MOŽDA je najzanimljivija stvar o Netflixovoj seriji neobičnog naziva Dahmer-Monster: The Jeffrey Dahmer Story reakcija javnosti.

Posljednji u nizu uradaka redatelja Ryana Murphyja brzo je postao jedan od najvećih Netflixovih hitova, ali je također pokrenuo mnoga pitanja vezana za true crime. Neki su seriju proglasili dobrim primjerom tog žanra, dok su drugi istaknuli da serija nema poštovanja prema stvarnim žrtvama i njihovim obiteljima, piše Collider. 

True crime već je neko vrijeme goruća tema, pogotovo jer je popularnost tog žanra eksplodirala u posljednjem desetljeću. Od televizijskih serija do podcasta, filmova... Ovaj žanr neće ubrzo nestati. Zapravo, čini se da postoji rastuće zanimanje za true crime usredotočeno posebno na Jeffreyja Dahmera. Čini se kao da svake godine dolazi novi film ili TV serija o toj temi.

Plasiranje toliko sadržaja o ovom užasnom čovjeku nameće pitanje krši li se neka vrsta etičkog kodeksa kad se zarađuje na ubojstvima? Kratak odgovor je "možda", ali razlog je malo kompliciraniji. Prije nego što uđemo u etiku, moramo razjasniti jednu stvar.

Što je uopće true crime?

True crime je žanr koji obuhvaća knjige, podcaste, dokumentarce i biografske filmove. Pojednostavljeno, radi se o žanru prepričavanja ili interpretacije bilo kojeg zločina koji se zaista dogodio u stvarnom životu. On se nalazi negdje između dokumentarnog i senzacionalističkog novinarstva.

Koliko god ovo čudno zvučalo, nova serija na Netflixu zapravo je biografija Jeffreyja Dahmera. Malo je neugodno promatrati to na takav način, s obzirom na to da su biografski filmovi obično rezervirani za omiljene osobe poput glazbenika ili sportaša. Ponekad su informacije predstavljene što je točnije moguće, a ponekad mogu biti djelomično stvarne poput horor filmova kao što je The Conjuring i koji počinju riječima "prema istinitoj priči".

Je li problem ako vam se sviđa true crime?

Apsolutno ne, piše Collide! Poprilično je neukusno kada ljudi pokušavaju diskreditirati cijeli žanr kao loš, naglašavaju. Postoji mnogo dobrih i valjanih razloga za voljeti pravi krimić, a svatko tko kaže drugačije, samo gaji nepotrebnu mržnju prema žanru. Ako vam se sviđa true crime, to je dovoljan razlog da ga gledate. Jednako kao što se nitko ne bi trebao opravdavati zašto voli akcijske filmove ili komedije.

Često mržnja prema žanru proizlazi iz činjenice da je najpopularniji među ženama. Kroz cijelu filmsku i televizijsku povijest, mediji s pretežno ženskom publikom također su najviše izvrgnuti ismijavanju.

Romantične komedije od 1980-ih do 2000-ih često su opisivane kao "filmovi za curice", odnosno kao da su neki niži oblik umjetnosti. Tijekom 2010-ih trend adaptacija romana za mlade, osobito serijala Sumrak, kontinuirano je ismijavan. I danas se ljudi rado prisjećaju tih filmova.

Ne treba ni spominjati koliko je glupo izrugivati se nečemu samo zato što u tome uglavnom uživaju žene, ali očito se to mora naglasiti. Ukratko, ako vam netko govori da nije dobro voljeti određeni žanr, nije u pravu.

Niz zlonamjernih kritika

Još jedna serija kritika usmjerena je na ovaj žanr, posebno na društvenim mrežama kao što je Twitter. Odnosi se na to da true crime može navesti ljude da obožavaju serijske ubojice kao da su celebrityji. Ovo je, piše Collide, vrlo zlonamjerna kritika jer je uglavnom anegdotalna i stvorena prebrzim donošenjem zaključaka.

Dosta je slična teoriji da videoigrice čine ljude nasilnima, koja koristi anegdotalne priče kako bi se dobio zaključak koji zapravo nije ni točan. Korelacija nije isto što i uzročno-posljedična veza i čini se da će ljudi to rado ignorirati, sve dok smatraju da imaju dokaz za ono u što već vjeruju.

Još jedna zlonamjerna kritika glasi da ovakvi sadržaji veličaju ubojice, stavljajući ih u glavne uloge koje tumače popularni glumci. Trenutačno je ova rasprava usredotočena na ulogu Dahmera koji igra Evan Peters.

No, vratimo li se nekoliko godina unatrag, shvatit ćemo da su ljudi govorili istu stvar o Zacu Efronu koji je glumio Teda Bundyja u filmu Extremely Wicked, Shockingly Evil and Vile. Razlog zbog kojeg je ova kritika zlonamjerna je pretpostavka da su ti privlačni glumci odabrani kako bi i ubojice učinili privlačnijim.

Glumci su u ovim filmovima iz tri razloga. Prvo, oni su dobri glumci. Drugo, privlače publiku. Treće i najvažnije, stvara se određeni stupanj odvojenosti od publike, što ove filmove i serije čini lakšima za gledanje.

Ako samo gledate prizore ubojstava i napada, previše ste blizu eksploataciji. Ali, kada se radi o glumcu ili glumici koji vam se već sviđaju, dio vašeg mozga govori: "Kakva dobra gluma!" Ovo je zapravo vrlo važan aspekt jer kada te priče na ovaj način postaju prihvatljivije, često podsvjesno potiču publiku da sama istražuje događaje.

Edutainment (edukacija i zabava)?

Izraz edutainment, kombinacija edukacije i zabave, često se koristi samo kada se govori o dječjoj televiziji, o emisijama za predškolsku dob. Izraz se odnosi na emisije koje iznose izmišljene priče isprepletene s lekcijama.

Sjetite se Ulice Sezam, gdje svaka epizoda prati jedan dan u životu Muppetovih likova koji žive u Ulici Sezam. Međutim, ispunjena je i sadržajem koji djeci prikazuje životne lekcije o tome kako se ponašati prema drugima ili osnovne vještine, poput izgovora riječi i brojanja. Ovo možda zvuči pomalo neobično, ali i odrasli vole edutainment, samo u malo drugačijem obliku.

Što se tiče odraslih, volimo stvari poput dokumentarnih i biografskih filmova koji će nas zabaviti, ali i učiniti da osjećamo kao da nešto učimo. 

Iako true crime mnoge ljude inspirira pa sami krenu dodatno istraživati činjenice, neki ljudi se neće informirati dalje od serije ili filma. Problem može biti ako se stvore pogrešne predodžbe o ovim temama.

Pravi problem true crimea nije publika, već kreatori

Kada se bavite temom serijskih ubojica, njihovih žrtava i preživjelih, nemoguće je ne osvrnuti se na teme poput trauma i mentalnih bolesti. Ako kreatori nisu pažljivi, mogu učiniti više štete nego koristi. Suptilno stvaranje pogrešnih predodžbi kod ljudi o ovim temama može dovesti do stvaranja uvjerenja koja se temelje na lažima.

Nažalost, ovakvi projekti mogu kod nekih ljudi stvoriti mišljenje da su svi ljudi koji se bore s mentalnim bolestima užasne osobe ili da su ludi. To su vrlo štetne zablude koje mogu ozbiljno povrijediti ljude. 

Štoviše, teško je gledati neke primjere true crimea i ne okarakterizirati ih ciničnim proizvodima koji iskorištavaju žrtve radi zarade. Mnogo je toga rečeno o Dahmeru vezano za tu temu, a uz apsolutnu zasićenost serijama i filmovima o Dahmeru, teško je ne donijeti takav zaključak.

To ne znači da bilo koji od ovih projekata mora biti sto posto istinit. Nemoguće je stvoriti takav sadržaj, čak će i dokumentarci uvijek imati određenu dozu implicitne pristranosti. To je jednostavno prirodno. Međutim, neodgovorno je uljepšavati zlostavljače i ubojice. Izabrati glumca koji će ih glumiti s određenim stupnjem distance nije isto što i otvoreno širenje laži.

Empatija je doista važna

Iznimno je važno naglasiti da prilikom snimanja true crime sadržaja, treba imati mnogo empatije prema žrtvama. Ove mračne i ozbiljne teme mogu snažno djelovati na ljude, pa zato mnogi ne vole ni gledati ovaj žanr. 

True crime može biti okidač za užasne napade panike ili retraumatizirati nekoga. To nije nešto što se može lako izliječiti, a ljudi često ni ne znaju koji su njihovi okidači dok im se to ne dogodi. Dok većina pojedinaca može jednostavno odlučiti ne gledati nešto ili se isključiti ako postane intenzivno, žrtve i obitelji žrtava to ne mogu tako lako učiniti u ovom konkretnom slučaju.

Ogromna popularnost serije Dahmer bila je neizbježna. Čak i ako niste gledali, slušali ste i čitali o tome na internetu ili na društvenim mrežama. Serija je previše prisutna. Nekadašnji stvarni zločin može postati sredstvo za iskorištavanje jer stvara profit velikim tvrtkama koje koriste životne priče žrtava.

Kako biste se osjećali da osobu odgovornu za najgoru stvar koja vam se ikada dogodila u životu odjednom reklamiraju kao glavnu ulogu u popularnoj Netflixovoj seriji, u kojoj glumi omiljeni glumac, uglavnom poznat po ulozi šarmantnog superheroja? Pitanje je to koje bi se trebao zapitati i svatko tko odluči kreirati true crime.

Tek kada to budete gledali na ovaj način, možete shvatiti koliko pogrešno zvuči. Većina kriminalističkih serija nije ni približno toliko izrabljivačka. Čak i Dahmer pokušava ispričati verziju priče koja naglašava kako su policija i pravosudni sustavi iznevjerili žrtve. Ipak, svaki gledatelj sam odlučuje kako će interpretirati priču.

Možete pročitati milijune različitih stavova koji objašnjavaju zašto je true crime dobar ili loš, ali sve to nema svrhu. True crime je samo žanr, u njemu nema ničeg dobrog ili lošeg i sigurno nema razloga da ga ne volite. Jedino kreatore dovodi u kompliciranu situaciju koja ih može predstaviti negativno ili, još gore, mogu retraumatizirati nekoga.

Ništa nije vrijedno povratka nečijih trauma. Na kreatorima je da se s materijalom ponašaju taktično, a na publici je da sama istražuje, ako smatra da je nešto čemu ih serija uči zapravo lažno. Važno je da svi imaju malo empatije za ljude koji su povrijeđeni postupcima i ljude na kojima se ove emisije temelje.