Foto: 123rf

ČIM je saznala da nosi djevojčicu, u njoj se javila misao i izazov: moja će djevojčica jednog dana biti snažna žena.

No, svjesna je da to neće biti lak posao u današnjem društvu.

"Sestra i ja obje imamo bebe slične dobi. Među njima je samo šest tjedana razlike, a imaju i niz drugih sličnosti. Iste su dobi, odrastat će u istom gradu, roditelji im imaju slične svjetonazore, bijelci smo i pripadamo srednjoj klasi. Sve je među nama prilično isto, osim jednoga - ja imam djevojčicu, ona ima sina. Tako nam se nametnuo jedan mali eksperiment i htjele smo zajedno vidjeti kako, čak i tako malene bebe, percipira društvo prema njihovom spolu i ulozi u društvu. Nedavno smo se nas dvije upustile u ozbiljan sestrinski razgovor o odgoju naše djece, onako kako to dvije bliske osobe mogu odraditi u opuštenom, noćnom razgovoru", započela je svoju priču Irkinja Fionnuala Malone, umjetnica, blogerica, učiteljica joge i majka djevojčice.

"Razgovarale smo o stvarima koje nas muče, o našim razmišljanjima, strahovima i planovima za našu djecu i nekako se odmah nametnula i ta nevidljiva tema o razlici. Ja sam izjavila da mi se najvećim izazovom čini način na koji ću odgojiti svoju kćer da bi ona postala emocionalno snažna tako da je u životu nikada ne dotaknu negativni komentari društva i da joj nitko nikada ne poljulja njeno samopoštovanje zbog toga to je žensko. To je nešto što roditelji ne uviđaju odmah, ali kad pričamo o odgoju djevojčica, čini mi se da imamo previše toga što je za djevojčice nelogično neprihvatljivo.

One nikada nisu dovoljno dobre, njih se nekako uvijek mora sputavati da ne budu suviše glasne, suviše provokativne, glasne i jasne, da ne budu šefice, da budu dovoljno pametne, ali očito i ne prepametne... i sve me to već jako zaokupilo još dok je moja djevojčica bila mala mrva u trbuhu. Nije da sam o tome razmišljala svaki dan, ali misao je uvijek prisutna u mojoj glavi, tako da sam se jako iznenadila kad je moja sestra, nakon mog izlaganja, izjavila kako ona o tome baš nikada nije razmišljala. Ona je očekivala i rodila sina, a zna se da sinovi mogu biti baš onakvi kakvi žele biti - i jasni i glasni, i goropadni i slobodni. Tada me zaboljela duša kad sam pojmila da će i u 2018. godini moje dijete odrastati u svijetu u kojem još uvijek ne vrijede ista pravila za sve. I zato me stalno muči pitanje kako mogu pomoći svojoj djevojčici da ima takav snažan osjećaj za sebe, da mogu ublažiti učinke ponašanja čitavog svijeta.

Na moje iznenađenje, takva se misao mojoj sestri nije nikada nametnula. Zapravo, kod nje je skroz suprotna situacija. Ona se bavi idejom da će njen sin biti tipično muško, bijelac i privilegirani član društva te će odrasti s osjećajem prava koje on ima, a njih će u njega usaditi upravo njegova majka. Njena je dužnost da svog sina odgoji kao samodostatnog člana društva u kojem će dodatne privilegije doći same od same.

To me zapanjilo jer je njeno razmišljanje pokazalo koliko je duboko ukorijenjena nejednakost između muškaraca i žena u našem društvu, a ja ne mogu samo tako poništiti tisuća godina nejednakosti. No, svakako ću pokušati drugačije", obznanila je majka koja će svojoj djevojčici zato omogućiti odgoj lišen pravila da djevojčice moraju biti strpljivije, više kontrolirati svoje reakcija i ponašanje, biti mirnije, lijepo odjevene... "Ne, s tim se neću složiti, jer ću je prije svega poticati da digne svoj glas i da se za njim vodi. Dozvolit ću joj da bude divlja, slobodna i razigrana, da bude glasna i neuredna, a odijevat ću je samo u odjeću koja će joj biti komotna i neće je sputavati u igri i njenim ciljevima. Neću je bodriti kad napravi nešto što je za curice naoko teško i neuhvatljivo, jer će ona moći i to. Važno je samo da je uvedem u društvo i u svijet u kojem će moći slušati svoj glas i tako se sama moći othrvati životnim olujama", zaključila je.