DINAMO je u susretu 2. kola skupine E Lige prvaka izgubio od Milana na San Siru 3:1. Prvi gol za domaćina zabio je Olivier Giroud s bijele točke u 45. minuti. Milan je drugi gol zabio u prvoj minuti drugog poluvremena, a strijelac je bio Saelemaekers. Za Dinamo je zabio Mislav Oršić nakon sjajne akcije s Brunom Petkovićem u 56. minuti. Treći gol za domaćina postigao je Pobega u 77. minuti.

Bila je to još jedna utakmica u kojoj su Plavi pokazali da mogu biti konkurentni najboljim svjetskim klubovima i u kojoj su uz malo sreće i boljih reakcija u ključnim trenucima mogli stići barem do boda. Iako je plan Milana bio jasan i, pokazat će se, efikasan, nisu u krivu oni koji govore da su rezultat u većem dijelu odredile greške Dinamovih igrača. Njih je u predaji, zatvaranjima i obrambenim rotacijama bilo malo previše za ovaj nivo. 

Ipak, broj tih grešaka nije slučajan. Susret na San Siru otkrio je jedan očit, ali i velik problem koji Dinamo ima u ovakvim utakmicama. Prvak Hrvatske gradi ekipu i stil igre na određeni način, a onda sve to mora baciti u pozadinu i za jednu utakmicu preko tjedna usvojiti sasvim novu filozofiju i taktičke postavke.

Igrači su u sasvim novom ritmu i tome se trebaju prilagoditi

Postoji nekoliko ključnih razloga zbog kojih Dinamovi igrači u ovakvim utakmicama griješe više nego u HNL-u. Osim toga što igraju s puno jačim suparnicima, Plavi su prisiljeni u Ligi prvaka u potpunosti promijeniti svoj stil igre u odnosu na ono što inače igraju.

Dinamo je u skoro svakoj utakmici HNL-a izraziti favorit i navikao je probijati duple blokove te biti momčad koja s loptom u nogama traži rješenja i koridore koji je mogu dovesti do završnice napada. U Ligi prvaka Dinamo glumi slabiji HNL klub, a Chelsea i Milan su onaj Dinamo iz HNL-a.

O kakvoj je promjeni paradigme u igri riječ, najbolje svjedoče brojke. U utakmici protiv Gorice Theophile-Catherine je imao najviše točnih dodavanja, čak 101. Sva tri stopera (Perić, Šutalo, Ristovski) su protiv Milana imala zajedno 95 točnih dodavanja iz pet ukupnih pokušaja dodavanja više nego što je sam Theophile-Catherine imao protiv Gorice.

U takvim uvjetima jasno je da se kontinuirani posjed nalazi puno teže, da se lopta gubi puno češće, a samim time pati i ritam napada. Od stopera koji u HNL-u imaju loptu u nogama 80 ili 90 puta na utakmici je iluzorno očekivati da neće griješiti kada loptu imaju triput manje, i to protiv značajno boljeg protivnika. Koliko god se neke greške činile naivnima i neprisiljenima, one su logične i očekivane.

Kada se u obzir uzme razlika u prosječnim pokazateljima ponašanja u igri između HNL-a i Lige prvaka, jasno je da Dinamu ne fale muda te da ne fali zalaganja. Jednostavno u tri dana mora od lovca postati lovina i opet lovac, a to je nevjerojatno teško. 

Čačić se odlučio za takav pristup u Europi i on ima uporište u rezultatima. Dinamo ne može utjecati na razliku u klasi svojih protivnika, ali zato se može barem djelomično prilagoditi sasvim drugačijim okolnostima u igri. 

Je li problem zaista u Petkoviću?

Trener Dinama odlučio je parirati Chelseaju tako da zrcali suparničku formaciju i momčad je izveo u 3-5-2 prvi put u sezoni. Zbog pozitivnog rezultata Čačić je odlučio ponoviti ideju, ali je kontekst susreta protiv Milana bio sasvim drugačiji.

Za razliku od Chelseaja koji se maksimalno otvorio i omogućio Dinamu da mu sa samo dva igrača, suradnjom Petkovića i Oršića, odigrava kontranapade, problemi ove formacije za Dinamo su na San Siru bili mnogo vidljiviji.

Dinamo je navikao igrati u 4-3-3 sustavu u ligi u kojoj napad ima tri referentne točke prema kojima se može razvijati igra - prema centralnom napadaču i prema krilnim igračima, u širinu. U 3-5-2, koji u niskom bloku postaju 5-3-2, Dinamo ima samo jednu opciju - Petkovića.

Pričati da je Petković gubio lopte je apsurdno. Naprosto je Milan znao da će svaka lopta Dinama ići na njega, ostavljao je više igrača koji su pomagali u obrani od tranzicije, a Petković teže zadržava loptu protiv nižih, ali pokretnijih stopera poput Kalulua.

Dinamova realnost veći dio utakmice je bila ta da Petković nema kome odložiti loptu, iako je napravio nekoliko neprisiljenih grešaka u predaji lopte. Dinamo se iz niskog bloka nedovoljno brzo otvara jer su mu bekovi prenisko.

Nakon okomitog pasa na Petkovića ne postoji širina u napadu i suparnik puno lakše dolazi do reposjeda jer brani puno uži prostor. Svaljivanje problema koje je Dinamo imao na Petkovićevu igru ili voljni moment je traženje žrtvenog janjca i upiranje prstom u sasvim krivu dijagnozu.

Problem s Ljubičićem

Posebno je u tom pogledu očit problem na lijevoj strani napada. Ljubičić nema naviku da odmah po osvajanju lopte odšprinta uz liniju i omogući svojoj momčadi da preko njega odgodi napad i odupre se pritisku suparnika koji slijedi čim Dinamo uzme loptu.

Kada se usporede njegove brojke i navike u igri u HNL-u i Ligi prvaka, dojam se potvrđuje. Iako Ljubičić značajno češće igra loptom u Ligi prvaka nego u domaćem prvenstvu, ima manji broj dodavanja, što sugerira da loptu prima uglavnom u situacijama nepogodnim za razvijanje napada.

Na heatmapu je vidljivo da dominantno prima loptu 10-15 metara na svojoj polovici, iako bi u teoriji trebao puno češće biti taj koji će iznositi loptu naprijed kao bek u formaciji s tri stopera. Zbog svega toga nije ni čudno da ju Ljubičić prečesto gubi i nije čudno da je jučer bio jedna od slabijih karika.

Krivica nije njegova i daje sve od sebe. Više puta smo pisali o tome da je Dinamo, u trenutku kada je Čačić svojim odlukama i izjavama dao do znanja da ne računa na Bočkaja na toj poziciji, morao dovesti još jednog beka. Klub nije na vrijeme reagirao.

Problem koji Čačić nije stvorio, ali ga mora riješiti

Čačić ima puno pravo vidjeti Ljubičića kao najbolje rješenje za tu poziciju, premda je Bočkaj zaslužio makar jednu šansu. No korekcijama u igri ili formaciji morat će pomoći Ljubičiću da se njegovi nedostaci na toj poziciji vide puno manje nego na San Siru.

Sad slijedi dvomeč sa Salzburgom u kojem se može očekivati da će se Dinamo i formacijom i stilom znatno približiti onome što igra u HNL-u. Uzme li barem tri boda, imat će realnu šansu za prezimljavanje.

Dinamo je odigrao solidnu utakmicu na San Siru, ali može puno bolje. Nekoliko korekcija u igri nužno je kako bi od hrabrog i simpatičnog gubitnika došao do statusa u kojem ima realne šanse za osminu finala Lige prvaka, što nije nedostižan cilj u ovoj skupini i s trenutnom situacijom na tablici.