike neće moći izvući iz toga", kaže Rentmeester.
Ispričao je svoju stranu u dokumentarcu
Ponovo je pokušao ispričati svoju stranu u Jumpmanu, kratkom dokumentarcu koji je premijerno prikazan na Tribeca Film Festivalu. Dokumentarac je režirao Rentmeesterov zet Tom Dey. Rentmeesteru to daje platformu koju tužba protiv Nikea iz 2015. nije omogućila. Nakon što je sudac iz Oregona odbacio njegov slučaj, Rentmeester je smatrao da ima još toga za reći.
"Jedan od glavnih razloga zašto sam želio snimiti film bilo je to što se ne može obratiti poroti, pa sam pomislio da se možda kroz dokumentarac može obratiti sudu javnog mišljenja", rekao je Dey.
U Jumpmanu Rentmeester govori izravno u kameru i slomi se kad mu priča pobudi previše emocija. U dokumentarcu se do detalja prisjeća događaja onog dana kad je snimio Jordana. Jordanovo vrijeme bilo je dragocjeno čak i tada. Satima je kasnio na snimanje koje je Rentmeester organizirao na travnatom brdu iznad kampusa.
Bez obzira na sve, nema zle krvi između Rentmeestera i Jordana: "Bio je ljubazan, prijateljski nastrojen, spreman na suradnju i vrlo opušten."
Na fotkama za Life Jordan je nosio tenisice New Balance
Jordanove fotografije koje je Rentmeester napravio za Life značajne su zbog logotipa koji su na kraju inspirirale, ali i zbog tenisica koje je Jordan nosio: opskurni bijeli New Balance. Bio je to neuobičajen izbor za Jordana, koji je nosio Converse na studiju i kasnije postao sinonim za Nike. Rentmeester nema pojma zašto je Jordan nosio baš te tenisice, bio je zaokupljen koreografiranjem Jordanovog velikog skoka.
Rentmeester danas i sam nosi New Balance. Naravno, nikad nije imao tenisice Air Jordan. Ranije u životu nosio je adidas. Prisjeća se direktora adidasa Horsta Dasslera koji je hodao kroz urede časopisa Life u New Yorku i gnjavio zaposlenike oko toga kako će proizvodi njegova brenda izgledati na stranicama časopisa.
U dokumentarcu Rentmeester prepričava trenutak kada mu je sinulo da je Nike iskoristio njegov rad kao predložak. Na putovanju u Chicago krajem 1984. bio je šokiran kada je ugledao Nikeov jumbo-plakat uz autocestu koji je prikazivao Jordana usred skoka s raširenim nogama. Kao i na Rentmeesterovoj fotografiji, dešnjak Jordan je zakucavao lijevom rukom. Bila je to, u Rentmeesterovim očima, izravna pljačka njegovog rada.
Nike je platio Rentmeesteru dodatnih 15.000 dolara za dvogodišnju licencu za fotke
To je bilo nakon što je Nike platio za korištenje njegovih fotografija. Nakon što je vidio plakat, Rentmeester je od Nikea dobio dodatnih 15.000 dolara u zamjenu za dvogodišnju licencu za svoju fotografiju. Rentmeester kaže da ga je kompanija umirila tako što mu je obećala posao.
"Ali nikada se nisu javili. I to je, naravno, bilo još jedno veliko razočarenje", kaže Rentmeester. Poslovi za koje Rentmeester kaže da mu je Nike obećao nikada se nisu ostvarili. Moore mu je prestao uzvraćati pozive.
"Gledajući unatrag, naivno sam shvatio neke od njihovih izjava i obećanja", kaže Rentmeester.
Fotograf je tada radio kao freelancer i nije imao sredstava da se bavi Nikeom. Imao je druge prioritete; bio je mladi otac koji je odgajao djevojčice blizanke. I bojao se da bi mu tužba protiv Nikea donijela neželjenu stigmu. Kolege su upozorili Rentmeestera da od sebe ne pravi mučenika: "Ako prihvatiš ovo, to će možda utjecati na tvoj rad i angažman kod drugih klijenata."
Rentmeester je nastavio s karijerom, ali problem nije nestao. Godinama nakon snimanja s Jordanom, naletio je na Chucka Kuhna, fotografa koji je snimio Nikeovu fotografiju Jumpmana. Rentmeester se s njim suočio u Nevadi, gdje je radio na kampanji za Marlboro.
"Naletio sam na njega negdje u motelu i pitao ga je li on napravio konkretnu fotografiju", prisjeća se Rentmeester. Kuhn je potvrdio potvrdno. "Hvala puno", rekao je Rentmeester i odmah se okrenuo i otišao: "Nisam ga mogao udariti u lice."
Iako je njegova bitka oko Jordanove poze godinama mirovala, ljutnja je bila aktivna: "Tih dana su me te stvari jako boljele. Bile su mi u mislima cijelo vrijeme. Bilo je puno bijesa."
Rentmeester je mislio da bi mogao riješiti probleme s Nikeom 2015. godine, kada je pronašao odvjetnika koji je bio voljan pro bono podnijeti tužbu u njegovo ime. Rentmeester je tužio Nike na okružnom sudu u Oregonu u siječnju 2015. godine, optužujući brend za kršenje autorskih prava. Dokumenti podneseni u tužbi uključivali su fakture iz 80-ih godina koje je Rentmeester slao Nikeu za ograničeno korištenje njegove fotografije.
Tužba nije daleko dogurala
"Nike je stekao milijarde dolara prihoda izravnim i posrednim kršenjem autorskih prava. Logo Jumpmana koji krši autorska prava bio je sastavni dio Nikeove marketinške strategije od predstavljanja 1987. do danas, a pomogao je etablirati Nike kao jedan od najvećih svjetskih brendova sportske odjeće", glasila je njegova pritužba.
Tužba nije daleko dogurala. Sudac Michael W. Mosman odobrio je Nikeov zahtjev za odbacivanjem tužbe u lipnju 2015. U svom mišljenju napisao je da ne postoji "bitna sličnost" između originalne Rentmeesterove fotografije i Nikeove. U ožujku 2019. Vrhovni sud je odbio Rentmeesterovu žalbu.
Proces je frustrirao Rentmeestera: "Cijeli pravni establišment izgledao je kao da mu je dosadno. Nisu htjeli imati posla s tim."
Ishod tužbe prihvatio je dosta osobno. Toliko da je bio spreman oklevetati (potpuno spekulativno) suosnivača Nikea Phila Knighta ("Smatram ga kreatorom cijele situacije") i suca Wosmana ("Sumnjao sam da je imao 10.000 dionica Nikea ili da mu je kći radila u Nikeu").
Što je Rentmeester smatrao odgovarajućom kompenzacijom za to što je Nike prisvojio njegov rad? U njegovoj tužbi nije navedena konkretna brojka, ali danas ima ideju o cijeni: "Razmišljao sam o pola milijarde dolara."
Rentmeester se nada boljoj zaštiti umjetnika
Njegov trenutni zahtjev je skromniji. Za njega bi projekt bio uspješan kada bi dokumentarac o Jumpmanu potaknuo pravnu reakciju koja će osnažiti zakone o autorskim pravima kako bi se bolje zaštitili umjetnici.
U vrlo malo vjerojatnom slučaju da se Nike predomisli i prizna njegovu ulogu u logotipu Air Jordana, Rentmeester se nada da će brend također dati donaciju u njegovo ime - 25 milijuna dolara Veslačkom savezu Sjedinjenih Američkih Država i još 25 milijuna dolara organizacijama za prava umjetnika.
Ako ne bude takvog sretnog završetka, može li fotograf ostati miran? "Uglavnom da", kaže Rentmeester. Inzistira na tome da je zadovoljan time što mu dokumentarac daje priliku da iz svoje perspektive objasni što se dogodilo između njega i Nikea: "Javnost može reagirati na to prema vlastitom stupnju prosudbe i to je zapravo sve što tražim."
Za redatelja dokumentarca Deya cilj nikada nije bio potpuno riješiti stvar, već pomoći Rentmeesteru da pronađe određenu satisfakciju. Na taj bi način Jumpman mogao fotografa osloboditi ljutnje i gorčine. "Znao sam da oprost nije opcija i nisam to očekivao, niti sam to želio. Ali želio sam mu omogućiti neku vrstu olakšanja", kaže Dey.
Čak i ako film ne uvjeri Nike da prihvati krivnju, to bi moglo utjecati na promjene u Deyevom kućanstvu. Priznaje, na Rentmeesterov šok, da su njegovi tinejdžeri poželjeli Nikeove tenisice. I on ih je kupio.
"Dopušteno im je nositi ih", kaže Dey.
"Nisam znao, ja bih se usprotivio", ubacuje se Rentmeester.
Sad kad je uključen u bitku oko Jordanovog loga, redatelj nije siguran može li nastaviti kupovati Nike Air Force 1 i slično. "Nakon snimanja filma, ne mogu ih više kupovati", kaže Dey.