Foto: Vedran Buble

2014. proveo sam više od pola godine u Južnoj Americi, 2015. sličan vremenski rok putujući Azijom, posjetivši Filipine, Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju, a sljedeća dva mjeseca imat ćete priliku jednom tjedno na Indexu čitati moje doživljaje iz Tajlanda i Burme...

>> Putopis Tajland 1. dio: Kako se promijenio moj stav o notornoj turističkoj prostitutki<<<

>>>Bio sam egzotični kućni ljubimac u čudnovatom domu Tajlanđana<<<

>>>Kako sam za dlaku stradao od maloljetničke bande<<<

Od slatkog tropskog života na Koh Changu, umalo da nismo dobili šećernu bolest. Nekako nas je otok razmazio pa smo trećeg jutra rezervirali prijevoz gliserom za susjedni Koh Kut. Cijena je bila astronomska za tajlandske prilike, 900 popularnih bahtuša, odnosno gotovo 200kn po osobi, međutim alternativa je bila trajektom ići na kopno pa uhvatiti autobus za Trat, a onda katamaran za Koh Kut. Izgubili bi cijeli dan i uštedjeli 50-tak kuna, a ovako smo si cijeli bili nekako važni. Luksuzna jurilica s dva motora po 150 konja, a oko nas rajski otočići. Mah...

Sat i pol vremena skakutali smo po minijaturnim valićima, a onda stigli na cilj. Skipper nas je dodatno oduševio kad je, umjesto da nas sve izbaci na glavno pristanište, svakog putnika ponaosob iskrcavao na drvenim mostovima, najbližima njegovom smještaju. Tako smo dobili priliku vidjeti sve one djevičanske plaže na istočnoj strani otoka na kojima je zbog ograda zvjezdanih resorta nemoguće prići s kopna. A ne trebam vam govoriti kako su izgledale. Nemo ribice, ljuljačke na palmama, plavo-zeleno more, bijeli pijesak i bungalovi odmah pored plaže. Što čovjeku više treba? Možda samo mlada Brooke Shields za neki neukusni remake kultne Plave lagune.

Moj prvi "Jurassic park" otok

Igrom slučaja iskrcali smo se posljednji (po odjeći i putnoj prtljagi bilo je jasno kako svakim novim stajanjem platežna moć putnika rapidno opada.), a naš smještaj zvao se Eve House i bio je jedini hostel na ovom "Jurassic Park" otoku. Sve su ostalo, barem što se tiče internet ponude, bili su resortovi. I na Koh Kutu je bilo teško pronaći smještaj i prava je sreća što smo tri dana ranije bookirali vjerojatno posljednje krevete u spavaonici sa 16 ležajeva. Noć je bila svega 350 bahta (do sada ste već naučili da se brojka dijeli s pet kako bi se dobio iznos u kunama), no vrhunska usluga pritom nije izostala.

Pred nas možda nije istrčao tamni batler u društvu plavookih hostesa niti nas je s Mercedesom došao skupiti vozač u crnom fraku, ali nas je zato pod palmom čekao ne od sunca spaljeni i potpuno tetovirani 26-godišnji wannabe mason iz Finske i to u prastarom kamionet koji nije mogao uhvatiti više od 30km/h. Ma da, svakome njegovo. Vožnja nije trajala dugo, a po dolasku u hostel, koji je bio smješten u džungli nekoliko kilometara u unutrašnjosti otoka, poručili su nam kako je spavaonica nažalost puna te kako će nas smjestiti u bungalov inače predviđen za dvoje.

Bonvivanska sistematika razlikovanja vrhunskih plaža

Ugurali su u njega nekakav madrac, tako da smo Marin i ja opet bili osuđeni na tlo. Isprva nismo bili zadovoljni, ali kad smo shvatili da imamo cijeli bungalov s WC-om samo za sebe, raspoloženje se brzo promijenilo. Odmah smo na recepciji iznajmili skutere i krenuli u potragu za tirkiznim dijamantom ilitiga najljepšom plažom na otoku. Ispostavit će se da je riječ o iluziji, nešto kao što surferi cijeli svoj život čekaju idealni val. Klasični Godot. Pred kakvim god su se "rajem" oči pojavile, prva reakcija mozga bila je kako na ovom otoku zasigurno postoji nešto još bolje.

Naravno, pritom smo skorojevićevski razvili sistematiku za rangiranje idealnih tropskih plaža. Za početak ne smije biti previše otvorena na vjetar jer onda valovi narušavaju idilu, a pijesak ulazi u oči. Kao drugo, mora imati dovoljno hlada jer je sunce u jugoistočnoj Aziji i u ovo doba godine visoka peć. Nadalje jako je bitna boja i prozirnost mora, što s pjeskovitim plažama često zna biti problem. Vrlo je važna i infrastruktura (lijepo je tu i tamo popiti koktel ili pojesti svježi kokos). Čini mi se kako bi ovo sve duboko u hrvatskoj zimi moglo zvučati bahato pa ću skratiti.

Idealna plaža je dobro zaklonjena od vjetra, ima pregršt hlada, bijeli pijesak, tirkizno i prozirno more, pristojnu infrastruktura, ne previše ljudi i određen broj bungalova za prenoćiti. Malo sam takvih plaža po svijetu pronašao, mogu ih na prste jedne ruke nabrojati - Nacpan, Puerto Lopez, Tayrona...

Iskreno, mislio da njih ništa ne može nadmašiti, a onda sam stigao na Koh Kut i ostao bez riječi. Puna dva dana plaža pred resortom High Season likovala je s vrha vječne ljestvice, a onda se pojavila jedna nova stavka o kojoj do tada nisam razmišljao, no o tome nešto kasnije.

Balkanska posla ilitiga šaneri u svijetu bogatih

Kako smo bili relativno veliko društvo, vrijeme nismo provodili čavrljajući s drugim putnicima, već smo praktički cijeli dan ljenčarili na plaži. Bila su to prava balkanska posla. Naime, šetajući gore-dole labirintom palmi, palo nam je na pamet da bi bilo puno zgodnije ležati u mekanim ležaljkama kakvog resorta na samom rubu mora no direktno se valjati u pijesku. S obzirom na to da je većina bila prazna, jednostavno smo se pravili glupi i legli, računajući da će doživljaj biti spektakularan pa premda nas i za desetak minuta potjerali.

No kako je vrijeme prolazilo, a nitko se nije pojavljivao, s mrežastih ležaljki prebacili smo se u obližnje "kućice" koje su imale dva ležaja i stolić. Bilo je to idealno mjesto za provesti dan. Konobari za obližnjim šankom očigledno su mislili da smo gosti resorta pa su nas svakih pola sata nudili koktelima i voćnim napitcima. Iako su bili jako skupi, znali smo da se očekuje da nešto konzumiramo. Skromno smo podijelili dva voćna soka i nastavili se praviti imućnima, dok je s razglasa cocktail-bara cvrkutala "Oh yes, I`m the great pretender". Kako bezobrazno simptomatično.

Priroda je najveći umjetnik od svih

Nekoliko dana za redom na tom mjestu smo dočekivali zalazak sunca, a tek smo treće večeri doživjeli onaj rajski trenutak kad golema plamteća kugla uroni u more. Svaki je bio lijep na svoj način, posebice nakon što sunce nestane s obzora, a nebom se kao na nekom platnu razlije stotine nijansi crvene boje. Priroda je zaista najveći umjetnik od svih. Taj divni zalazak odlučili smo začiniti vrhunskom večerom pa smo se motorima zaputili u Noochy, saznat ćemo kasnije, najbolji restoran na otoku koji se nalazi u ribarskom seocetu na istočnoj strani.

Dvadesetak minuta jurili smo mračnim puteljcima, a onda napokon došli pred ogromni drveni ponton na čijim su stranama ribarske obitelji izgradile drvene kućice. Neki od njih tamo su samo živjeli, a oni probitačniji pretvorili ih u restorane. No nisu to obični restorani, poseban ugođaj dobiva se upravo zbog tog osjećaja da se nalaziš u nečijem domu. Dječica trčkaraju uokolo, u kutovima su poslagani madraci gdje spavaju, pred WC-om se nalazi daska za peglanje, malo dalje dječji stol i televizija pa kauč. Sve je nekako šarmantno razbacano uokolo.

Noochy je početak i kraj tajlandske gastronomije

Restoran Noochy otvorila je istoimena 33-godišnja žena koja je pet godina radila kao kuharica u Soneva resortu na sjeveru otoka. Riječ je o najskupljem hotelu u ovom dijelu Tajlanda, kojem se s kopna ne može prići, a u kojem noć košta više od tri tisuće eura. Noochy je među gostima bila toliko omiljena da su joj prošle godine neki Amerikanci nudili ogromne novce da dođe raditi u New Yorku, međutim ona je to odbila. Kad je skupila dovoljno novaca, dala je otkaz u resortu i svoju rodnu kuću na pontonu proširila u sjajni restoran kojem je eto već godinu dana.

Vodi ga sa svojim mužem kojeg je povukla iz Indonezije, gdje je radio na koćarici. Sada imaju vlastitu, a njegov je zadatak svakodnevna opskrba ribom. Noochy je naravno glavna kuharica, a u pripremi jela pomaže joj najbolja prijateljica, dok su konobarice njene maloljetne kćerkice i nećakinje. Vrlo slatko. Čim smo došli u restoran, odvela nas je do ruba pontona, odakle smo stali povlačiti mrežu zaronjenu u more. Za nekoliko trenutaka deseci raznoraznih riba pojavili su se pred nama, a za oko nam je zapeo zubatac od tri kilograma.

Kralj od riba

Svjesni kako bi ga na hrvatskim otocima, ako bi ga uopće našli, platili preko tisuću kuna, stali smo pregovarati oko cijene da bi na kraju na opće zadovoljstvo postigli dogovor. Zubaca ćemo dobiti za 1200 bahta, odnosno nešto više od 200kn. Upravo nevjerojatno. Kao pravi znalac, Noochy nam nije ni dopustila da biramo u kojem ćemo ludom tajlandskom umaku jesti ribu, već je rekla da pristaje jedino napraviti ga natural. Sve bi ostalo bilo bogohuljenje. Znali smo da je u pravu, a svoju odluku nismo ni trenutka požalili.

Moram biti iskren i reći kako sam tijekom svog života često imao priliku jesti vrhunsku ribu, puno češće sredinom devedesetih no posljednjih desetak godina, ali utvaram si da znam što valja. Zato bez imalo sumnje mogu reći da je to zasigurno najbolja riba koju sam ikada probao. Možda je ovom sudu kumovala i suludo niska cijena, ali vjerujte da danas, u 2016. godini, malo tko ima priliku pojesti kralja riba svega dvadesetak minuta nakon što je praktički živ bačen na gradele i to od strane vrhunskog kuhara. Uvjeren sam kako je to bilo najbliže "pet zvjezdica" što ću ikada u životu doći.

Lokalci grade kuće na pontonima kako ne bi plaćali zemljište

Da se ne razbacujem opisima tog božanstvenog okusa, jer bi se svelo na zaneseno mumljanje, mogu vam samo preporučiti da posjetite ovaj otok i ovaj restoran dok ga još nije otkrila šira populacija jer je neminovno da će se i on, kao i sve drugo u životu, s vremenom pokvariti. Čak i ako ne volite ribu, na meniju se nalazi još stotine drugih jela, a svako od njih Noochy priprema s takvom pažnjom i ljubavlju, da je upravo nevjerojatno. Ne trebam vam reći da nakon tog iskustva nismo više mogli zamisliti negdje drugdje večerati.

Na jednom od sljedećih druženja s Noochy, upitali smo je zašto su na otoku tako popularne kuće na pontonima. Gotovo polovina stanovništva živi u njima, a toliko je praznog zemljišta uokolo. Inače, 80 posto Koh Kuta prekriva netaknuta džungla. Odgovorila nam je da je zemljište jako skupo, a da je osobama koje su tu rođene dozvoljeno bez naknade sagraditi kuću na postojećem pontonu. Inače, pojam zemljišnog vlasništva na Tajlandu vrlo je zamršen.

Vlasništvo s kojim ne možeš ništa

Naime postoje dvije razine, a u svrhe teksta nazvat ćemo ih prva i druga. Sasvim pojednostavljeno, prva razina, koje su nosioci 90 posto Tajlanđana, uključuje vlasništvo nad zemljom koja se ne može prodati, rentati niti se na njoj može graditi. Dozvoljeno je tek nadograđivati postojeću kuću koja se prenosi s koljena na koljeno i to isključivo jednostavnim materijalima. Drugu razinu pak posjeduje nekolicina moćnika i do nje je jako teško doći.

Ona uključuje vlasništvo nad građevinskim zemljištem u dužini od 99 godina, nakon čega se isto vraća državi. Naravno, sve je to tako na papiru, a puno je rupa u zakonu koje se konstantno koriste zbog čega su mito i korupcija neki od najozloglašenijih stanovnika ove azijske države. No sve je negdje duboko zakopano, sakriveno od očiju turista tako da na prvi pogled Koh Kutom caruju samo mir i blagostanje. Ali zar tako nije svugdje?

Kako su strašne Box meduze uplovile u moju svijest

Vratimo se sada onom razlogu zbog kojeg su ove rajske plaže nakon nekoliko dana sasvim promijenile svoje naličje. Ti maleni znakovi koji su tu i tamo bili obješeni na palme nimalo nisu privlačili pozornost, što je naravno i bila namjera lokalaca, s obzirom na to da zakon podrazumijeva da se turiste mora upozoriti na potencijalnu opasnost. Dakle, u ovo doba godine na Tajlandu caruju tzv. Box meduze, jedne od najsmrtonosnijih životinja na svijetu.

Bilo mi je to negdje u podsvijesti, kao da sam davno čitao o tom, međutim prvih dana na Koh Changu nisu mi bile ni na kraj pameti, sve dok Maro nije naišao na jednu takvu tablu i slikao je. Odmah sam se obratio notornom prijatelju Googleu i tako okrenuo jednu posve drugačiju stranicu svog boravka na Koh Kutu. Čitajući informacije u ovoj životinji te listajući svjedočanstva napadnutih, potpuno sam se prestravio.

Čovjeka ubija u samo tri minute

Box meduza odgovorna je za stotine i stotine napada na ljude posljednjih desetak godina, a slučajevi su zabilježeni na gotovo svim otocima Tajlanda, južnim i sjevernim. Ova životinja je relativno malena, ali ima krakove dugačke više od metra. Ovisno o količini otrova koju ubrizga u žrtvu, odraslog čovjeka može ubiti u svega tri minute, a od 1997. do danas, zabilježeno je osam smrtnih slučajeva, redom kao posljedica srčanog zastoja.

Puno su češće strašne opekotine čije slike podsjećaju na napade kemijskim oružjem i za čije je zarastanje u težim slučajevima potrebno nekoliko operacija i do pola godine oporavka. Iako je riječ o zanemarivom postotku ljudi, kada se uzme u obzir da je u 20 godina samo osam ljudi smrtno stradalo, kako ne postoji točan podatak o broju teško stradalih, nemoguće je procijeniti koliko je opasnost stvarna.

Najgori neprijatelj je neprijatelj bez lica

Ono što mi je bilo najgore, jest činjenica da je tenk meduza potpuno prozirna te je nemoguće vidjeti u moru. Kad sam razmišljao o tom, shvatio sam da bi puno lakše prihvatio opasnost od velike bijele psine. Protiv nje imam određene ma kako malene šanse. Mogu je vidjeti, probati pobjeći plivajući ili čak se boriti, međutim protiv ove otrovne beštije, nemam baš nikakve izgleda. Ne mogu je vidjeti, ne mogu je ni pokušati izbjeći, mogu samo plivati i preklinjati Svevišnjeg da valjda nije negdje kraj mene, tu negdje na dvadesetak centimetara od moje ruke.

Nakon što smo u razgovoru, dijelom i iz zabave, ovu priču dodatno potencirali, nadalje mi nije bilo nimalo jednostavno sam se kupati. Pogotovo na nekim udaljenim plažama, daleko od resorta i pomoći. Naime, praksa kaže kako je jako bitno plivati u društvu jer je dodir ove meduze toliko bolan da čovjeka odmah paralizira pa mu je nemoguće samostalno izaći na plažu. Također na opekotine treba što prije staviti ocat, zbog čega svaki resort na plaži ima pripremljenu bočicu.

Kupanje pokraj "bočice kvasine" nije imalo alternativu

Na koncu treba što prije doći u bolnicu, po mogućnosti u pet, šest minuta, ako i to već ne bude prekasno. Sad vas ja pitam, kako biste se vi osjećali da ste, vozeći se sjevernom stranom Koh Kuta, slučajno pronašli malenu rajsku plažu na kojoj nije bilo ni jednog čovjeka i ni jednog objekta? Naravno, u prvi bi vas mah okupalo strašno oduševljenje, međutim čim biste smočili tabane, mozak bi počeo verglati ono slavno "što ako".

Oko mene nije bilo ljudi ni prijatelja koji mi mogu pomoći, a kako nije bilo resorta, nije ni octa, da ne govorim da je bolnica bila udaljena više pola sata vožnje. Nešto što je zapravo trebalo predstavljati vrhunski užitak, san snova, za manje od desetak sekundi pretvorilo se u vratolomiju opasnu po život i potpuno izgubilo sve čari. Nevjerojatno što je ta percepcija i kako samo jedna misao može potpuno promijeniti naličje cijelog mjesta. Lutajući očima po krajoliku, više nisam vidio raj, vidio sam pakao, a sve je ostao potpuno isto.

Borba sa samim sobom

Naravno, onda kreće borba sa samim sobom, uvjeravanje kako opasnost ne postoji i kako je sve u glavi. Tu bitku netko neće ni pokušati voditi, netko je neće dobiti, a netko će se ipak odvažiti. Ja sam se odvažio, iako sam znao da neću uopće uživati. Možda tek u tom što sam se suprotstavio sebi. Nekoliko minuta ukočeno sam se brčkao u vodi, a onda izašao na pijesak i pustio uzdah olakšanja. Ovakva praksa nastavila se sljedećih nekoliko dana, a onda je, kao i strah od svake opasnosti, počela blijediti.

Četiri dana kasnije više nisam ni razmišljao o meduzama. Da citiram Solženjicinova Denisovića "Umrijeti se može svaki dan i zašto bi točno bilo bolje umrijeti sutra nego danas." A i svidjela mi se izjava jednog simpatičnog Južnoafrikanca, koji je na spomen meduze rekao da uistinu ne može zamisliti bolje mjesto za umrijeti od ovoga. Tako to ide. Malo gledaš druge kako uživaju u svom neznanju i s guštom plivaju uokolo, malo se hrabriš hrabrošću drugih i činjenicom da posljednjih tjedan dana nitko nije napadnut.

"Prosvjetljenje" na vodopadu

Na kraju shvatiš da ćeš ovaj divni otok napustiti, a da se nećeš nijednom s guštom okupati i tako nekako okovi skliznu. Što smo radili na Koh Kutu, osim što smo se kupali? Pa ne baš mnogo tog. Posjetili smo lokalna seoceta, gdje uzgajaju kaučuk.( Ako ne znate, svako se deblo zareže, a ispod namjesti mala kantica da se tekućina slijeva.) Posjetili smo nekolicinu vodopada, gdje sam doživio, barem ako je tumačiti fotografiju, nekakvo prosvijetljene te dva najstarija stabla na otoku koja služe kao hramovi lokalcima.

Igrali smo ragbi na plaži, išli na masaže, pjevali karaoke u jednoj od dvije lokalne birtije i tražili masone po otoku. Inače, moj prijatelj je uvjeren da je Koh Kut masonski raj. Kaže da moram pažljivije čitati znakove, a da su oni svuda uokolo. Naime, najveća građevinska firma na otoku zove se Sattahip (đavolje znamenje), dok veliki broj skandinavskih turista ima istetovirano "oko". Da ne duljim, zajebana priča za one koji briju na to.

Zaboravite Maldive, Mauricijus i Bora - Boru

Da rezimiram na kraju. Koh Kut je bez ikakve dileme najljepši i najnetaknutiji otok na kojem sam ikad bio. Vrlo je nerazvijen pa, vozeći po njemu, imaš dojam da ga baš ti prvi otkrivaš (nešto kao užitak koračanja po neugaženom pijesku). Plaže su nezamislivo lijepe, a more tako tirkizno da sam ga poželio srknuti. Nadalje kako nema puno turista, u svim kafićima i restoranima vrlo se brzo stvara nekakav obiteljski ugođaj. Nije skup, smještaja ima dosta i to za svaki džep (bungalovi 100-400kn po noći, krevet u spavaonici 50-70kn, šator 20-40kn), a hrana je odlična.

Zaboravite Maldive, Mauricijus, Bora-Boru i ostale skupocjene destinacije. Koh Kut nudi sve to po puno pristupačnijoj cijeni. Da ne govorim da kao Dalmatinac moram priznati da sam najbolju ribu u životu jeo na ovom tajlandskom otoku. Koh Kut ima sve i to će vrlo odjeknuti. Kada je jedan od lokalaca saznao da sam novinar i da pišem o destinacijama koje posjećujem, pola me sata molio da ne pišem o ovom otoku, jer svakom novom godinom sve više ljudi dolazi i pomalo se gubi onaj egzotični šarm. Ne znam kako je bilo prije, ali ono što sam zatekao oduševilo me.

Bilo je to sve za ovaj put. Sutra krećem za notornu Pattayu, gdje ću krenuti stopama Michela Houellebecqa i pokušati pojmiti razmjere tog neviđenog oblika seks turizma. Potom ću odletjeti na Ko Phangan gdje ću po prvi put u životu prisustvovati Full Moon Partyju, tom trendmarku Tajlanda i tajlandske zabave na plaži u prisustvu trideset tisuća razularene mladeži svijeta. Nije to moj broj cipela, ali otići s Tajlanda bez tog iskustva bilo bi grehota.