TOG JE DANA sedamnaestogodišnji Anthony Frank završavao s ljetnim radom u valjaonici lima, jednom od stotina sličnih pogona u tada industrijaliziranom Birminghamu. Imao se čemu veseliti, bit će nešto zarade, a njegov novi bend The Birds and the Bees dobio je gažu u Njemačkoj. Anthony, za roditelje - talijanske doseljenike - Antonio Franko (kako se zvao i njegov otac), a za prijatelje Tony, svirao je solo gitaru i maštao o rockerskoj karijeri.

Koja je tog zlokobnog dana 1965. godine umalo zauvijek prekinuta.

Rane, ožiljci i nada

Ni sam ne zna kako se njegova ruka našla u dometu stroja za sječenje lima, samo se sjeća oštre boli i šikljanja krvi iz srednjeg prsta i prstenjaka desne ruke. I stravične spoznaje da su ostali bez jagodica. 

Nije mu to bila prva trajna ozljeda u životu – jednu je zadobio kad je još kao osmogodišnjak bježao od nekih nasilnika i pao. Na gornjoj usnici ostao mu je trajni ožiljak zbog kojeg su ga vršnjaci prozvali Scarface – i u tom Hughesovom klasiku iz 1932. glavni lik zove se Tony. Taj će ožiljak ovog našeg Tonyja nagnati na učenje borilačkih vještina kako više nikada ne bi bježao. I zbog njega će kad odraste pustiti i brkove kao nerazdvojni dio svog imidža. 

Ali odrezane jagodice nisu bile samo estetski problem, tog jezovitog dana ljevorukog Tonyja najviše je ubijao strah da više neće moći svirati gitaru. Nadu mu je dao predradnik iz pogona – odveo ga je doma i pustio mu Djanga Reinhardta, legendu gypsy jazz gitare.

"Čuješ kako svira? Koristio je samo dva prsta!" objasnio je Tonyju njegov stariji kolega. I Django je imao nesreću koja mu je onesposobila domali i mali prst, ali je onda razvio svoju tehniku sviranja i postao jedno od najvećih gitarskih imena. Usput, koliko tvorničkih predradnika poznajete koji slušaju Djanga? 

Tony je već naučio boriti se – s nasilnicima, s nesrećama, sa životom.

Napravio je sebi neke plastične navlake za ozlijeđene prste i uz puno muke i truda nastavio svirati.

Borba za sebe

Baš kao i Django, Tony se morao snalaziti na razne načine da odsvira ono što zdravima nije predstavljalo problem. Krenuo je više koristiti kod tadašnjih gitarista prilično zanemaren mali prst. Najviše je okidao dvozvučne akorde, striktno u kvintama, koji se prirodno hvataju kažiprstom i malim prstom. Tako su svirali još Kinksi svoju You Really Got Me, ali nevolja je što je za takve akorde neophodan jači zvuk.

Tony je krenuo tražiti taj zvuk, shvativši ujedno da mora prethodno i sebe dovesti u red: njegov bend Mythology pohapsila je policija zbog pušenja marihuane i više ih nitko nije pozivao na koncerte. U tom je bendu upoznao bubnjara Billa Warda, tipa koji je nemilosrdno udarao bubnjeve kao da mu duguju novac. Onda se njima dvojici pridružio i pjevač John Michael te im preporučio basista svoje bivše grupe Trevora Butlera.

Tako je nastao sastav Earth, koji je Tony nakratko napustio kad ga je te 1968. Ian Anderson pozvao u vrhunski prog-rock sastav Jethro Tull. 

Evo ga ovdje na jednom od ukupno dva nastupa s njima. 

Novo ime

I taj kratak boravak u Jethro Tullu Tonyju je pomogao da se konačno sredi: bio je to krajnje ozbiljan bend, koji je imao svoje jasno utvrđeno radno vrijeme kad su neumorno vježbali svoje komplicirane kompozicije. "Ako želiš da ti krene, moraš raditi na tome", bila je nova Tonyjeva filozofija. 

Stoga je odlučio takav red uvesti i u Earth, kojima se vratio nezadovoljan glazbom Jethro Tulla: po članove svoje grupe, inače sklone partijanju i unošenju kojekakvih supstanci u tijelo, dolazio bi kombijem rano ujutro (dakle oko devet) i vozio ih na probe. Inzistirao je da marljivo vježbaju, da budu uštimani, usvirani, točni.

Uskoro je Earth čak stekao i nešto publike u Engleskoj. Ali ne Tonyjev Earth, nego jedan sasvim drugi bend istog imena. Tony je već naučio da probleme ne rješava plakanjem i kukanjem. Napokon, kakvo je to ime Earth? Kad je već dobio nadimak po Talijanu iz filma, nazvao je i bend po talijanskom hororcu iz 1963.

Black Sabbath.

A John Michael Osbourne još je od malih nogu imao nadimak Ozzy. I on je u djetinjstvu doživio nasilje, nije im uspio pobjeći, njega su silovali.

U potrazi za zvukom

U davnim počecima električne gitare ako ste htjeli dobiti neki poseban zvuk, trebali ste prije svega kemijati s gitarom i pojačalom. Takav je bio npr. Hank Marvin iz Shadowsa, prvi gitarist koji se dopao Tonyju. 

Onda se krenulo s raznim papučicama, što je krajem 1960-ih, posebno nakon pojave Hendrixa, postalo cijela industrija. Ali u toj cijeloj hrpi tehničkih pomagala nije bilo papučice s onim zvukom koji je htio Tony.  

Od jednog svog prijatelja naučio je da se papučice mogu prepravljati prespajanjem žica. Nakon dosta pokušaja i pogrešaka u stilu Edisona, Tony je konačno došao do zvuka koji je dotad postojao samo u njegovoj glavi i po kojemu je ušao u povijest popularne glazbe. 

Rujan je 1969. godine. Koji mjesec ranije Led Zeppelin su izdali prvi album i zaludili tinejdžere svojim hard rockom. Put su utrli i neki raniji bendovi – The Who (Boris the Spider), King Crimson (21th Century Schizoid Man), The Beatles (Helter Skelter), Fleetwood Mac (Green Manalishi) – sve je to bilo moćno, bučno i goropadno, ali Tony je htio nešto još teže i prodornije. 

Sabbathi ulaze u studio i uspijevaju snimiti sve pjesme za dvanaest sati, isplatila se ona disciplina u vježbanju. Omotnica albuma odiše jezom: prikaza, kakvu je navodno vidio basist Geezer Butler u nekoj noćnoj mori, pred pustom kućerinom. 

Sve počinje zvukovima kiše, gromova i (posmrtnih?) zvona, a onda slijede tri akorda. Inspiraciju je Tony Iommi našao u klasičnom djelu Gustava Holsta Mars, the Bringer of War, samo je drugi akord zamijenjen njegovom tercom. Nimalo slučajan izbor uzora, to je pravi orkestralni teški rock.

Samo sad nemamo više orkestar, nego gitaru, bas i bubanj, i u ta tri akorda, koji se u teoriji glazbe nazivaju "đavolji interval", svi su članovi benda unijeli sebe: Ward svoje alkoholne krize, Butler svoje košmare, Ozzy svoje traume iz djetinjstva, a Tommy je iz svoje gitare izvukao zvukove industrije u Birminghamu, valjaonice limova u kojoj se doživotno ozlijedio, kao i svih svojih frustracija i borbi. Negdašnji metalski radnik stvorio je heavy metal godinama prije no što smo konačno našli odgovarajuće ime za tu glazbu koja buši uši i para mozak. Evo što je britanska publika prvi put čula na popularnom radioprogramu 29. studenoga 1969.

Konačni pronalazak zvuka

Ako ste ikada osnivali rock grupu, onda znate da se sve može uvježbati, ali zvuk morate nekako znati stvoriti. Onu boju po kojoj će se vaš bend razlikovati od milijuna drugih. 

Tony Iommi je s Black Sabbathom uspio ne samo naći taj zvuk nego njime inspirirati cjelokupnu heavy metal scenu sve do današnjih dana i, jamačno, u desetljećima pred nama. Gotovo bih se usudio reći da taj žanr nije ništa drugo do razvijanje ideja s prva tri albuma Sabbatha. 

U tom je traganju Tony pokazao opet onaj svoj mentalitet da iz problema stvori novi kvalitetu. Na snimanju prvog albuma njegov Fender Stratocaster je počeo štekati, pa je silom prilika koristio Gibson SG, svoju rezervnu gitaru. Za koju je zapravo shvatio da zbog punoće drveta zvuči puno reskije i teže od Fendera. Tony je imao samo model za dešnjake, no igrom slučaja naišao je na desnorukog gitarista koji je imao Gibson SG za ljevake i sretno su izvršili razmjenu.

Na trećem albumu Masters of Reality Tony je shvatio da svoj zvuk može učiniti još zlokobnijim i sumornijim. On i basist odvrnuli su lagano svoje žice, dobivši tri polustupnja niži, gotovo raštiman ton. Postigao je ne samo da zvuk još više potamni i oteža nego i da lakše svira po labavim žicama. Otad to praktički čine svi heavy metal bendovi.

Nimalo slučajno, baš tom pjesmom završili su u rodnom Birminghamu svoj oproštajni koncert 4. veljače 2017. godine. 

Kladim se da ovo i dalje odjekuje zidovima dvorane.