"Je li tako i kod vas u Hrvatskoj?": Raj u kojem se živi lošije no tisuću godina ranije
Foto: Vedran Buble
2014. proveo sam više od pola godine u Južnoj Americi, 2015. sličan vremenski rok posjetivši Filipine, Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju, a protekla dva mjeseca imali ste priliku jednom tjedno na Indexu čitati moje doživljaje iz Tajlanda i Burme...
>>> Kako se promijenio moj stav o notornoj turističkoj prostitutki <<<
>>> Bio sam egzotični kućni ljubimac u čudnovatom domu Tajlanđana <<<
>>> Kako sam za dlaku stradao od maloljetničke bande <<<
>>> Zaboravite Bora Boru, Maldive i Mauricijus, ovo je tropski raj za džep svakog Hrvata <<<
>>> Pattaya - u zatvoru morbidnog seksualnog turizma <<<
>>> Raj ili smetlište na kojem se i zrak plaća? <<<
>>> U zemlji koja izgleda kao stvarni Big Brother prilike za zaradu nalaze se na svakom uglu <<<
Moj prvi mjanmarski rodeo
Da je turizam u Mjanmaru još nevina plavooka djevojčica vrlo se lijepo može oslikati na tamnom platnu noćnog transporta. Za razliku od Tajlanda, gdje je cjelokupna zbilja bezobrazno podređena došljaku, u Burmi još naivno misle da su njihovi ljudi važniji. Tako primjerice većina autobusa na odredište stiže u ranim jutarnjim satima, što je doduše zgodno lokalcima koji ranom zorom moraju na posao, ali ne turistima. Naime, često se događa da se u hotelsku sobu ne može čekirati prije 14 sati, što nakon besane noći, znači novih 12 sati čekanja i prenemaganja. Praveći se pametan, Yangon nisam napustio autobusom koji vozi osam sati i na sjever stiže u četiri ujutro, već vlakom koji vozi čudovišnih 19 sati i u Bagan stiže u finih deset ujutro.
U teoriji bilo je to divno rješenje. Vlakom ću moći protegnuti noge, po potrebi večerati u vagon-restoranu, a uz sve to i pristojno odspavati. No čim sam ušao u coupe, shvatio sam na krivom drvetu tražio trešnjine cvjetove s obzirom na to da spavaći vagoni nisu bili spojeni s ostatkom vlaka. Pomalo zabrinut (bez hrane i pića), smjestio sam se na ležaj te u društvu simpatičnog japanskog studenta stao uvjeravati se kako me usprkos svemu čeka ugodna noć. Na svoju žalost precijenio sam i kvalitetu burmanskih pruga koje su bile tako neravne da sam prvih sati bio prisiljen vezati se plahtom za okvir. Osim što je bio ekstremno tvrd i funkciju postelje ionako vršio prilično sumnjivo, na trenutke sam imao osjećaj da jašem bijesnog bika.
Jedem li ovo kokoš ili štakora?
Naravno, kako je vrijeme prolazilo, uvjeti su postali podnošljiviji. Čovjek se na sve privikne. Domala se vlak počeo zaustavljati na kolodvorima raznoraznih naseobina, a na jednom od mnogih, uz zid perona uočio sam portable frižider s hladnim pićem. Oduševljenim kricima privukao sam pozornost prodavača, međutim dok sam se, onako zapadnjački razmažen odlučio koje pivo, vlak se uz škripu šina već pokrenuo. Zgrabivši bocu kroz prozor, prodavaču sam pružio 5000 kyatta(25kn) i to u trenutku kada više nije imao nikakvog razloga vratiti mi ostatak. A onda, kad sam se u mislima već oprostio s novcem, čovjek je stao juriti peronom, u posljednjim trenucima gurnuvši mi kusur u dlan. Bio je to baš lijep osjećaj.
Uskoro je vlak uklizio u noć, a ja sam na jednoj stanici od simpatične starice kupio rižu s piletinom. Gladan kao vuk, nisam uopće razmišljao što radim, a kad sam mljackajući podigao glavu, zapazio sam iznenađen Japančev pogled. Imao je pravo, i u mjanmarskim restoranima hrana je upitne higijene; street food se samo rijetki usude kušati, a jelo preda mnom bilo je napravljeno u tko zna kakvim uvjetima neke seoske kolibe. U trenu sam shvatio koju glupost činim. Ta žena nikad me više neće vidjeti i zašto bi onda trošila novac na piletinu? Uto sam osvijestio zalogaj, meso je bilo puno košćica. Jedem li možda štakora? Instinktivno sam sve ispljunuo i večeru bacio u smeće. Nisam smio toliko riskirati, ne u takvim toaletnim uvjetima.
Safari mjanmarskim selima
Na koncu sam se, razočaran svojim nepovjerenjem u Burmance, vratio u krevet. Srećom, onako gladan i omamljen toplim pivom, brzo sam utonuo u san, spavajući gotovo cijelu noć, a kad sam se oko sedam ujutro ustao i rastvorio prozore, pred mnom se otvorilo do iznemoglosti isušeno prostranstvo centralne Burme. Kakav divan krajolik! Vrijeme tu kao da je stalo tisućama godina ranije. Sigurno sam sat vremena poput neprilagođenog tinejdžera buljio u daljinu, a onda sam na horizontu primijetio desetke razdragane djece kako puteljcima jurišaju prema prugi. Za tren sam zamislio kako im je ovaj sigurno vlak najveća radost u danu i kako svako jutro hitaju tu samo da vide ta zgužvana i čudnovata lica stranaca što bulje kroz prozore vagona.
Naravno, opet nisam bio ni blizu, a jednom kad su došli do vlaka, shvatio sam što je posrijedi. Ne dolaze oni vidjeti strance, nego isprositi nešto novca i hrane. Vjerojatno to uopće nije njihova odluka, već ih roditelji šalju. Kad su još turisti počeli bacati banane, naranče i ostatke čipsa kroz prozore, a mališani ih poput vrabaca kupiti, cijela moja kremasta fantazija bila je iskasapljena. Znači to je to, glupi stranci naviknuli su njih i njihove obitelji na to. Strašno! Gledajući taj ružni karneval navodne ljudskosti, imao sam osjećaj kao da se svi nalazimo u nekom luksuznom safari vozilu, gdje iz udobne unutrašnjosti promatramo egzotične životinje i hranimo ih. Mah...
Žila kucavica nekadašnjeg Paganskog carstva
Dvadeset sati na koncu je prošlo kao treptaj oka, a nešto prije podneva napokon smo pristali na kolodvor nekadašnjeg političkog, ekonomskog i kulturnog centra impresivnog Paganskog carstva, uz Siam, drugog najvećeg jugoistočne Azije. Sredinom 9. stoljeća, pod vlašću kralja Anawratha, Bagan je postao centar moći i znanja kojeg su mnogi naučnici pohodili, studirajući tu fonologiju, gramatiku, alkemiju, astrologiju, medicinu i pravo. Tijekom tri stoljeća zlatnog perioda vladavine, bogati paganski vladari izgradili su tisuće hramova, a procjenjuje se da je na ovom području nekad bilo preko deset tisuća budističkih hramova i pagoda, od koji je nešto više od dvije tisuće sačuvano do danas.
Zlatno doba Bagana završilo se 1287. godine, kad su kraljevstvo napali Mongoli. Grad je populacijski smanjen na veličinu sela, a preostali žitelji ostali su živjeti među ruševinama nekad slavne metropole. Kako su stoljeća prolazila, Bagan je postao destinacija hodočasnika, no kako su posjećivali isključivo nekoliko najistaknutijih hramova, oni u zabačenijim dijelovima doline ostali su potpuno zapušteni, na koncu podlegnuvši potresima i inim prirodnim nepogodama. Danas se redovno održava tek pedesetak hramova, a najveći problem predstavlja činjenica što je krajem 20. stoljeća vojna hunt obnovila mnoge oštećene pagode na potpuno neodgovarajući način.
E, moj UNESCO!
S obzirom na to da su upotrebljavali suvremene materijale i tako odstupili od strogih principa postupanja s povijesnim naslijeđem, hramovi Bagana danas nisu na UNESCO-voj listi Svjetske baštine, što je potpuna ludost, jer su Burmancima prijeko potrebni i novac i znanje kojima bi očuvali ove nevjerojatne hramove. A nekolicina je zaista spektakularna. Jedan od poznatijih je i onaj najstariji - Ananda, čiji su zidovi prepuni rupa s licem Bude pa sve neodoljivo podsjeća na hram Boga s tisuću lica iz popularnog serijala Game of Thrones. Vrlo je interesantan i Dhammayangyi kojeg je naručio kralj Narath kako bi se iskupio za atentate na oca, brata i žene. Vjeruje se da je ovaj hram uklet pa lokalci ne preporučuju obilazak te građevine.
No dobro, da vas više ne zamaram podacima, prijeđimo na ponešto neposrednije stvari. Kao prvo, Bagan mnogi uspoređuju s kambodžanskim svjetskim čudom Angkor Watom, a iako ih je zaista nemoguće pretpostaviti jedno drugome, jer je riječ o potpuno različitim iskustvima, nekoliko je stvari zbog kojih me se baganska dolina posebice dojmila. Naime, Angkor Watt vrvi tisućama turista koji se tuk-tukovima vozikaju od jednog do drugog hrama, a u tom obilasku nema nikakve spontanosti što pak daje nekakav pečat turističke poslovičnosti koja nikom nije posebno draga. S druge strane, baganske pagode raštrkane su dolinom i nema nikakvog organiziranog obilaska. Za nekog pakao, za drugog raj.
Izgubljen u moru stupa
U društvu dragog kanadskog cheffa Pierra, iznajmio sam električni bicikli i počeo slalom prašnjavim puteljcima. Nismo mogli vjerovati da se nalazimo na jednoj takvoj čuvenoj i važnoj lokaciji, a da imamo potpunu slobodu obilaženja tih drevnih hramova. Isprva smo se s mnoštvom gurali vidjeti one najveće i najpoznatije, s kojih se pruža nezaboravan pogled na bagansku ravnicu, a onda smo zaključili kako se tako zapravo gubi smisao samostalnog otkrivanja ovog mjesta. Prosvjedno smo zgužvali mapu i krenuli lutati uokolo, bez plana i reda, ali s nekakvim osjećajem pripadnosti. Gdje bi nam se svidjelo, tu bi ostali, a neki hramovi bili su toliko osamljeni da smo na njihovim vrhovima po pola sata uživali bez prisustva ljudi.
Kad bi nam dosadilo verati se po stupama, Pierre i ja imali smo običaj ući u neko selo i tamo pokušati komunicirati s lokalcima. Većina ih na ovaj ili onaj način živi od turizma. Mnogi od njih usavršili su vještinu crtanja pa po hramovima prodaju crteže, neki se bave pletenjem košara od bambusa, a drugi izradom glinenih suvenira. Međutim, usprkos stotinama tisuća turista koje posjećuju ovo mjesto, njihove nastambe i dalje su izrazito skromne. Te kuće od slame i bambusa izgledaju kao da bi ih malo jači vjetar odnio, a u njima često živi i do deset ljudi, spavajući ni na čemu više osim tanašne prostirke. U jednu ruku bilo mi je nevjerojatno da žive lošije no njihovi šukun-šukun djedovi tu tisuću godina ranije.
Let iznad kukavičjih gnijezda
Jedna od najspektakularnijih aktivnosti u Baganu vožnja je balonom na vrući zrak, međutim nju si mogu priuštiti samo oni kojima ruka barem do lakta seže u džep. Naime za razliku od slavne turske Cappadocie, gdje se ovo iskustvo plaća 150 eura, u siromašnom Myanmaru cijena je začudo dvostruka. Vjerovali ili ne, 45 minuta leta košta čak 300 dolara po osobi i to dijeleći "košaru" s još 11 ljudi. Inače, let balonom predviđen je za rane jutarnje sate jer se zora nad baganskom ravnicom, gledana s nekoliko stotinama metara iz zraka, čini kao Orson Wellsov "Rat Svjetova".
Rijetki su oni kojima pogled na hramove ne ispere gorki okus više stotina isplaćenih dolara.
Osobno nisam imao novaca za priuštiti si ovaj let, zadovoljio sam se gledati ih s vrha jedne osamljene pagode i slušati iskustva onih koji su netom sletjeli, nakon čega sam zaključio da se radi o nimalo benignoj stvari. Naime, nekoliko poznanika više je po povratku pričalo o strašnom vjetru koji se s njima poigravao kao s listom papira no o impresivnom horizontu. Jedva su uzletjeli, kažu, a mjesto slijetanja promašili su za sedam i pol kilometara. Nije im bilo nimalo svejedno, a zbog tog mentalnog grča nisu uopće doživjeli opjevani izlazak sunca. Ali eto, imaju barem tih par divnih slika koje će objaviti na Instagramu i Facebooku, a ima li u ovom prekrasno površnom društvu što važnije od tog?
Burmanija u mom oku
Nakon dva dana u Baganu, što je slučaj i s mnogim famoznim svjetskim destinacijama poput Angor Watta ili Halong Baya, došlo je do zasićenja, a ono što je još jučer predstavljalo najunikatniji pogled na svijetu, već sljedeći tren postalo je potpuno obično. Teško mi je opisati taj proces, ali imam dojam kao da se oko malo po malo prilagođava na linijske formacije pejzaža, a jednom kad potpuno završi skeniranje, instant izgubi interes. Odjednom sve počinje nalikovati jedno drugom, što je u pravilu znak da valja spakirati kofere i krenuti dalje. U takvim se trenucima znam pitati postoji li ijedna odluka u životu koju donosimo neometani impulsima podsvijesti.
Ovaj put nisam joj želio kontrirati pa sam kupio autobusnu kartu za Kalaw, grad u planinama centralnog Mjanmara odakle kreće poznati trekking do Inle jezera. Kalaw je od Bagana udaljen nekih šest sati, no za razliku od kraljevskog rada smješten je na 1300 metara nadmorske visine pa predstavlja pravi temperaturni odmor. Dani su doduše gotovo podjednako vrući, međutim noći su ono što čini razliku. Plan je bio ostati u Kalawu svega jedno popodne, međutim dolaskom u ovaj gradić osjetio sam neko blaženstvo kakvog nude isključivo planinski masivi. Već nakon nekoliko sati znao sam da želim ostati barem još jedan dan, s obzirom na to da sam i načuo kako u okolici postoji par stvari koje svakako valja vidjeti.
Hi-bar i braća po masaži
Jedna od njih bila je masaža u salonu Soe Thein. Naravno, nema govora ni o kakvom salonu, već o trošnoj drvenoj baraci po čijim gredama hodaju miševi, međutim udoban interijer ionako je često isprika za lošu uslugu. Braća Thein primila su Pierra i mene bez ikakve najave, a iznenadili smo se kako su solidno baratali engleskim jezikom. Ispričali su nam kako već 40 godina masiraju na ovom mjestu te kako svo znanje duguju svom djedu. Posljednjih desetljeća oni su "vračevi" Kalawa, a kad god je netko imao problem kojem klasična medicina nije znala doskočiti, oni su pronašli rješenje. Pohvalili su nam se kako uboge lokalce liječe bez ikakve naknade te kako je zadnje dvije godina više od šest stranaca došlo na jednomjesečni tečaj.
Dva sata kasnije, baš ono divno opušteni, protegnuli smo noge do mjesta na kojem se odvija kakav-takav noćni život Kalawa. Kultni Hi-bar nema više od 15 kvadrata, a u njegovom središtu nalazi se famozni šank u obliku potkove, za kojim mušterije sjede jedni nasuprot drugih na razdaljini od svega pola metra. U jednoj simpatičnoj kafanskoj atmosferi divljeg zapada, s laganim mjanmarskim melodijama i burbonom u ruci, Pierre, Julie i ja proveli smo se kao nigdje drugdje u ovoj zemlji. U vrhuncu večeri konobar, kojeg usput rečeno nazivaju mjanmarski Dynamom, počeo je izvoditi kartaške trikove kakvi se samo mogu vidjeti na televiziji pa nam nije preostalo ništa no smijuljiti se stidljivo poput dječaka na rođendanu simpatije iz razreda.
Pakao mentalne ustanove ili pećina s tisuću Buda
Drugi dan u Kalawu iskoristili smo za posjet obližnjem gradu Pindaya, u kom je smještena famozna Shwe Oo Mn pagoda, jedno od najsvetijih mjesta ovog dijela Myanmara. Za pedesetak kuna iznajmili smo motor i krenuli na 60 kilometara dug put koji po svojoj naravi nije trebao predstavljati neki preveliki problem i to bez obzira na stanje i starost motora. Međutim u Shan regiji postoji jedna suluda tradiciju koja je ovoj avanturi dala sasvim novu dimenziju. Naime, velika većina motora u Kalawu nema retrovizore. Ne, nije da se motori proizvode bez njih, već ih vlasnici redom skidaju. Nažalost nisam uspio proniknuti u dubinu ove misterije, ali znam da se nikad u životu nisam osjećao hendikepiranije no ta četiri sata vožnje tamo i natrag.
Dolaskom pred pagodu, shvatili smo da nije riječ o građevini već ogromnoj pećini koja je bila prekrcana statuama Bude. Bio je to po svemu nestvaran prizor. Svaki milimetar špilje iskorišten je kao postolje za novi kip, a lutajući tim nepreglednim labirintom u kom je bilo više od tisuću kipova, jedino što sam se pitao bilo je kojem je poremećenom umu palo na pamet napraviti to. Svakako zanimljivo iskustvo, mjestimice i impresivno, ali u jednu ruku i pomalo bolesno. I kao da se te moje misli nisu svidjele Svevišnjem pa sam u povratku ostao bez goriva. Tu mi se još jednom ukazala divna narav lokalaca, koji su mi odmah priskočili u pomoć, odvevši me desetak kilometara do najbliže pumpne stanice.
U planine, jer tamo nema zime
Napokon je došlo vrijeme za trekking. Naš odabir bila je agencija Eversmile i njen vodič Aki. Ta simpatična 18-godišnjakinja već sedam godina radi u uredu svoje majke, a jednom tjedno vodi i grupe, u ovom slučaju smiješnu mješavinu troje Francuza, dvoje Nijemaca, dvoje Izraelaca, dvoje Britanaca, Finkinje, Kanađanina, Nizozemkinje i bradatog Hrvata. Trebalo nam je dosta vremena, a tih dvadeset kilometara prvog dana i bogata večera koja je uslijedila, bili su taman dovoljan začin da taj eksperimentalni društveni objed postane i više no prihvatljiv. Posebna je to vrsta druženja, na 35 stupnjeva i pod teškim fizičkim naporom te s konstantnom mijenom sugovornika, nešto kao što su se kocke premještale u popularnom filmu "The Cube".
Najviše vremena proveo sam u društvu Aki, iz koje sam pokušavao iščupati informacije o Myanmaru. Nije bilo lako, na početku mi je izbacivala samo službene podatke. "Moj otac otvorio je ovu agenciju još prije dvadeset godina, međutim dugo vremena gotovo da nije imao posla. Vodio je u pravilu iznimno bogate ljude ili novinare koji bi došli ovdje pisati o režimu. S vremenom su se stvari počele mijenjati, no nažalost nije doživio boom kojeg smo sada svjedoci. Umro je prije pet godina, a još tada stvari su bile sasvim drugačije. Znaš li ti da je do 2012. Myanmar posjećivalo prosječno milijun ljudi godišnje, a 2013. ta brojka se odjednom popela na dva milijuna. Na to jednostavno nismo bili spremni.
Burma se raspada pod navalom turista
"Ljudi su počeli otvarati sve što su stigli, nedostajalo je smještaja, restorana, ma svakojakih uslužnih djelatnosti, a onda taman kad su ljudi počeli misliti da su uhvatili korak s brojem turista, 2014. ih je došlo tri milijuna, a 2015. 4.7 milijuna. Za 2016. podaci još nisu došli, ali spominje se oko sedam milijuna. Znaš li ti kakav je to rast? Ponekad čujem odrasle kako pričaju da će se Myanmar rasprsnuti", zaneseno je prepričavala Aki, a ja sam u njenom stavu i ponašanju vidio Burmance kakvi će biti za dvadesetak, tridesetak godina. Ona je bila predvodnik te nove generacije koja je u doticaju sa strancima shvatila da postoji nešto više osim života kojeg im desetljećima nude. S jedne strane tužno, s druge utješno.
Nakon gotovo sedam sati hodanja, prvi dan se okončao na jednom seoskom imanju. Kad sam vidio kako izgleda sobica, za čas sam se opet vratio u izviđače. Poljski WC, tufinava stara deka i tvrdi madrac bili su i preveliki luksuz za onih sat i pol vremena koje smo proveli budni. Dok sam tonuo u san pitao sam se koliko će trebati ovim lokalcima prije no što shvate da se više ne trebaju baviti poljoprivredom. Hoće li okretanje turističkom sektoru za njih značiti izdaju tradicionalnih vrijednosti ili će u njemu vidjeti boljitak svojih potomaka? Kako bilo, uvjeren sam da će se to neminovno dogoditi jer samo jedan ovakav posjet tjedno donosi više novca no dvotjedni rad u polju.
Stopiranje, kupanje u rijeci i posjet seocetu s 20 djece
Drugi dan trekkinga bio je puno zanimljiviji no prvi. Em što se grupa već prilično dobro upoznala, em što je panorama bila nevjerojatna. Nakon nekih sat vremena uspona, stigli smo na vrh, gdje smo sljedećih četiri sata šetali po uskom puteljku koji je pratio vrhunce obližnjih planina. Poseban je ugođaj svemu davala činjenica da nigdje nismo vidjeli nijednog drugog čovjeka. Bio je to Mjanmar iz nekih starih vremena, zaboravljen i divan. U nastavku dana ulazili smo u seoceta u kojima smo zamjećivali isključivo djecu. Aki nam je objasnila da svi odrasli ujutro idu raditi u polje, a djecu ostavljaju da se brinu sami o sebi.
Da budem iskren, kada netko spomene trekking, nikad ga ne bi zamislio u uvjetima u kojima smo mi to radili. Na preko 35 stupnjeva i bez metra hlada u jednom istinskom prašnjavo-crvenom pakao. Upravo zato, kada smo nabasali na jedan potočić, za tren smo se svi našli u njemu. Nedaleko od nas, seljani su prali svoje bivole i motore, a mi uporno pokušavali ohladiti tintare prije nastavka putovanja. Kako se zbog kupanja na koncu sve rasteglo, da bi prije večeri stigli u novo konačište, bili smo prisiljeni stopirati, a truckanje u golemom kamionu izgledalo je poput nekog hippy pokušaja da bez prebijene pare stignemo na Woodstock.
Odgoj djece prožet opsežnim batinanjem
Drugog jutro pokušao sam još dublje ući u svijet Burmanaca. Aki sam upitao kakvi su zapravo Burmanci i jesu li zaista sretni kao što izgledaju, a bujica koja je izašla iz nje, prilično me iznenadila. "Jesu, sretni su. Taj osmijeh što vidiš nije lažan, ali to je zato što ne poznaju bolje. Međutim, postoji puno drugih i većih problema. Kao prvo, ljudi su jako zavidni, ali jako. Zbog toga se često raspadaju i prijateljstva i obiteljske veze. Nadalje, braća i sestre, jednom kada odu od kuće, gotovo da se više ne poznaju. Nema šanse da će si financijski pomoći. Nedavno je mamina sestra koja živi na rubu gladi došla kod nas i zamolila nešto novaca. Majka joj je zalupila vrata u lice. Ne shvaćam to. Je li tako kod vas u Hrvatskoj?"
"Da ne govorim da o odnosu muža i žene. Naravno ona radi sve, a on osim posla u polju, samo odlazi u birtiju i druži se s prijateljima. Žena nema nikakvo pravo glasa. To me smeta, ne želim takav život. Možda najgori način je na koji se odgajaju djeca. Naime, kod nas te roditelji nikad neće naučiti ili objasniti nešto. Nema puno dijaloga ni komunikacije. Kod nas se sve svodi na batine. Ja napravim nešto krivo, a iako mi nitko nikad nije rekao da je to krivo, zauzvrat ću dobiti teške batine. No čak ni onda nitko neće porazgovarati sa mnom, nego ja poput psa moram naučiti da batine znače da to što sam napravila nije dobro i da to više ne smijem ponoviti. Mah..."
Plutajući vrtovi jezera Inle
U takvim i sličnim razgovorima prošlo je i treće jutro, a onda smo napokon stigli na obale Inle Jezera. Tamo smo se ukrcali u motorizirane kanue i krenuli u obilazak. Inle jezero dom je naroda Intha koji su razvili jedinstveni način življenja. Naime njihova sela izgrađena su u sredini jezera, a tu žive u jednostavnim kućicama od drveta koje plutaju po površini zajedno s pripadajućim vrtovima. Radi se o soju plodne zemlje koja pluta na vodi, dok je sam vrt pričvršćen mnogobrojnim štapovima bambusa koji su zabodeni u dno jezera, zbog čega je onemogućeno horizontalno kretanje. Rajčica i grah navodno tu rastu vanzemaljskom brzinom.
Inače Inle izgleda kao jedna nepregledna močvara, a čak i u središtu jezera rastu goleme podvodne biljke zbog kojih je kupanje nemoguće. Nadalje toliko je prometno da postoje pravi pravcati putokazi na njemu. Ako se pitate zašto, trebate znati da je riječ od jedno od najplodnijih dijelova Mjanmara te kako na desetke tisuća ljudi tu dolazi baviti se poljoprivredom. Ono što je jezero posebice inkorporiralo u život mještana, s obzirom na to da na njemu nema nijednog grada, jesu dugački kanali koje ga povezuju s Nyaungswe, mjanmarskom Venecijom koja broji 180 tisuća ljudi. Zanimljivo, naizgled skromni gradići centralne Burme kriju nevjerojatan broj populacije. Primjerice ono planinsko mjestašce Kalaw broji ukupno 300 tisuća ljudi.
Tradicionalni nogoveslači ili briljantni pozeri
Ovo jezero postalo je svjetski poznato zbog načina na koji ribari upravljaju svojim brodovima. Kao što možete vidjeti na slici, dok rukama pridržavaju mrežu ili vršu, nogama se koriste za veslanje i manevriranje. Ovaj stil razvio se kako bi se povećala preglednost površine, s obzirom na to da jezero prekriva trska i plutajuće bilje pa je teško uočiti bilo što dok se sjedi i gotovo nemoguće izbjeći zaplitanje u podvodni svijet. Jedna stvar tu me zasmetala. Bilo je nemoguće proći pokraj nekog čamca, a da ribar nije stao pozirati pred objektivom. Nažalost, nisam dokučio radi li se o preporuci turističkog ureda ili o načinu na koji se ovi ljudi nose s iznenadnom popularnošću.
Na koncu, ukupno je dva dana dražesna grupa Eversmile planinara ostala na okupu u Nyaung Sweu, a onda smo se kao maslačci raštrkali po svijetu. Neki su se vratili na studij, neki nastavili putovati svijetom, a neki pobjegli kući. Ja sam pripadao ovoj posljednjoj kategoriji, zato ću se s ovim slikama tranzicijskog Mjanmara sada i oprostiti od vas. Nadam ste da ste osjetili barem dio duha ove nevjerojatne zemlje koja me na mnogo načina impresionirala. Ako ste ikada imali želju doći ovdje, mogu vam samo preporučiti da to napravite što prije. Broj turista suludo raste i samo je pitanje vremena kad će tradicionalni lokalni život zauvijek prekriti prašina plastičnog zapadnjačkog turizma.
Dragi čitatelji, hvala vam na praćenju posljednjih dva mjeseca, danas nije lako pročitati ni članak od nekoliko rečenica. Hvala i svim divnim ljudima koje sam upoznao tijekom ovog putovanja. Do nekog novog svitanja...