NADARENI ljudi nerijetko imaju više talenata, premda si katkad utvaraju da im ide sve čega se dohvate. Tipičan primjer je Gordon Matthew Thomas Sumner, koji je ostvario više desetaka uloga u raznim kino i televizijskim filmovima, kao i u radiodramama. Najpoznatija mu je uloga Feyd-Rautha Harkonena u Dini iz 1984. godine, a ostali filmovi ovog ne pretjerano solidnog glumca više-manje su za zaborav (poput uloge Barona Frankensteina u bezveznom Bride).

Gluma, šah i tantrički seks

Ne brinite, niste zalutali u rubriku Filmske gromade, u njoj se gorespomenuti Gordon Sumner neće nikada naći. Svakako je kuriozum da se u šesnaest filmova pojavljuje glumeći razne likove, a u čak dvadeset i četiri filma on glumi – samoga sebe (ako se to onda može nazvati glumom). Imate ga, između ostalog, u Zoolanderu 2, u jednoj epizodi Simpsona te u onoj nebuloznoj komediji Brüno. 

U svima njima on se ne pojavljuje pod svojim rođenim imenom, nego pod nadimkom s kojim se proslavio u svijetu glazbe – Sting.

A čini se da njemu nije dovoljna ta slava i više od sto milijuna prodanih ploča.

Toliko je bio uvjeren da je talentiran za šah da je 2000. godine, zajedno s članovima svog pratećeg benda, odigrao simultanku s Garijem Kasparovom (koju je legendarni šahist dobio s laganih 5:0). A u jednom podužem intervjuu, nakon što se popila čašica više, hvalio se da je sa svojom drugom suprugom, glumicom Trudie Styler (kojoj je gluma ipak išla bolje nego njemu) uživao nekoliko sati u tantričkom seksu. Dvadesetak ga je godina zbog toga pratila dodatna fama, sve dok sama Trudie nije ironično demantirala tu tipičnu lovačku priču. 

Rocker Sting

Možda čovjek stvarno ima i nekih dodatnih, skrivenih talenata, nije bitno, on će ući u povijest pop glazbe kao jedan od najuniverzalnijih genijalaca.

Mnogi će ga pamtiti prije svega kao basista i pjevača s vrlo specifičnim glasom u bendu The Police, jednom od najboljih trojaca u povijesti rocka. S Andyjem Summersom na gitari i Stewartom Copelandom na bubnjevima, sve samim instrumentalnim velemajstorima, Sting je napisao i izveo zavidnu kolekciju odličnih pjesama. Oni su jedan od onih bendova koji su znali napraviti svjetski hit (Every Breath You Take vodi se kao najslušanija radijska pjesma svih vremena), ali i gomilu manje poznatih, a iznimno kvalitetnih pjesama. Stingov skladateljski genij očitovao se u tome što je znao napraviti hit stvar i za publiku i za glazbene sladokusce.

Tipičan primjer je Synchronicity II, s njihovog zadnjeg albuma: ne znam za primjer neke druge rock pjesme koja započinje s tako uvrnutim akordom (F#m11), pa onda u dorskom modalu neprestano mijenja tonalitete, a da sama melodija ostaje nekako čvrsta i postojana. Tako imamo pjesmu koju možemo pjevušiti, ali zbuni svakoga tko je onda pokušava točno odsvirati. A da ne pričam kako za stvaranje ovako nečega treba imati vraškog talenta.

Sting jazzer

On je zapravo započeo svoju karijeru kao član nekoliko jazz fusion bendova, od kojih na YouTubeu možete pronaći Last Exit (i obavezno poslušajte). I kad je nakon raspuštanja The Policea izdao svoj prvi solo album The Dream of the Blue Turtles, opet se vratio jazzu.

Okupio je oko sebe ekipu iz snova: na basu je svirao Darryl Jones (onaj koji već dvadeset godina prati Rolling Stonese), na saksofonu je imao Branforda Marsalisa, klavijature je rasturao neponovljivi i prerano preminuli Kenny Kirkland, a čarobno je bubnjao Omar Hakim. Ljudi koji su ih gledali uživo tvrdili su da u životu nisu vidjeli bolji bend.

Sting je na albumu imao i nekoliko svjetskih hitova (Russians, If You Love Somebody), a ovu je sjajnu stvar skladao još za The Police, pa je podigao na još višu razinu. Prijelaz s F (kojemu onda dodaje nonu, "it can't be no optical illusion") na H (kojemu dodaje undecimu, "how can you explain"), jednostavno je neponovljiv, kapa do poda.

Sting klasičar

Priča veli da se Sting, gledajući neku cirkusku predstavu, oduševio pratećim bendom i pozvao ih da sviraju na rođendanskoj proslavi njegove supruge (one Trudie). 

"Mi smo ozbiljni glazbenici, ne sviramo na tulumima", odbrusio je gitarist tog pratećeg benda, na engleskom sa stranim naglaskom.

Godinama kasnije, Sting i taj otresiti gitarist – koji je u međuvremenu počeo svirati lutnju, renesansnu preteču gitare – srest će se iznova. Kad je pripremao svoj četvrti album s pjesmama Johna Dowlanda (autora s prijelaza iz 16. u 17. stoljeće), sad već u klasičnim krugovima poznati bosanski glazbenik Edin Karamazov, sjetio se Stinga- koji mu očito nije uzeo za zlo ono odbijanje nastupa na proslavi rođendana.

Nemali broj ljubitelja klasike smatrao je da jednom pop glazbeniku s napuklim glasom tu nije mjesto. Karamazov je, pak, držao da je Sting u mnogočemu sličan renesansnom geniju lutnje – putujući glazbenik, sklon improvizacijama. Sam Sting je brzo ušao u dotad njemu dosta nepoznato područje (premda, primjerice, njegova I Burn for You dijelom ima renesansnu harmoniju), naučivši svirati lutnju i odlično uklopivši svoj glas u Dowlandove skladbe. A i Karamazov je postupno shvaćao da pop glazba, posebno ona koju stvara Sting, nije nimalo neozbiljna. I nastao je album Songs from the Labyrinth, kao uistinu jedinstveno ostvarenje klasične glazbe.

Dva su glazbenika nastupala zajedno na brojnim koncertima, a kad je prije jednog od njih bosanskom virtuozu stigla radosna vijest da mu je žena trudna, Sting je (sasvim u skladu sa svojim nadimkom), upitao: "Tko je otac?"

Humor mu vjerojatno ide bolje nego šah i tantrički seks, ali mi ćemo ga pamtiti prije svega kao svestranog glazbenika.