SASVIM adekvatno je da čovjek imena Shane Black bude dio robusne glumačke ekipe poslane da vodi bitku s naslovnim negativcem filma Predator, no ne može se reći da štreberska fizionomija s naočalama čija okna idu do usana baš pristaje uz to ime i uz ostatak mačo-družine.

Ipak, njegov Hawkins je super uklopljen, daje dodatnu dimenziju već na prvi pogled i realno je zajeban lik usprkos izgledu, a kada dodamo i neke gizdave karakteristike, kao što su stripovi, vicevi o velikoj i odjekujućoj vagini njegove žene (vjerojatno je nema), pokušaji da nasmije Sonnyja Landhama i prijateljska želja da mu stvarno u tome uspije te činjenica da mu je "molim te" upućeno nepovjerljivoj strankinji u nevolji bila posljednja životna rečenica, stvarno je zaslužio više nego da na kraju ostanu samo iznutrice od njega.

Mlađani Ray Hawkins je ljudina i tu završavamo priču, a dobar je i čovjek koji ga igra i koji se stvarno zove Shane Black, iako bih u svako doba pomislio da mu je pravo ime Greenberg, Lowenstein ili tako nekako, međutim, ne, nema pseudonim, samo kul oca. Od njega je i naslijedio ljubav prema laganoj literaturi i, odrastajući na djelima Mickeyja Spillanea, sanjao je, a poslije i dosanjao, da i on dostigne umješnost s riječima i od toga živi. To se i dogodilo, Hawkins u Predatoru je samo usputna glumačka avantura, dok je, naravno, pisanje scenarija osnovno zanimanje Shanea Blacka, a od prije 15 godina to je i režiranje.

Smrtonosno oružje je bacio na papir kada je imao svega 22 godine, već tad je zaslužio nacionalnu mirovinu. Poslije toga je napisao i Monster Squad, a onda ubrzanim korakom postao najplaćeniji scenarist Hollywooda, što je rezultiralo ogromnim parama koje je uzeo za Posljednjeg skauta i Dug poljubac za laku noć, ali je rezultiralo i ogromnim razočaranjem, budući da su oba filma bez ikakvog razloga prošla loše u kinima. 

Poljuljan nerazumnim ishodima, povukao se, a onda nakon jednog desetljeća resetirao, zabilježio redateljski prvijenac Kiss Kiss Bang Bang. Spojivši noir-misteriju, komediju, standardno britke dijaloge i Downey-Kilmer kemiju, sve je prošlo kako treba i Shane Black se vratio na velika vrata. Uslijedili su Iron Man 3, The Nice Guys i The Predator iz 2018, ali dobro.

Sve u svemu, uspješan momak, ima se čime pohvaliti i u svojoj voljenoj profesiji i u režiji i u glumi, ne mora pjevati "Da sam Shane...", jer on jest Shane i sigurno je super to biti... to biti... to biti...