Ljetu će uskoro kraj iako su temperature više no ikada.
U iščekivanju novih superćelijskih oluja, spremili smo vam mali intimni izbor filmova na koje vas želimo podsjetiti ili vam ih po mogućnosti otkriti.
Povezani istom temom i poredani u redu koji nužno ne prati kronologiju njihovih godina premijera, već njihovu poziciju u odnosu na početak ili kraj tekućeg godišnjeg doba, ovih pet filmova naš je solarni kolaž koji - ako se konzumira prema uputstvima - komunicira jedan s drugim, nadopunjuje jedan drugog i pruža specifične uvide, možda neotkrivene u prethodnim gledanjima.
Zamislite da niste doma, nego na petodijelnom filmskom maratonu u nekom vintage kinu na Sunset boulevardu i krenimo.
Big Sleep (1946)
Nisam siguran zbog čega, ali film noir najbolje funkcionira na vrućini – bilo da se radnja filma odigrava u vrijeme kalifornijskog ljeta ili ne, osim mraka i sjena, likova s fedorama i femme fatale ljepotica, vrelina je sama po sebi sinonim za ovaj žanr (ili stil).
Otud je neki od najvećih imaju asocijativno u svome naslovu – White Heat, Big Heat, a znojava lica detektiva koji se pokušavaju rashladiti pod ventilatorima u sobama trošnih hotela česti su i ikonični kadrovi u njima.
Znojan je naravno i Humphrey Bogart kao Philip Marlowe, čuveni privatni detektiv iz pulp romana Raymonda Chandlera, leđa košulje su mu mokra, a bijelom krpom u ruci briše lice dok razgovara s Viviene (Lauren Bacall) i dok lagano ulazi u jednu od najzamršenijih paukovih mreža zločina koje su ikada bile stavljene na celuloidnu traku.
Zaplet Big Sleepa je fascinantna stvar, gotovo apsurdna i samo je pitanje vremena, ako film niste gledali (ali i ako jeste), kada ćete se upitati – čekaj, što on sad traži ovdje, za koga sada radi, na čijoj je strani, što se ovdje uopće događa? Ako nakon ove spoznaje samo slegnete ramenima i nastavite gledati, onda je ovo pravi film za vas jer, napokon, ne radi se o zapletu (i sam pisac romana, spomenuti Chandler nije umio odgovoriti na pitanje tko je počinitelj jednog od ključnih umorstava u filmu), već o stilu i atmosferi koji vas usisavaju vruće i ljepljivo u svoju dubinu gdje vas čeka užitak, a sirotog Marlowea, moguće je, veliki i konačni san iz naslova.
Idealno je vrućinu s ekrana uskladit s vrućinom na kojoj se inače kuhate. Film noir se nipošto ne smije gledati pod klimom, tako da ovo remek-djelo Howarda Hawksa obavezno pogledajte u jednoj od preostalih tropskih noći, s čašom burbona ili whiskeya dok se kao Boggie prekomjerno znojite kraj ventilatora.
Dazed and Confused (1993)
Početak ljeta nije nužno datum u godini. To nije najduži dan, već metafizički početak najljepše životne dobi, početak slobode koja se u tim prvim danima raspusta pred nastupajuća tri vječna mjeseca nikada neće okončati. Tako je i u filmu Richarda Linklatera kada se krajem svibnja učenici srednje škole u Austinu raspuštaju i kreću u prvu od mnogih pijanih noći koje će uslijediti.
Posljednji dan škole ujedno je i ritual za freshmene, tj. prvake koji dolaze iz niže srednje, a sastoji se u tome da ih stariji momci jure po gradu i udaraju im "25 po turu". Sjećam se da mi je prilikom prvog gledanja taj ritual bio pomalo surov, mada dalji tijek filma pokazuje ostatak noći, gdje glavni baja Randal "Pink" Floyd sa svojom ekipom prima očinski izbubecane klince u krug i započinje njihovu pripremu za život - iliti višu srednju.
Osim te jedne noći gdje gomila mladih likova ide unaokolo, gluvari, muva se, seksa, u ovom filmu se ne dešava nešto naročito mnogo, ali njegova snaga je u sjajnim likovima koji vam već poslije prvih minuta djeluju kao prijatelji s kojima ste proveli cijeli život, pa je svako novo gledanje, kao što to jednom reče Tarantino, kao godišnjica mature na kojoj ih iznova vidite.
Dazed and Confused prikazao je idiličan i romantičan tinejdžerski raj bez imalo patetike. Rokenrol oazu gdje je svatko dobro došao, gdje se sva negativna emocija kanalizira kroz spomenuti formalni ritual te ako netko (lik Bena Afflecka) i dalje želi praviti pizdarije, ne završava dobro; gdje se sluša najbolja mjuza (smećari iz Led Zeppelina nisu dozvolili uporabu jedne od svojih pjesama iako im je Linklater ukazao toliku čast u naslovu), a komadi su predobri (mlada Mila Jovović anyone?)...
Jedini problem je što je vjerojatno svaki od tih komada već makao Wooderson, lokalni šmeker kojeg glumi Matthew McConaughey u svojoj prvoj filmskoj ulozi i prvim izgovorenim riječima na filmu – "Alright alright alright."
Big Wednesday (1978)
Naravno, ako ljeto promatramo ne kao godišnje doba već doba koje određujemo metafizičkim međama, onda je idealno da na Dazed and Confused nadovežemo Big Wednesday famoznog Johna Miliusa iz 1978. Ovo je manje poznat, "mali" film, čak i u samom opusu redatelja koji se u Hollywoodu prije dokazao kao scenarist (Dirty Harry, Apocalypse Now).
Njegova vrijednost u današnje vrijeme je u tome što je poput artefakta iz muzeja, i to s dijela postavke na koju su i kustosi zaboravili, a jest jedan od izgubljenih filmova koji, da se kolokvijalno izrazimo, "imaju dušu", tj. istodobno, neopterećeno zabave publiku i pružaju jedinstven transcendentan trenutak u svom finalu.
Životi tri mlada prijatelja, kalifornijskih surfera Mata, Jacka i Leeroyja, prate se tijekom šezdesetih godina, u zemlji vječnog ljeta, nad čijim se sunčanim rajem nadvila sjena Vijetnamskog rata. Ispit života za ovu trojicu je mitski događaj na koji čekaju, a koji se možda nikada neće ni desiti – Dan velikih valova, o kome slušaju od surfera veterana.
Dan kada se valovi s Pacifika podignu do neslućenih visina i onda samo oni najvještiji, s daskama koje život znače, smiju i mogu ući u ocean i suočiti se s plimom po cijenu gubitka života.
Nije li ljeto pored svega i to – veliki raspust tijekom koga lješkareći kontempliramo o vlastitom Danu koji će neminovno doći, vjerojatno najesen, a kada dođe, hoćemo li bit spremni saznati od čega smo?
Kikujiro (1999)
Ili Kikujirovo ljeto, kako glasi prijevod s originala na japanskom.
Filmski svijet Takeshi Kitana ponekada umije djelovati jako hermetično. Teško je tu ući, teško je razumjeti, kao da mu nije dosta što je iz jedne od najenigmatičnijih svjetskih kultura, on se još mora zamotavati u dodatne slojeve nekakve visokoparne simbolike. Frustrirajuće djeluju hipsteri i nadmeni elitisti koji se oduševljavaju s Fireworks ili Sonatine, praveći se da su nešto skužili, kad samo žele dodatne poene i dokaz vlastite izuzetnosti jer, eto, gotive još jednog od cool redatelja, pobjednika nekih festivala kojeg prosto pučanstvo nit pozna nit želi upoznati. Daj nam malo kvalitetne japanske makljaže i sječenja katanama, da prska krv i lete glave i da na kraju po mogućnosti iz oceana izađe Gojira obasjana pečurkom Hirošime.
Pa dobro, moguće se Takeshiju približiti i na ovaj način – tu je daleko atraktivnija jakuza saga Outrage sa svim svojim dijelovima, kao i njegova verzija legendarnog Zatoichija, slijepog mačevaoca. Ali, ako zaista želite u srce vrta, ako želite zaista shvatiti ljepotu Sonate i Vatrometa, krenite na put s Kikujirom, i to baš ovoga ljeta. Kao i mnogi drugi filmski umjetnici, Kitano ovdje traži dječaka kojeg je nekada davno izgubio kroz film o dječaku u potrazi za majkom koja ga je ostavila, a Kikujiro iz naslova (glumi ga naravno sam Kitano), neugodni stariji čovjek, prijatelj njegove bake, ga na tom putešestviju prati razvijajući posebnu vezu s njime.
Osim što su doba mladosti, ljeta su nekako doba kada smo posebno povezani s najdražim članovima obitelji i kada nam sjećanja na njih djeluju najblistavije. Ako takvih svijetlih slika pak nemamo (a Kitano je rastući pored oca nasilnog alkoholičara, koji se, gle čuda, zvao baš Kikujiro, imao upravo suprotno), onda nema druge nego da se potrudimo da kroz umjetnost takve slike i takve dane probamo izmisliti i oživjeti.
Stand by Me (1986)
Neminovno, ljeto se mora završiti. Kao i djetinjstvo, kao i mladost. A kada u rujnu krene umirati, onda je najljepše. Ljeto kada je nevinosti nestalo iz njegovog, kao i života njegovih prijatelja, naratoru filma, piscu kroz kojeg Stephen King govori, bilo je ONO ljeto. Odlučivši da na vikend pred Labour Day (ne onaj naš komunjarski Praznik rada, već američki, prvi ponedjeljak rujna) na posljednji dan raspusta, odu u veliku avanturu i potraže mrtvo tijelo dječaka koji je nestao a za koga su načuli gdje se nalazi, ovi klinci nesvjesno polaze na odiseju koja će ih zauvijek promijeniti.
Otrcano zvuči reći da nije do cilja, već do puta, ali ovdje doista jest tako i sve ono što se s klincima desi tijekom ove avanture je jedan od najljepših prikaza djetinjstva (a samim tim i ljeta) na filmu. Svakako, posebno se ističe scena u kojoj neslužbeni alfa bande Chris Chambers (River Phoenix) svom prijatelju Gordonu (Wil Wheaton) govori o tome kako je prvi put izdan i povrijeđen od odrasle osobe, od autoriteta koji ga je trebao zaštititi.
Phoenixova gluma posramljuje mnoge veterane, a redatelj Rob Ryner otkrio je mnogo godina kasnije da je upravo njegov savjet nesretnome Riveru, da za scenu uzme inspiraciju iz vlastitoga života, doveo do emotivnog sloma, koji se nastavio i kada su kamere prekinule sa snimanjem.
Sam lik Chrisa odraslom Gordonu, aka Kingu, budi gorko slatka sjećanja s obzirom na to da ga vijest o njegovoj smrti zapravo pokreće da ispriča ovu priču. Tužnu sudbinu, nažalost, podijelio je i spomenuti glumac koji je Chrisa tumačio. Jedan od onih koji, makar na celuloidu, ostaju živjeti u vječnome ljetu.