IMA TOME godinu dana kako je znameniti časopis o biznisu Forbes sastavio svoj popis trideset najboljih rock bendova svih vremena. Kako već biva s tim listama, bilo je tu ubacivanja onih kojima tu nije mjesto (Kiss, Journey, Oasis) te izbacivanja onih koji bi po svakom kriteriju tu morali biti (Police, Pearl Jam, Allman Brothers). Jedino se nisam naljutio na njihov izbor broja jedan. Nikada se ne svadim s onima koji najboljim rock bendom u povijesti smatraju Led Zeppelin.

Bend s velikim B

Kako tumači Forbes, Zeppelini su bili THE rock bend, ili, da to malo slobodnije prevedemo, bend s velikim B. Oni su zapravo jedan od onih bendova za koje se točno sjećate gdje ste bili kad ste ih prvi put čuli.

Dugo sam po internetu tragao za izvornim svjedočanstvom nekog klinca koji je imao tu sreću da Zeppeline čuje još kad su objavili prvi album. Konačno mi se posrećilo: ispod jednog YouTube videa tip piše kako je u siječnju 1969. vidio u prodavnici ploču njemu nepoznatog benda.

Pročitao je da tu gitaru svira Jimmy Page, njega je znao iz Yardbirdsa. Uzgred, Zeppelini su i krenuli pod imenom New Yardbirds, pa je sve zapelo baš zbog imena. Onda je John Entwistle, basist grupe The Who, ispalio šalu da će oni krenuti kad poleti olovni cepelin. Odmah im se svidjelo to kao ime, samo što su Lead (olovo) promijenili u Led, čisto da ne bi tko to pogrešno izgovarao "lid". 

Trebalo je proći još neko vrijeme dok konačno nisu izdali svoj album Led Zeppelin I, koji je kupio onaj radoznali mladić. 

Sutradan je svoju sobu ispunio frendovima koji su zadivljeno slušali to novo rock čudo. Te 1969. godine događalo se puno toga revolucionarnog i fantastičnog u svijetu rock glazbe, ali će 13. siječanj ostati kao datum kad je počela nova era u povijesti rocka. Nakon pionirskih pokušaja Kinksa, Tho Whoa i Beatlesa, konačno je nastao punokrvni i žestoki hard rock.

Jednostavno zamislite da imate 17 godina, stavljate na gramofon novu ploču, počinje karakteristično krckanje i onda vas u prvim sekundama dočeka ovo.

Mene i dalje prođu trnci pri uživljavanju u tu situaciju.

Savršeni četverac

Jedna od tajni uspjeha Zeppelina jest što su prvi bend sastavljen od četiri vrhunska izvođača.

Imali ste i prije njih svirački vrhunske skupine, prije svega Jimi Hendrix Experience i Cream. Tako su i Zeppelini imali vrhunskog gitarista, ali i jednog od najboljih bubnjara svih vremena, te iznimnog basista koji je isto tako suvereno baratao i klavijaturama. 

No, Zeppelini su imali još jedan sastojak koji nisu imali spomenute legendarne grupe: nevjerojatnog pjevača Roberta Planta, koji se u svakoj anketi najboljih rock vokala s pravom uvijek mota oko vrha. Ne samo što je izgledao kao grčko božanstvo nego je tako moćno vladao svojim glasom, ostajući melodičan i onda kad je hvatao visoke note kakve su kasnije imitatore dovodile do kreštanja.

Kad god pitam iskusnije glazbenike koja im je najbolja stvar Zeppelina, gotovo uvijek dobijem isti odgovor. Iznimno snažni molski blues, neobične dužine ciklusa (32 takta namjesto uobičajenih 16), efektni prijelaz iz mola u dur (s korištenjem dim akorda).

Još kad tome dodate sjajno ukomponiran bend, Pageovo intenzivno emotivno soliranje i nenadmašnu Plantovu izvedbu, onda dobijete najjaču blues rock pjesmu svih vremena.

Neiscrpno blago

Koliko su Zeppelini veliki shvatite onog trenutka kad krenete otkrivati pjesme koje površni poznavatelji nisu ni čuli. Naravno da su svi iz moje generacije čuli Whole Lota Love, Black Dog, Kashmir i slične rock himne. Vrlo brzo otkrijete i ostale iz prve postave njihovih pjesama, od koje smo dvije već pustili.

A onda, kako krenete dalje istraživati, naletite na zaboravljene bisere, poput Friends ili Four Sticks. Kao i svi istinski veliki bendovi, oni nisu imali album s par killera i brdom fillera, nego je svaka od tih pjesama bila svijet za sebe.

Njihova veličina je i u tome što su prolazili stilske promjene. Nakon prva dva hard rock albuma, na trećem (i meni najdražem) okrenuli su se i folk glazbi, gdje su uzore nalazili u Royu Harperu (kojemu su posvetili i pjesmu Hats off to Roy Harper) i u Fairport Conventionu, čija je pjevačica Sandy Denny bila jedini gostujući vokal Zeppelinima (The Battle of Evermore na četvrtom albumu).

Pri kraju karijere dodatno su modernizirali zvuk; posljednji album In Through the Out Door snimili su u Polar Studiosu u vlasništvu grupe ABBA, a ovaj reggae jedan je od besmrtnih spomenika Johnu Bonhamu.

Nitko bez mane

Kako rekoh, ne svadim se s onima koji smatraju Led Zeppelin najboljim rock bendom svih vremena. Nekada na playlistu bacim par njihovih albuma i odslušam ih s guštom gotovo jednakim onome u ranijoj mladosti. 

Što ne znači da su bili bez mane. Pred kraj karijere skliznuli su kvalitetom nadolje, čak pomalo i zazvučali klinački nezrelo. Uživo su načelno bili velemajstori, ali su u posljednjim godinama sebi dopuštali i nemarno sviranje, posebno Page. 

Meni osobno najveći problem predstavlja njihova povremena sklonost plagijatu. Završili su i na sudu (i izgubili) zato što su pjesmu Blinda Willieja Johnsona Nobody's Fault but Mine jednostavno potpisali s Page/Plant, iako se radi o obradi. Page je te posudbe objasnio filozofskim pitanjem "Kako reći čiji je blues?"

Koliko to objašnjenje (ne) drži vodu, prosudite i sami na temelju ove pjesme Bobbyja Parkera i usporedbom s Moby Dick od Zeppelina. 

Istina, nisu Zeppelini bili ni prvi ni jedini koji su znali pokrasti tuđe ideje. Upravo ovu stvar su prije njih maznuli i Beatlesi, napravivši svoj hit I Feel Fine. Svejedno, treba priznati grešku i dati zasluženo pravo (i koju kintu) izvornom autoru, da i on nešto zaradi od blaga koje su zgrnuli rock dinosauri.

Zauvijek upamćeni

A veličina nečije glazbe mjeri se i tragom koji ostavlja u općoj kulturi. Ono kad imate pjesmu koju znaju razne generacije i ljubitelji totalno različitih žanrova. 

Sve je rečeno ovom filmskom scenom (nastalom na istinitoj priči). Petnaestogodišnji William Miller treba za časopis Rolling Stone pratiti bend Stillwater i napisati o njemu reportažu (u stvarnosti je autor filma Cameron Crowe pratio Allman Brothers Band). 

No, mama ne želi ni čuti da se njezin dragi sin bavi tamo nekim drogiranim antiglazbenicima što promiču slobodni seks. 

I mladi William sad želi mami objasniti da je rock već postao umjetnost. Nije bitno je li ovo prvi i najbolji primjer umjetničke rock pjesme. Pjesma je izbrisana iz filma (sad su Page i Plant prigovarali zbog autorskih prava), a razumiju je samo oni koji su isto tako uživali – a uživaju i danas – u njezinom slušanju.

Možete se kladiti da će se na nju navući još milijuni nekih novih klinaca.