PRIJE samo 20 godina nije bilo nasilja na društvenim mrežama, samo sretnici su imali mobitel i svijet je bio relativno sigurno mjesto za djecu.
Puno se promijenilo u samo dva desetljeća i opreza nikad dovoljno. Skupili smo nekoliko stvari kojih se roditelji 90-ih sigurno sjećaju, a danas zvuče nevjerojatno.
Ako su roditelji sumnjali na to da njihova djeca surfaju umjesto da uče, mogli su samo podići telefonsku slušalicu. Ako linije nije bilo, netko u kući je na internetu.
Ne beskonačno, naravno. Ali ako su roditelji morali skočiti po nešto u trgovini, bilo je u redu otvoriti prozor i ostaviti svoju djecu u automobilu nekoliko minuta. Tada se to nije smatralo nemarnim roditeljstvom, nego samo učinkovitim upravljanjem vremenom.
Također, vožnja bez autosjedalice nije bila bauk. Danas je obavezna, čak i propisana Zakonom o sigurnosti prometa na cestama.
Devedesetih su djeca mogla ostati u parku bez odrasle osobe na vidiku.
Ako je dijete 90-ih doživljavalo nasilje, nije bilo teško otkriti tko je krivac. Nasilnike se moglo pronaći na igralištima, a danas se skrivaju na internetu i često su anonimni.
Danas djeca imaju pametne telefone, prijenosna računala i televizore u svojim sobama pa nema koristi od kažnjavanja slanjem u sobu. Devedesetih je to značilo ograničiti djeci stvari u kojima uživaju jer u svojim sobama nisu imali ništa osim postera na zidu. Mogli su samo sjediti i čekati da im se roditelji smiluju.
Tko se 90-ih bojao umjetnih zaslađivača? Nitko! Ako danas proučavate sastojke pića i razmišljate hoćete li djetetu priuštiti sok koji želi, znajte da do prije 20 godina to nije uopće bilo upitno.
Pretjerano korištenje mobitela i gledanje televizije nisu bili problemi roditelja u 90-ima. Jedno istraživanje iz 2019. objavljeno u JAMA Pediatrics otkrilo je da se vrijeme koje mala djeca provode zureći u ekrane više nego udvostručilo od sredine 90-ih. Streaming usluge, brzi internet i web stranice društvenih medija pretvorile su medijsku potrošnju u svjetsku epidemiju.
Ne samo da je kombinezon od trapera bio moderan 90-ih nego je bio savršen za svakog zaposlenog roditelja u pokretu. Brojni džepovi možda su bili dizajnirani za alat, ali mame i tate su ih koristili za spremanje dječjih maramica, bočica i duda.
Djeca 90-ih nisu mogla zuriti u ekrane pametnih telefona i tableta tijekom putovanja. Obično su se cijelo vrijeme žalila kako im je dosadno i ispitivala svoje roditelje "jesmo li stigli?" - sve je to rezultiralo naguravanjem i glasnim svađama braće i sestara na stražnjem sjedištu.
Ako ste rodili dijete 90-ih, cijepili ste ga. Da vam je netko rekao "odlučio sam da neću cijepiti dijete protiv dječje paralize", zanijemili biste.
Gallupova anketa iz 1994. pokazala je da je 67 posto tadašnjih roditelja vjerovalo da je "dobar udarac prihvatljiv način discipliniranja djeteta".
Iste godine uhićena je majka iz Georgie jer je u jednoj trgovini ošamarila svog devetogodišnjeg sina, što je izazvalo raspravu koja je na kraju dovela do toga da fizičko kažnjavanje djece postane kontroverzno i u nekim zemljama kažnjivo.
Iako je danas nezamislivo dijete ostaviti samo kod kuće i roditelji muku muče da pronađu nekoga tko će pričuvati njihove školarce dok obave kupnju, do prije 20 godina bilo je posve normalno da djeca ostaju sama kod kuće dok se njihovi roditelji ne vrate s posla.
Svaka moderna mama zna da se korištenje hodalica ne preporučuje, a i da je bolje izbjegavati dudu varalicu. Devedesetih te stvari uopće nisu bile upitne.