U tridesetima je krenula iznova, a od jedne njene uloge i danas ljude prolaze trnci
SAMO pogled na Elisabeth Shue koja krvari pod tušem u filmu Napuštajući Las Vegas je dovoljan da ti bude teško u životu narednih dana. To je jedna od ne prečestih prilika kad se sve skockalo i kad je mogla ne samo izvanserijski nešto odigrati, već i da se istakne, da to bude naširoko primijećeno.
Daleko više puta se događalo da se samo prva stavka ispuni. Uvijek je bila u približno glavnim protokolima, opcijama, uvijek negdje pri ili oko vrha, no na kraju obično neka druga žena nagrize veći zalogaj slave.
I tad se zapravo to dogodilo, ako računamo Oscare kao nagriz veće slave, pošto je Susan Sarandon osvojila za Mrtav čovjek hoda, a ne Shue za svoju prodavačicu ljubavi, ali to je već 1995. godina i nije u redu preskočiti dotadašnje.
Dakle, Shue je rođena 1963., stasala je u imućnoj obitelji i nije se namučila s preživljavanjem, ali nije ni kći belgijskog kralja, tako da je bez veza i vezica ušla u glumaštvo, pa tek redom preko reklama za Burger King, dijamante, žvakaće gume i majoneze nalazila povoljne kombinacije. Zatim su stigli i filmovi.
Jedna uloga je dovela najbliže statusu zvijezde
Tijekom osamdesetih je bila klasičan primjer cure što služi za romantični predah momaka oko kojih se vrte cijele priče i svemiri, prije svega u Karate Kidu, Koktelu i kao zamjena za Claudiju Wells u drugom i trećem djelu Povratka u budućnost. Mnoge cure spomenutog vremena su samo na tome i ostale.
Ona nije, ali teško da čemu mogu služiti spomenute uloge u CV-u osim kao nestabilni temelj za nove radove i praktički je u svoje četvrto desetljeće gotovo opet krenula od nule, jer prijašnja dokazivanja su bila samo za prijašnje vrijeme.
Vijorila je između malih i solidnih uloga sve do te 1995. i tog svetog djela Napuštajući Las Vegas, kada više nije bila samo predah momku poput Nica Cagea, nego je bila i te kako ravnopravna. Taj film iako možda po scenariju ipak više vuče na priču u kojoj je on centar, realizacija ipak kaže da je i priča o njenoj prostitutki jednako temeljna, dobro sprovedena, gorka i prije svega efikasna koliko i priča o Nicolasovom pijancu.
Taj film je došao skoro pa niotkud, budžet tijesan, teško da bi neka malo renomiranija glumica uzela ulogu ljepotice noći pod takvim svjetlima, ali Elisabeth je uzela i tada konačno izbila najbliže zvijezdama, bliže nego i prije i kasnije. Šteta što je uzela Sarandon tog Oscara, a ne ona, koliko god i Susan bila super u Mrtav čovjek hoda.
Okrenula se televiziji
Šteta jer poslije nije nastao bogzna kakav boom u potražnji usluga za Elisabeth Shue, možda i zbog manjka glamura u spomenutoj ulozi, ali svakako je krenulo sve nabolje i pomakla se značajno s ranije točke.
Tijekom devedesetih vrijedi izdvojiti također i raniji neo-noir Underneath u kojem je u službi pomalo neiskorištene epizode i posebno kasniji neo-noir Palmetto, u kojem je tko zna zašto ona igrala femme fatale, a Gina Gershon finu djevojku (umjesto obrnuto).
Međutim i tu se snašla jako dobro, bila senzualna u svakom smislu koji takva uloga zahtijeva. Tu su se našli i Svetac s Valom Kilmerom, Woody Allenov Razarajući Harry, Molly, onda 2000. i Verhoevenov Čovjek bez sjene kad je uhvatila posljednje atome one A-liste kojoj je nezasluženo kratko pripadala.
Nije prešla na B ni poslije toga, nekoliko vrlo zanimljivih filmova i u 21. stoljeću nosi na duši i u biografiji, iako je okrenuta više televiziji posljednje desetljeće i nešto. Tu prije svega obratiti pažnju na jedan od artikala iz CSI linije proizvoda.
To je ukratko to, ali ovaj ženski glumački biser nema još ni 60 godina i nadamo se da će biti još materijala koji će služiti u pohvalne svrhe kada se priča o Elisabeth Shue i njenom radu. Zasad je i ovo sasvim dovoljno.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati