U vašem susjedstvu netko upravo zlostavlja dijete!

MISLITE LI da se zlostavljanje djece događa negdje drugdje, negdje daleko? Jeste li svjesni da i u vašem susjedstvu upravo ovog trenutka pati barem jedno tužno dijete koje je ni krivo ni dužno bilo, i vjerojatno će opet biti zlostavljano. Fizički, psihički, seksualno, emocionalno, zanemareno... Opet i opet. 
 

Čak i dobri roditelj, oni koji na svoje dijete ne bi čak ni povisili glas, moraju znati ponešto o zlostavljanju djece čisto zato da osvijeste taj problem -  ne sebi, nego svojoj djeci, da se nedaobog takvog zla - znaju obraniti.  Da vaša djeca, isto kao i vi roditelji, znaju prepoznati simptome zlostavljanja kako bi mogli pomoći nekoj maloj duši koja ne zna kako i kome se obratiti. Mora li se uopće i smije li se uopće ikome obratiti? 
 

Što morate znati o zlostavljanju djece
 

Prema podacima Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak doživjeli su neki od oblika seksualnog zlostavljanja koje se najčešće odvija između četvrte i osme godine života, a njih 20 do 30 posto doživjelo je neki oblik fizičkog nasilja - od blažih batina do težih ozljeda. Osim toga, istraživanja u Hrvatskoj su pokazala da su mnoga djeca pritom doživljavala različite oblike nasilja, odnosno dolazilo je do preklapanja fizičkog, seksualnog, a samim time i psihičkog nasilja. Dakako tu se ubraja i zanemarivanje, potom prijetnje i slično. 

Dakle čak 25 djevojaka i 17 posto dječaka iz istraživanog uzorka doživjelo je do svoje 14. godine neki od oblika seksualnog zlostavljanja (što uključuje masturbaciju pred djetetom, izlaganje djeteta pornografskom materijalu, diranje, prisiljavanje da dira odraslog ili sudjeluje u svim oblicima seksualnog odnosa). 
 

Što se tiče fizičkog nasilja više od 50% ispitanika dobivalo je šamare u djetinjstvu, oko 10 posto ispitanika često je dobivalo batine od čega je čak sedam posto njih imalo teže tjelesne ozljede uslijed naročito intenzivnog fizičkog zlostavljanja. U istom istraživanju je otkriveno je i da je 30 posto njih doživljavalo neki od oblika emocionalnog zlostavljanja.
 

Dakle, to su strašno zabrinjavajući podaci kojih moramo biti svjesni unatoč tomu što možda mislimo da ionako ne znamo nikoga tko to doživljava, ili bi mogao u svom domu doživjeti neki od oblika opisanog nasilja. U svom  domu - da - jer to su najčešća mjesta gdje stradavaju nevina djeca. I to iz mnogih razloga - frustracije radi lošeg odnosa s partnerom, općenito nezadovoljstvo životom uslijed čega se roditelji ili skrbnici iskaljuju na djeci koja su pritom najčešće nevoljena, neželjena, izvanbračna. 
 

Zlostavljaju ih roditelji koji su razočarani i nezadovoljni bračnim partnerom, koji su zbog neželjene trudnoće bili primorani na sklapanje braka, očevi koji sumnjaju da sin ili kći nisu njegovi, roditelji koji su se razočarali jer dijete nije ispunilo njihove previsoke zahtjeve, očekivanja i ambicije. Počinitelji zlostavljane djece najčešće roditelji koji su se odali alkoholu, drogama, kriminalu, zatim neurotičari, psihopati, patološke osobe i psihički bolesnici. Neki roditelji ne razlikuju korektivne i disciplinske mjere od zlostavljanja pa često provode verbalni teror. 

 

Kad je riječ o seksualnom zlostavljanju, najčešći počinitelji, čak oko 80 posto njih su djeci poznate, bliske i drage osobe, rođaci, roditelji, skrbnici, odgojitelji ili profesori, i to su najčešće osobe koje su i same u djetinjstvu bile zlostavljane. To je krug koji se mora prekinuti, i zato ljudi koji na svoje dijete nikada ne bi digli ruku također moraju biti ti koji će osvijestiti ovaj problem i na najmanju sumnjivu sitnicu probati pomoći zlostavljanom djetetu kako bi se taj odvratan krug prekinuo. I zato o ovome morate znati ne samo vi roditelji, nego i vaša djeca koja možda u svom razredu, školi, širem krugu prijatelja znaju nekoga tko tiho pati. 


 

 

Kako bi osvijestili ovaj problem donosimo priču o jednoj djevojci, danas ženi, koja je od svoje 14.-e godine bila zlostavljana. 
 

Cijelo svoje sretno djetinjstvo živjela je pod zaštitom voljenog oca kojem nikada nije padalo napamet svoje dvije djevojčice učiti kako da se zaštite ukoliko se jednog dana nađu u situaciji da budu zlostavljane. Čak što više, njegova zaštita sezala je toliko daleko da je stalno brinuo s kim će se djevojčice družiti, nije dozvoljavao da prespavaju kod drugih prijateljica... Općenito, bio je čak previše zaštitnički nastrojen. A onda je, kada je djevojka o kojoj govorimo navršila 14 godina naglo umro i djevojčice više nisu imale zaštitu koja je trebala biti tu još dugo, dugo. I nikada ih nije stigao naučiti što ako... 
 

A onda se mama 11 mjeseci kasnije preudala. "Nismo ni stigle preboljeti. Jedva da smo stigle primijetiti da tu nije riječ o posve zdravom odnosu. No nismo znale uočiti simptome."
 

Naslućujete li obrat sreće?
 

"Ja tada nisam znala da je loše ako te netko udari. Nisam znala da ako se netko smije, da ustvari uopće nije riječ o dobrom vicu. Nisam znala da ja baš nisam bila za sve kriva. Nisam znala da je ta definicija psihičkog zlostavljanja upravo ono što mi se događalo. Nisam znala za nikakav pojam zlostavljanja pa to nisam mogla prepoznati ni u sebi, za sebe. Nisam znala kako da to zaustavim. Nisam znala ni da to moram zaustaviti. Zapravo, mislila sam da sam zaista ja kriva za sve i da jednostavnom moram očvrsnuti nakon očeve smrti. 
 

Ono što sam proživljavala od svog poočima zapravo je bilo upravo ono od čega me je moj pravi otac trebao zaštititi. Možda je jednoga dana želio s nama podijeliti lekciju o zaštiti, o tome kako da se zaštitimo same, umjesto da nas tako dobro krije od toga, no jednostavno nikada nije dobio šansu. Nažalost, mi nikada nismo dobili tu šansu. A ja nikada nisam tražila pomoć jer jednostavno nisam znala da tu pomoć trebam". 
 

Tim riječima završava njena dokumentarna priča. Što se u to vrijeme događalo s majkom ne spominje no s pričom je izašla u javnost zato da bi upozorila roditelje - upoznajte svoju djecu s mogućnostima zlostavljanja. Ne morate ih plašiti s ružnim pričama ali bi bilo jako dobro da im skrenete pažnju da su zlostavljači najčešće osobe u koju bi dijete trebalo, i na koncu zapravo i ima povjerenje. To je karta na koju oni i igraju. Njihova prepredenost i leži u tome  da im dijete vjeruje, odnosno, da dijete vjeruje kako je to što mu čine njihova krivica, ili da je to nešto sasvim normalno. 
 

Morate djecu naučiti da bilo kakva bol koju im nanese neka osoba nije normalna. Nije normalan ni udarac, a kamoli nešto više. Posebno ako je riječ o seksualnom zlostavljanju, jer zlostavljači jako dobro znaju kako uvjeriti dijete da je to dobro, i da to bude njihova mala tajna koja ne smije biti otkrivena. 
 

Djecu je lako zavarati, pogotovo ako im to napravi osoba od povjerenja, netko tko im je blizak, ili netko tko im je autoritet - otac, čak i majka, djed, baka, bliži rod, dugogodišnji susjed, učitelj, vjeroučitelj, tete u vrtiću... 
 

Upravo je zato jako važno razgovarati o tome s djetetom, da ono samo, ukoliko se ikada nađe u takvoj situaciji, zna prepoznati što je normalno, a što više nije. Da zna kako se postaviti, kome se obratiti za pomoć.  Jer znajte, možda nećete biti uz njih kada ih treba zaštititi, možda ćete upravo u tom trenutku misliti da vam je dijete u dobrim rukama! 
 

Kako smo već spomenuli, najčešća dob kada djeca počinju biti zlostavljana je od  četvrte do osme godine - što je doba kada djeca još uvijek ne mogu razmišljati kao odrasle osobe, još uvijek ne mogu rasuđivati što doista jest, a što nije dobro i normalno. Međutim, čak i ako još uvijek nisu svjesni da im se događa nešto što ne bi trebalo, ukoliko ikada primijetite simptome rane depresije, razdražljivosti, nekontroliranih ispada bijesa ili iznenadnu pasivnost, neugodu pri slučajnom kontaktu, nedostatak samopouzdanja... zapravo sve nagle promjene i fizički vidljive posljedice (modrice, ogrebotine...)koje dotada niste primjećivali na djetetu, tada svakako zazvonite na uzbunu. No, s pitanjima krenite polako. Nijedno dijete neće lagati o zlostavljanju, no znajte da ono zapravo nije svjesno da je zlostavljano pa se tako neće ni znati izraziti. Okolišajte, propitkujte, ukoliko je potrebno, potražite i pomoć stručnjaka, no ako sumnjate definitivno pokušajte spriječiti. Jer zlostavljanje nije samo ono najgore na što pomislimo - na fizičko i seksualno, to može biti i emocionalno zlostavljanje od strane vršnjaka, ili zanemarivanje ukoliko je riječ o djetetu koje nije vaše, ali se vaše dijete s njime druži. 
 

Svako dijete ima pravo na zaštitu!