Nekad se pitamo što nam je ovih dana. Kao da nismo svoji. I negdje u pozadini misli javlja se pitanje: Je li moguće da nas još uvijek muči nešto iz djetinjstva? Iako mislimo da smo neke stvari ostavili iza sebe, anksioznost se vraća, tuga se pojačava i povremeno nam dođe da se zatvorimo u sebe. Što se događa?
Psiholozi kažu da postoji jednostavan znak koji može upućivati na dublji, nerazriješen problem iz prošlosti: osjećaji ili ponašanja koji se vraćaju kad smo pod stresom, u konfliktima s partnerom ili kad se osjećamo kao da nismo dovoljno dobri. Iako smo možda uvjereni da smo "riješili" određene probleme, istina je da trauma iz djetinjstva često ostane negdje duboko, pa se povremeno vrati i poremeti ravnotežu.
Traume iz djetinjstva nisu uvijek povezane s velikim, očitim događajima. Nisu to samo nasilje, zlostavljanje ili napuštanje. Ponekad se radi o "tihim" stvarima koje ostave trag: roditelji koji su emocionalno nedostupni, stalni osjećaj da moramo biti "veliki", gubitak roditelja, prevelik broj braće i sestara, ili roditelj koji se sam nosi s vlastitom traumom i nesvjesno je prenosi dalje.
Možda smo bili dijete koje se trudilo biti dobro, koje je previše preuzelo na sebe, koje je rano naučilo da ne može računati na druge. Ili smo se osjećali nevidljivima u obitelji punoj djece. Možda je vaš roditelj bio anksiozan, depresivan ili emocionalno odsutan. Sve to može ostaviti osjećaj nesigurnosti, straha od napuštanja ili duboke sumnje u vlastitu vrijednost i to možemo nositi kroz cijeli život, iako toga nismo svjesni.
Znakovi da se trauma još uvijek odražava na naš život mogu biti suptilni ili vrlo izraženi: depresija, panični napadi, opsesivne misli, napetost u vezama, stalno ugađanje drugima, nisko samopouzdanje, strah od bliskosti ili frustracije koje nas iznenada preplave.
Neki ljudi postanu perfekcionisti koji nikad nisu zadovoljni sobom. Drugi se povlače jer ne vjeruju da vrijede. Treći se stalno boje da će izgubiti nekoga do koga im je stalo jer su jednom davno izgubili roditelja ili osjećaj sigurnosti.
Dobra vijest je da se to može popraviti, ali ključno je pronaći terapeuta koji razumije kako djetinjstvo utječe na odraslu osobu. Terapija ne bi smjela biti brza ni površna. Treba nam netko tko zna prepoznati naše specifične rane, tko nas može čuti i s kim se osjećamo dovoljno sigurno da pokažemo i strah i tugu i ljutnju.
Važno je da nas nitko ne požuruje, da se osjećamo viđenima i da možemo graditi povjerenje u vlastitom ritmu. Tek tada možemo početi otpuštati ono što smo možda cijeli život nosili sa sobom.
Prošla iskustva ne ostaju uvijek u prošlosti. Ponekad ih ponovno proživljavamo kroz odnose, kroz stresne situacije ili kroz način na koji sami sebe doživljavamo. Ako vam se čini da u nekim trenucima reagirate "pretjerano", možda je to zapravo poruka iznutra - od onog djeteta koje još uvijek traži da ga netko vidi, razumije i zaštiti. Ne morate zauvijek živjeti s tim. I ne morate to prolaziti sami.