POČETKOM prethodnog tjedna Sixty minutes je bio u vrhu gledanosti na hrvatskome Netflixu. Iz dana u dan ta popularnost je lagano opadala i, ako ekstrapolativno pratimo trend, vjerojatno je pitanje dana kada će sasvim ispasti s top 10 liste. Trenutak bljeska bio je vjerojatno izazvan obećavajućim sižeom koji je gledatelje možda podsjetio na vrijeme akcijskih filmova koji su imali kičmu, nisu obavezivali svojom pretencioznošću ili obećavali nešto neviđeno u okvirima žanra.

Svi tražimo nešto dobro i kvalitetno, ali s vremena na vrijeme zaželimo se filma kakav smo nekoć slučajno hvatali na TV-u ili iznajmljivali u video/DVD klubu kada baš ne bismo znali što bismo sa sobom, pa posezali za prepoznatljivim formama, i jednostavno si ubijali vrijeme u dobroj tučnjavi, pucnjavi i jurnjavi.

I svaki sljedeći put kada se taj isti osrednji, za povijest nebitni filmić s nekim Lundgrenom, Seagalom ili Norrisom pojavi na ekranu, mi ne promijenimo kanal, ne nastavimo tražiti neki drugi sadržaj, nego ostanemo uz njega.

Nostalgija?

Moguće je da je neka ovakva nostalgija za dobrim osrednjim akcijašima razlog, ili možda činjenica da je glavni junak MMA borac pa je to našem tržištu s tradicijom interesiranja za ovaj sport povuklo gledanost.

No eto, već poslije nekoliko dana glasovi su se raširili, oni iz targetne grupe koje je mišićavi Emilio Sakarya na posteru potencijalno privukao se ispucali i sada postaje jasno da će ovaj film ipak biti zaboravljen već do kraja sljedećeg tjedna, a kada se kojim slučajem ponovo povampiri na ekranu u narednim godinama, mirne duše ćemo si okrenuti na nešto drugo i bolje.

Ali… koncept jest zvučao zabavno - MMA fajter Octavio Bergmann u prijelomnom trenutku života i karijere umjesto ulaska u oktogonalni ring odlučuje ući u ring života i umjesto na najbitniju borbu karijere stići na 7. rođendan kćerkice koju je godinama zapostavljao. Normalno, ta borba bitna je kriminalnom podzemlju i velike su pare u igri da bi Octavio tek tako samo klisnuo bez objašnjenja.

S druge strane, njegova bivša supruga postavlja uvjet – ili ćeš stići za sat vremena ili ti oduzimam skrbništvo nad djetetom. Tajmer se uključuje i negdje od 15. minute filma mi ga imamo gledati kako kobajagi u real timeu jurca berlinskim ulicama, mlati se s upornim gorilama krimi klanova koji ga jure da ga vrate nazad u ring, usporedno pokušavajući organizirati preuzimanje rođendanske torte i mačeta ljubimca što ga planira kćeri dati kao poklon. 

Kao casting direktor, još uvijek nesnimljenog filma s ovakvim sižeom, vjerojatno bih zamislio ludilo koje bi moglo biti generirano da se u takvoj situaciji našao neki trknuti nabrijani lik poput Bassa Ruttena, Chaela Sonnena ili Paddy the baddy Pimbletta.

Zamislite glumca koji recimo igra Mirka Filipovića sa svim njegovim idiosinkrazijama gdje pokušava sačuvati kutiju s tortom i istodobno s tlakom na 900 polomiti vilice hrpi tjelohranitelja sa spominjanjem megalodona, T-rexova i Starih Jankovaca. Ali avaj, prezime glavnog junaka je ipak Bergmann, a ne Dudikoff. Asocijativnost koja nas valjda metafilmski treba podsjetiti da se pored akcije ovdje pokušava izraziti i ozbiljna obiteljska drama.

60 minutes tako nažalost preozbiljno shvaća sebe. I kao dramu i kao akcijaša te treš koncept pokušava umotati u naizgled seriozno pakovanje. Odbijajući se malo više nagnuti u pravcu "kempa", gdje mu je po suštini i mjesto, a više da nas asocira na recimo superiorni Trči Lola Trči, poprilično promašuje poantu. 

Scene tučnjava su korektne i nećete se dosađivati gledajući ih. Iako ne mogu potvrditi njihov stupanj realizma za MMA frikove, mogu reći da mi je falilo koreografske ljepote i intenziteta u njima. Crvena linija brutalnosti se nije prešla – kosti se ne lome baš previše, lubanje ne pucaju, oči ne vade, krvi se ne prolijeva dovoljno kako bi se pojačao utisak tvrdoće i puta iskupljenja koje loš otac mora proći za sve godine zapostavljanja svoje kćeri.

Zaboravljivi negativci

Emilio Sakraya kao glavni baja nije loš – uvjerljiv je kao MMA borac i prilično dobar, kako u dramskim tako i u borbenim scenama, ali kao što rekoh, nedostaje mu neke osobnosti, sočnosti, šmeka barabe kojoj se uvijek prašta, da bismo se skroz vezali i usrdno navijali za njega, potencijalno emotivnije doživjevši trenutak susreta s kćerkicom na kraju.

Iz ansambla uglavnom zaboravljivih negativaca, jači dojam je ostavio Florian Schmadtke kao Winkler, prvi henchman glavnog kriminalca China. Sirovi zvjerski lik koji se ne zaustavlja u potjeri i na koga svi atraktivni udarci zgodnih riba Octavijeve teretane u sceni grupne tučnjave kao da ne utječu te ih lomi o metalna stubišta i samo nastavlja dalje.

Više od svih, pa čak i od lude zbunjene normalne Tatjane Šojić u ulozi Danice (srpske?), kume berlinskog podzemlja, izazvao mi je duboku želju da vidim kako će mu faca biti razbijena. Na suprotnoj strani, među dobrim momcima i djevojkama, više sam strepio jedino za Octaviovu sparing partnericu Cosimu (Marie Mouroum) no za njega sama. 

Pa opet, i pored ovih kratkotrajnih trzaja Šezdeset minuta ostaje film koji jesam s pažnjom odgledao do kraja, ali koji sasvim sigurno nikome neću preporučiti ili spomenuti. Kontemplirajući možda još malo o potencijalima Berlina, čije metro stanice, uvrnuti tehno underground klubovi, predgrađa i ulice zaslužuju da se u njima odvijaju neki daleko bolji filmovi, ali vrlo brzo, kao i ostatak publike, zaboravit ću da ovo uopće postoji.