ANDRIJA II. bio je ugarski vladar s izrazitim utjecajem na političke i društvene prilike srednjovjekovne Ugarske, Hrvatske i Dalmacije. Njegova vladavina obilježena je brojnim reformama, vojnim ekspedicijama i zakonodavnim potezima, koji su oblikovali ugarsko, ali i hrvatsko društvo. Osim toga, Andrija je bio lukav i proračunat lik koji je makijavelistički postizao zadane ciljeve.

Neostvarena želja Bele III.

Njegov otac, kralj Bela III. ostavio je svojim potomcima sređeno i bogato kraljevstvo u miru. Ipak, nije ostvario svoju najveću želju - da otiđe u sveti rat protiv nevjernika te oslobodi Jeruzalem od muslimanske okupacije. Bela je bio vrlo uvjereni katolik i u dobrim odnosima s papom, a isto tako volio je Andriju.

Njemu se povjerio da neće uspjeti ostvariti svoju želju pa mu je sin obećao kako će jednog dana sam otići na Bliski istok i ostvariti očeve želje. Bela III. bio je oduševljen sinovim angažmanom u politici te mu je dodijelio poziciju hrvatskog hercega.

Umjesto prema Jeruzalemu, Andrija kreće na Budim

Ipak, kada je Bela umro 1196. godine, Andrija je odlučio iskoristiti status i vojsku koju mu je dodijelio otac te je napao svog brata Emerika, novog ugarskog kralja. Bio je to početak političke nestabilnosti u Ugarskoj, koja je potrajala nekoliko godina. Hrvatski plemići odlučili su podržati Andriju u zamjenu za neke plemićke povlastice, na što je Andrija bio i više nego spreman pristati.

Emerika je zgrozila činjenica da mu vlast izaziva njegov mlađi brat, no još ljući je bio tadašnji papa Inocent III. koji je računao na ugarski angažman u novom križarskom ratu. Poslao je Andriji nekoliko pisama u kojima mu je prijetio svim najgorim kletvama te ekskomunikacijom. Andriju to nije diralo. Tatini prijatelji iz Rima ionako mu se nikad nisu sviđali.

Rat između braće trajao je više od deset godina, samo da bi na kraju proglasili status quo. Andrija je ostao upraviteljem Hrvatske i Dalmacije, no njegove ovlasti bile su sužene te prebačene na plemstvo odano Emeriku.

Zlatna bula Andrije II.

Takva situacija natjerala je Andriju da donese Zlatnu bulu iz 1222. godine. Radi se o političkom dokumentu u kojemu se plemićima priznaju razne povlastice, posebno one koje nadilaze volju kralja. U početku je taj dokument bio samo puka floskula, no s vremenom su se na njega pozivali razni plemići u Ugarskoj i Hrvatskoj, čime su zaštitili autonomiju u svojim krajevima.

Andrija je tako promijenio politički koncept na našim prostorima te omogućio stasanje budućih respektabilnih obitelji poput Šubića, Zrinskih, Draškovića i mnogih drugih.

A njegov brat Emerik nije bio dovoljno moćan da ukine te povlastice tijekom svoje vladavine. Emerikov sin Bela IV. pronašao se u sasvim drukčijoj priči pa je davao dodatne povlastice gradovima kada je bježao od Mongola.