Foto: Vedran Buble

2014. proveo sam više od pola godine u Južnoj Americi, 2015. sličan vremenski rok posjetivši Filipine, Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju, a sljedeća dva mjeseca imat ćete priliku jednom tjedna na Indexu čitati moje doživljaje iz Tajlanda i Burme...

>>> Zašto se promijenio moj stav o notornoj turističkoj prostitutki

>>> Bio sam egzotični kućni ljubimac u čudnovatom domu Tajlanđana

>>> Kako sam za dlaku stradao od maloljetničke bande

>>> Zaboravite Bora Boru, Maldive i Mauricijus, ovo je tropski raj za džep svakog Hrvata

>>> Pattaya - u zatvoru morbidnog seksualnog turizma

Oproštaj od Marina i priprema za novo rušenje zidova

Bijeg iz Pattaye značio je i rastanak s Marinom. Nakon nešto više od dva tjedna došlo je vrijeme da svatko krene svojim putem. Kao što to uvijek biva, tijekom ovog perioda nekako smo se ušuškali u društvo onog drugog, stvorili nekakav samodostatan mjehurić stvarnosti, a koliko god to u pravilu olakšavajuće bilo tako daleko od kuće, nisam se mogao oteti dojmu da su događaji i prilike prolazile pokraj nas. S druge strane, bilo mi je zaista drago što smo Pattayu zajednički prožvakali, jer nisam siguran kako bi se samostalno nosio s tim zabranjenim voćem što me zvalo s raznih grana.

Čvrsti stisak ruke pa zagrljaj pa gutanje knedle pa posljednji pozdrav. Nije to lako. Svaki novi početak je težak. Sad ću opet biti prisiljen porušiti one zidove oko sebe i izaći iz komfor zone, međutim čim je autobus napustio kolodvor, osjetio sam kako se mentalni sklop mijenja, a horizonti šire. Upravo zato, prvog dana na Ko Phanganu nisam se zamarao tražiti društvo, no ono je igrom slučaja pronašlo mene, i to u vidu dvije mlade Španjolke s kojima sam dijelio sobu. Stigle su tako euforične da njihov poziv na Sandcastle party nisam mogao odbiti.

No kao i većina drugih zabava koje prethode Full Moonu, i ova se ispostavila turističkom zamkom. Umjesto više stotina najavljenih stranaca, pojavilo se njih svega 30-tak, tako da je na koncu bilo puno više lokalnih predatora. Pravi fijasko, pogotovo kad se uzme u obzir da je ulaznica koštala 10 eura!!! Ali sva šteta u tom, nadalje je moglo samo biti bolje. Srećom, sljedećeg jutra hostel se pomalo počeo popunjavati, a između ostalih, stigli su Christian i Ramesh s kojima sam se začuđujuće brzo povezao. Niti sat vremena kasnije dogovorili smo se odraditi trekking na "Bottle beach", plažu koja se nalazi na izoliranom sjevernom dijelu otoka.

Bottle beach ili velika zdjela sićušnih meduza

Uspon je bio izuzetno težak. Zemlja je "cvrčala" na plus 35, a nas petorica(pridružila su nam se još dvojica Britanaca) vukli smo se kroz prašumu, cijedeći se kao da ćemo se zauvijek rastočiti. Sat i pol vremena psovali smo svoju uobraženost, a onda je s vidikovca pukao nezaboravan pogled. Sav se trud odjednom nekako isplatio. Dugim koracima spustili smo se na rajsku plažu i bili nemalo iznenađeni kad smo ugledali stotine kupača kako se skrivaju u hladovini. Kao prvo, odakle su došli? Hodajući džunglom nismo nikog vidjeli, a kao drugo, zašto nisu u moru?

Na oba pitanja vrlo smo brzo doznali odgovor. Do ove tajanstvene plaže nedavno je probijena cesta pa se može doći i motorom. Kakvo je to bilo razočaranje! Koji je smisao napornog trekkinga, ako je "nagrada" dostupna i lijenčinama? Nezadovoljstvo je domala postalo još i veće, kad smo shvatili zašto se nitko ne kupa. Naime, more je bilo prepuno meduza. Ne, nisu to bile ubojite box meduze, već nekakve malene nalik na bočice, zbog kojih je plaža i dobila ime. Bilo ih je na stotine tisuća. Potpuno su bezopasne, ali kako sam ih stalno dodirivao prstima, kupanje je bilo istinsko mučenje.

Na povratku nam nije ni palo na pamet hodati pa smo za desetak eura bookirali prijevoz jednim od kaića. Ne znam jeste li ikad vidjeli kako izgledaju, ali vanbrodski motori imaju osovine dugačke više od tri metra, koje u more ulaze pod petnaestak stupnjeva kako bi se moglo pristati na pješčanu plažu i manevrirati u izrazito plitkim priobalnim vodama. Vožnja je bila vrlo zabavna i na kraju je cijeli ovaj izlet dobio jedan obrazovno-kulturni ton koji nam se jako svidio.

"Jungle party"

Sljedećeg jutra odlučio sam pak malo osamiti. Sjeo sam na skuter i otišao otočić Ko Ma, kojeg za vrijeme oseke s kopnom povezuje pješčani sprud. Naravno, kako me od dolaska pratila loša sreća, stigao sam u vrijeme izrazite plime. Za prijeći na drugu stranu, trebalo je i hrabrosti i snage, a kao u inat svemu, na pola puta me uhvatio snažni pljusak. Jedva sam se stigao vratiti. Ne znajući gdje sa sobom, povukao sam se pod nadstrešnicu i izvadio Orwellovu 1984. Pravo štivo za takvo mjesto.

Inače, večer uoči festivne noći, koja će na otok privući više desetaka tisuća posjetitelja iz svih dijelova svijeta, na rasporedu je bio tzv. Jungle Party. U nekoliko su me navrata upozorili da ga ne bi valjalo propustiti jer je često puno bolji no Full Moon, tako da nisam puno dvojio. Oko 21 sat krenuli smo u središte otoka, gdje se ovaj događaj tradicionalno organizira, a prostor koji nas je dočekao bio je upravo fantastičan, kao u nekakvoj Tarzanovoj bajci. Muzika je bila raznolika i više no prihvatljiva, a štimung vrhunski.

Zabave je bilo za svačiji ukus, a možda najneobičnije vrste bile su muay-thai borbe. Naime, u jednom od uglova te džungle bio je postavljen veliki ring u kojem su se borci ovog tajlandskog borilačkog sporta mlatili cijelu noć, a pijani gledatelji masno kladili. Ipak, vrhunac večeri dogodio se pred samu zoru, kada se na više od tisuću ljudi spustio biblijski potop. Naravno, zavladao je neviđeni prolom euforije koji ću bez pretjerivanja još dugo pamtiti. Bio je to pravi pečat za kraj jedne po svemu zanimljive uvodne večeri.

I present you Copra from Trinidad!

Jutro nakon žestoke zabave, Ramesh me probudio vrlo nezadovoljan. Naime, i treću večer za redom nije mu pošlo za rukom pronaći djevojku. Christianu i meni otkrio je kako misli da je problem u tome što je Indijac. "Realno, IT-ovac iz Bangalorea nikom nije privlačan." Da, trebao je novi identitet, a s obzirom na to da je nalikovao Samuel L. Jacksonu i nije imao snažan indijski naglasak, dalo se nešto napraviti.

Razmišljajući gdje ga geografski mogli smjestiti, a da izgleda uvjerljivo, dvojili smo između Afrike i Srednje Amerike, a onda je kocka pala na Trinidad i Tobago. Tamo su svi tamnoputi i govore svojom inačicom engleskog jezika. Za zanimanje se bilo teže odlučiti, a na koncu smo mu ponudili tri varijante. Finim djevojkama predstavit će se kao zubar, hipstericama kao vatrogasac, a sportskim tipovima kao atletski trener. To je bilo to!

Trljajući dlanove, Ramesh je zadovoljno naručio kokos, koji je usput rečeno vrlo sličan njegovoj obrijanoj glavi. Kad nam je rekao kako se taj orašasti plod kaže na njegovom jeziku, više nije bilo dvojbe. Svijete pazi se, stiže Copra iz Trinidada! Prve večeri doduše nije imao sreće, cure su ga o ispitivale o Trinidadu o kojem nije znao baš ništa, no nakon što je sljedeće jutro na Wikipediji usvojio gradivo, prepreka više nije bilo.

Ma kakva bolivijska cesta smrti!

Normalni ljudi bi se na dan Full Moon Partyja odmarali, međutim Copri i meni nešto nije dalo mira pa smo sjeli na motor i krenuli prema "Hidden Paradise Beach", plaži na istočnoj strani otoka do koje je moguće samo doći brodom ili terencem. Ne znam zašto ni kako nam je to palo na pamet, ali ispostavit će se kako se radi o nezaboravnoj avanturi. Blatnjavi put kojim smo se vozili izgledao je kao da je tuda jednom prije nekih deset godina prošao bager i nakon toga se više nitko nije nikada ni usudio. Strmine su bile nevjerojatne, preko 40 stupnjeva.

Prelazili smo trošne drvene mostove, vozili preko potočnih brzaca, a cijelo vrijeme samo smo jednu misao imali - možda je bolje da odustanemo. Taman u trenutku kad smo naišli na rijeku do koljena duboku i odlučili se vratiti, od nekud se pojavio Amerikanac i cijeloj priči dao drugi ton. Zajedno smo bili puno jači, a ovaj put nametnuo se kao životni izazov. Stisli smo si ruke i obećali da idemo do kraja. Iako sam se svojedobno vozio po bolivijskoj cesti smrti, moram priznati da je ovo bilo u najmanju ruku podjednako ludo.

Tih 12 kilometara vozili smo punih 80 minuta, međutim odredište je bilo tako divno da smo umalo odustali od Full Moona. Vraćajući se u hostel, Copra i ja zaključili smo da Ko Phangan ima puno više za ponuditi od partyja koji su ga zauvijek obilježili. Vjerujte, uistinu ga je šteta ne posjetiti. Inače, ono što se činilo kao glupost, na koncu se ispostavilo pametnim. Naime, ekipa u hostelu počela je histerizirati još prije 20 sati, a mi smo se mrtvi umorni bacili pod plahtu i navili alarm nešto prije ponoći. Prije nema ni smisla ići, jedan od highlightova partyja – zora je na plaži.

31 godina od prvog Full Moon Partyja i nezaboravan izlazak sunca na Mae Haad-u 

Za izobrazbu, era Full Moon Partyja započela je 1985. godine, kad su lokalci u znak zahvale 30-tak turista priredili divnu zabavu na plaži. Glas se vrlo brzo proširio, a tijekom desetljeća ovaj party postao je jedna od ikona jugoistočne Azije, koju svakog mjeseca posjećuje između pet i 30 tisuća ljudi. Jasno, s vremenom su se pojavili Half Moon, Quarter Moon i ostale slične inačice velikog brata, međutim 2005. vlasti su ukinule sve osim originala, ne želeći Ko Phangan pretvoriti u igralište razularene i drogirane svjetske mladeži.

Kao što sam već spomenuo, ovakve vrste zabave nikad nisu bile broj cipela, međutim kada sam već bio u susjedstvu, bilo je glupo ne iskusiti to tajlandsko "svjetsko" čudo. Ulaznica za party bila je svega tri eura, a kad smo tradicionalno išarani bojama, nešto iza ponoći stigli pred ulaz, plaža je već bila dupkom puna. Na lijevoj strani smješteni su bili "tranceri" i ponuda pripadajućih opijata poput mushroom shakeova, središte su zauzeli tehno-partijaneri, dok se na samom zapadu mlađarija dokazivala sama sebi, skačući preko zapaljenih konopa i provlačeći se kroz vatrene kolutove.

Društvo s kojim sam došao vrlo se brzo raspalo, a realno nije ga imalo ni smisla držati na okupu. Bilo je tu preveć svega da bi se jedan zadovoljio samo onim što su mu okolnosti dodijelile. Povremeno bi se s Coprom, Christianom i ostalima sretao u gužvi, no kako je svatko bio u nekom svom filmu, samo smo si mahali iz daleka. Konačno, sunce smo dočekali svatko na svom kutku plaže, zureći u golemu plamteću kuglu što izlazi iz mora. Vjerojatno je to rezultat masovne euforije u koju sam upao, ali i dalje sam uvjeren da je riječ o najljepše ocrtanoj zori koje sam ikad doživio.

Paklena vožnja tajlandskim zaljevom

Na putovanjima imam običaj na pojedinom mjestu ostati između pet i deset dana, no uvijek se vodim mišlju kako lokaciju, ma kako divna bila, trebam napustiti kada atmosfera dođe do vrhunca. Tako je bilo i ovaj put. Nisam želio dva dana nakon Full Moona mrcvariti se po Ko Phanganu, već sam odmah sljedećeg jutra bookirao katamaran za susjedni Koh tao, jedan od najizoliranijih otoka tajlandskog zaljeva. Iako je to u teoriji bila dobra odluka, nisam mogao znati da je cijelu noć puhao snažan pasat te da će se 30-tak milja plovidbe pretvoriti u kaos.

Čim smo prošli posljednju točku Ko Phanganana, nepregledno more pokazalo je svoju ružnu stranu. Valovi su nam bili u bok i veći od tri metra pa se katamaran s više od 300 putnika ljuljao kao da je od papira. Još dobrano omamljena od protekle večeri, većina putnika stala je ispuštati dušu, a neću pretjerati ako kažem da je više od 70 posto ljudi ispovraćalo sve što je popilo i pojelo zadnjih 24 sata. Smrad je bio nesnošljiv, a zvukovi podrigivanja toliko učestali i glasni da sam se na kraju gotovo popeo na krov kako bi pobjegao od tog pakla u utrobi ljudi u utrobi broda.

Tijekom godina toliko sam se lijepih stvari naslušao o Koh Tao-u da u prve impresije bile gotovo katastrofalne. Centralno mjesto otoka na kojem je nalazi luka bio je užasno zbijen. Ulice su bile uske i pune smeće, a turističke agencije vrištale iz svakog izloga. Sve mi je izgledalo kao neka loša šala. I ovo im je taj rajski otok? Ako je nekad i bio, sramota što su od njega napravili. Srećom znao sam da ne valja ni o čemu suditi na prvu pa sam vrlo brzo te večeri otišao u krevet i dao vremena mjesečarenju s Ko Phangana da se slegne.

Kakav raj? Ovo je smetlište na kojem se i zrak plaća

A već u rano ujutro sljedećeg dana unajmio sam skuter i pobjegao na obližnju Sairee plažu, gdje sam pronašao adekvatniji smještaj. Međutim ni na ovom mjestu, onaj gorki okus prve impresije, nije se izgubio. Stotine trgovina, restorana, kafića, noćnih klubova, hostela, štandova i sve nekako neukusno bačeno na ovo mjesto. Ništa mi nije bilo jasno. Ajde, rekoh sam sebi, vjerojatno su plaže divne. Spustio sam se nekih stotinjak metara s glavne ceste, kad ono pred mnom deseci taxi brodova vezanih uz sam rub plaže. More mutno da mutnije ne može biti i smrdi na naftu. Gdje sam ja to?

Neko vrijeme ležao sam pod palmom, a onda opet skočio na motor, odlučan u namjeri da se riješim tjeskobe. Morao sam pronaći neko bajkovito mjesto i to hitno. Šljunčanim cestama krenuo sam na sjever, a onda se u jednom trenu otvorio pogled na Nang Yuan. To je bilo to! Bio sam očaran. Nešto najljepše što sam na ovom putovanju vidio. Nizbrdicom sam krenuo prema njemu, kad odjednom kraj ceste. Nakon stotinjak metara hoda dočekala me recepcija i mlada djevojka koja me uputila da se iz njihovog resorta za 30 kuna može vidjeti taj obližnji otočić, a da transfer na njega košta 60kn.

Potpuno van sebe, vratio sam se na cestu i pokušao pronaći put do zaljeva Mango na sjeveroistočnoj strani otoka. Nakon pola sata prašnjavog truckanja, taman kad sam se stao spuštati stepenicama na plažu, ugledao sam jedan zapuhani par kako se penje. "25 kuna se plaća ulaz na plažu. Nema smisla, veliki su valovi i sve je puno smeća". Ne znajući više kamo krenuti, vratio sam se u hostel i ostatak popodneva proveo ležući na krevetu. Htio sam otići dalje.

Motor – najmasovniji tajlandski ubojica

Na koncu sam prelomio da ću ostati i napravio sjajnu stvar. To je valjda ta unikatnost Koh Taoa. Na prvu odbija, a kad ga počneš upoznavati, pomalo otkriva sve svoje čari, a budite uvjereni da su nezamislivo lijepe, Zaključio sam da uvelike podsjeća na mene. Šalu na stranu, otkad sam se trećeg dana probudio pa dok ga nisam napustio tjedan kasnije, vjerojatno nigdje nisam toliko uživao i imao takav osjećaj izoliranosti. Bilo je toliko divnih skrivenih plaža i zaljeva, toliko vidikovaca i oaza da je to bilo nevjerojatno. Reklo bi se raj na zemlji.

Inače, sam otok uvelike podsjeća na Lastovo. Sve ceste i puteljci smješteni su visoko gore, a u koju god se uvalu želi otići, treba se spustiti iznimnim strminama. Upravo tu leži jedna velika zamka. Naime, mnogi turisti koji dođu na Koh Tao, ovaj maleni otok vide kao idealnu priliku za naučiti voziti skuter. Nema veće pogreške. Ceste su upravo katastrofalne, pune šljunka i pijeska, a broj nesreća, često ozbiljnih, kreće se između pet i deset dnevno. Teško mi je bilo uopće pobrojati sve te mlade ljude koje sam vidio u zavojima, a to su samo oni koji su pri padu imali jako puno sreće.

Općenito, najveći ubojice turista na Tajlandu upravo su motori. Bolnice su doslovno prepune stranaca, a gotovo svaka treća osoba koju sam upoznao u ovoj zemlji, pala je s motora. Naravno da sve ovo lokalci bezobrazno koriste. Ako namjeravate unajmiti dvokotač na Tajlandu vrlo je pametno slikati ga iz svih uglova. U suprotnom vrlo se često zna dogoditi da vam po povratku vlasnici agencija reklamiraju kakvu smiješnu ogrebotinu i zauzvrat traže najmanje par stotina kuna. Kako su u posjedu vaše putovnice, prostora za pregovore baš i nema.

Nesigurni korak u veliko plavetnilo

No vratimo se sada razlogu zbog kojeg sam došao na Koh Tao. Ovaj otok svjetski je poznata destinacija za ronjenje s preko stotinu raznoraznih škola. Licenca za Open Water ronioca, koja dozvoljava zarone do 18 metara, ovdje košta nešto više od dvije stotine eura s uključenim smještajem. Riječ je o nevjerojatnoj prilici i to ne samo zbog novčane uštede, već i nevjerojatnih podmorskih lokacija koje okružuju ovaj biser Tajlanda. Koh Tao je u prijevodu otok kornjača, a sa svih strana uokolo nalaze se koraljni grebeni i pripadajući svijet tropske flore i faune.

Nakon dva dana potrage na koncu sam se odlučio za Asia Diving i njihov četverodnevni tečaj. Naš instruktor bio je Britanac Daniel, a prvi je dan protekao petosatnom gledanju video materijala, gdje smo trebali dobiti teoretski uvid u ovu aktivnost koja se smatra jednako opasnost kao padobranstvo. Drugi dan proveli smo u bazenu, uporno vježbajući sve one vještine bez kojih svaki zaron predstavlja smrtnu opasnost, da bi se trećeg jutra napokon zaputili na otvoreno more, obližnju lokaciju "White rock", gdje smo trebali odraditi prva dva zarona na 12 metara.

Moram priznati da početak baš i nije bio obećavajući. Vrlo sam se nespretno osjećao sa svom tom teškom opremom na sebi, a prije samog zarona, valjalo je ponoviti sve one stvari koje smo vježbali u bazenu. Nakon dvadesetak minuta Dan je bio zadovoljan viđenim pa je dao znak da krenemo dolje. Lagano sam počeo tonuti, osjećajući prisustvo klaustrofobije. Isprva nikako nisam mogao uhvatiti dovoljno zraka, a onda sam dotakao dno i percepcija se sasvim promijenila. Vidjevši tisuće koraljnih formacija, ribice i ribetine, jednostavno sam prestao razmišljati.

Očaravajući svijet podmorja

Iskreno, nisam ni sanjao da na zemaljskoj kugli postoji tako nešto djevičanski nedirnuto. U ovom globalnom selu modernog doba, malo što je još ostalo autentično, a valjda jedno od rijetkih stvari koje čovjek još nije uspio uništiti, jest podmorje. Dok sam se provlačio među koraljnim grebenima i plivao uz nepregledna jata riba imao sam osjećaj kao da sam se vratio nekoliko milijuna godina u prošlost, u svijet kakav je nekad bio i kakav će valjda uvijek biti. Kakva tišina, kakav mir i kakav čudesan osjećaj pripadnosti. Znao sam, odavde sam potekao...

Iako sam bio uvjeren da će mi veliki broj turista na ovoj atraktivnoj lokaciji smetati, jednom kad sam se našao dolje, gotovo da ih nisam zamjećivao. S maskom na licu i intenzivnim zvukom disanja, ulazi se u svojevrsni stadij meditacije koji potencira osjećaj izoliranosti i samoće. Shvatio sam da gužve mrzim ne zbog toga što vidim puno ljudi oko sebe, već zbog strašne buke koju generiraju. Sada je oko mene bilo pedesetak drugih ronioca, međutim kako nas je okruživala blažena tišina, nisu mi ni najmanje smetali. Zapravo, bilo mi je drago što su tu, osjećao sam se sigurnije.

Drugi zaron odradili smo nekoliko kilometara dalje, a svakim sljedećim preplivanim metrom, moje oduševljenje smjerno je raslo. Vrlo sam brzo naučio kako "levitirati", a s izjednačavanjem pritiska nisam imao ni najmanjih problema. Bio sam svoj na svome. Jedino što mi je pomalo smetalo bilo je vrijeme koje je pod morem prolazilo jako brzo. Kada je Daniel dao znak za povratak, činilo mi se da smo ronili tek četvrt sata, a zapravo smo bili više od 45 minuta ispod površine. Inače, neiskusnim roniocima, boca s kisikom na dubini od 12 metara može trajati 50-tak min.

Chumpon pinnacle ili kako se moj mali svijet naglo proširio

Četvrtog i posljednjeg dana tečaja, Daniel nas je odveo na Chumpon pinnacle, jedno od najatraktivnijih mjesta za ronioce. Ako me ono što sam vidio na "White Rocku" oduševilo, onda me Chumpon doslovno izbio iz cipela. Spustili smo se na nekih 18 metara, a oko mene otvorila se dimenzija kakvu sam samo imao prilike vidjeti na televiziji. Jata proždrljivih barakuda od metar i pol, kirnje od 20-tak kilograma, ogromne raže. Ma nema čega nije bilo. Nisam znao gdje gledati, a često sam zaboravljao disati, što je najveća pogreška koju jedan ronilac može napraviti.

Naime, ako osoba zadrži dah na 18 metara i naglo izađe na površinu, njena pluća će vrlo vjerojatno prsnuti. No kako ja nisam imao namjeru ići gore, za mene nije bilo straha. Nakon što su mi se oči napasle više no što je mozak imao sposobnosti procesuirati, u meni se pojavila želja da testiram svoje mogućnosti. Kao što sam rekao, Open Water ronilac smije ići do 18 metara, no ja sam iskoristio nepažnju instruktora i spustio se na samo dno jednog usjeka. Kompjuter je pokazivao 23 metra. Bio sam vrlo ponosan.

Da budem sasvim iskren, puno sam u životu stvari probao, međutim ronjenje na Koh Tao-u sigurno spada u Top 3. To nevjerojatno iskustvo nekako me zauvijek kupilo. Odlučio sam da želim, gdjegod u budućnosti išao, isprobati tamošnje podmorne lokacije. Dozvola koju sam dobio vrijedi doživotno i to je vjerojatno jedna od najvrjednijih materijalnih stvari koje ću donijeti s Tajlanda. Otkrivši ovu dimenziju zemaljske kugle, cijeli mi se pogled na svijet nekako proširio i puno toga dobilo je drugačiji smisao. Zato ako budete imali priliku položiti tečaj ronjenja, ne dvojite ni trenutka.

Bilo bi to sve za ovaj put. Malo sam pretjerao s količinom teksta, ali budite uvjereni da sve ove dojmove nije lako sažeti u kompaktnu cjelinu. Bez pretjerivanja, mogao sam komodno po jedan putopis posvetiti Full Moon partyju, ljepotama Koh Tao-a ili tečaju ronjenja. Kako bilo, s ovim se opraštam od Tajlanda i krećem za Burmu. Oprostite što je dosadašnjih šest putopisa imalo izraženi hedonistički karakter, ali Tajland to učini čovjeku. Sljedeća je postaja Burma i uvjeren sam da ću tamo moći puno kvalitetnije odraditi i onaj kulturno-obrazovni dio putovanja koji želim prenijeti svakom čitatelju. Do slušanja...