Foto: Index

NAKON polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, upravo su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji će biti njihova prva destinacija, posjetit će Vijetnam, Laos, Kambodžu, Maleziju i Indiju. Njihov serijal putopisa "Azijski šund", koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr.

Filipini

6. poglavlje

Sagada - mjesto gdje mrtvi idu gore, a živi dolje

Poslije 15 sati truckanja filipinskim Kordiljerima, sićušni i neukusno ulickani autobus Ohayami transa ispljunuo nas je grozomorno zgužvane u mjestašcu Sagada. Kako po prvi put nismo uspjeli pronaći smještaj u lokalnom domaćinstvu, pojurili smo u hotelsku sobicu i stali vidati posljedice cjelonoćnog boravka na deset Celzijevih stupnjeva. Naime, suludi vozač ove tradicionalne filipinske "hladnjače" navrnuo je klimu kao da prevozi tone lako kvarljive govedine, s kojom nam se usput rečeno, i nije bilo teško poistovjetiti. Njišući se zavojitim planinskim cestama, zaista smo imali osjećaj da u sjedalima visimo poput pršuta.

Došavši sebi tek u kasnim popodnevnim satima, posljednji odjek dnevne svjetlosti iskoristili smo za posjet jednoj od najvećih lokalnih atrakcija -  tzv. hanging coffins, odnosno visećim ljesovima. Riječ je o drevnom ritualu ove ponosne indijanske zajednice koja tu tradiciju nije izgubila ni uslijed višestoljetne tuđinske vlasti. Naravno, klasično groblje svakom novom godinom neumoljivo se širi, no još ima dobar broj onih, većinom starijih, koji vječnost žele provesti tih smiješnih dvadeset metara bliže nebesima.



Kao što možete vidjeti iz priložene slike, lijesovi su najčešće dugi oko stotinjak centimetara, a brojka osim minijaturne građe domorodaca, otkriva i položaj u kojem se umrli pokapaju. Pokojnici se odmah nakon smrti posjedaju u stolicu kako bi se ukalupili u fetalni položaj prije no što se mišići ukoče, a lijes se sljedećeg dana, uz pomoć konopa i vještih penjača, polaže na drvene nosače zabijene u strmu padinu klisure. Najčešće proračunato zaštićeni od padalina i vjetra, pokojnici će s visine promatrati nove generacije sve dok drvo ne istrune, a oni u slobodnom padu ponovo završe na tlu.

"Začudili bi se koliko je izdržljivo ovo drvo. Neki od lijesova stari su preko stotinu godina, a još se vrlo dobro drže. A ako kojim slučajem drvo i popusti, živuća rodbina ostatke će pokojnika vrlo brzo ponovno vratiti gore. Ovdašnji ljudi oduvijek su vjerovali u zagrobni život, a pokapanje u tlo za njih ne dolazi u obzir jer se tako prekida veza s Bogom, a krhki duh opterećuje viševjekovnim grijesima zemlje i zemljana", priča nam simpatični starac koji penzionerske dane krati vodeći turiste po rodnom zavičaju.

"Ovaj način pokapanja jako se dojmio jednog sredovječnog Švicarca, koji je prije nekoliko godina posjetio Sagadu. Proveo je tu par mjeseci, a onda su ga jedno jutro pronašli kako mrtav leži na dnu klisure. Bilo je jasno da si je oduzeo život jer je u džepu imao oproštajno pismo. Njegova jedina molba bila je da ga pokopaju na ovaj način, a nakon dugog vijećanja, gradski odbor odlučilo je uslišiti njegovu želju. Eno ga gore! Ponosno stoji iznad svih ostalih lijesova", prstom je poentirao lijes i rastreseno produžio dalje.



Put u središte zemlje

Još pod dojmom nesvakidašnje priče, sljedećeg jutra odlučili smo se okušati u spelunkingu, što je u teoriji nešto slično špiljarenju, međutim ne uključuje nikakvu opremu izuzev omanjeg ferala i rezervne svjetiljke. Kako se nismo mogli odlučiti između dvije najpoznatije špilje, odabrali smo tzv. "cave connection", turu koja, ispostavit će se kasnije, najbizarnijim mogućim procjepima spaja ova dva podzemna diva. Cilj nam je bio ući u jednu, a izaći kroz drugu, što samo po sebi izgleda kao trivija, no to vjerujte nije.

Kada smo u društvu našeg vodiča Jona napokon stigli pred golemi mračni otvor, odmah nas je oblila jeza. Na ulazu u pećinu bilo je poslagano stotine prastarih lijesova, od kojih su mnogi bili napuknuti pa su se vidjele kosti. Poviše njih stajao je natpis: "Mole se posjetitelji da ne otvaraju lijesove i ne uzimaju kosti". Taman kad sam pomislio kakvi su monstrumi to radili, Jon je stao tumačiti kako je pred nama drevno groblje domorodaca. Neki od lijesova bili su uglavljeni na strminama kojima je nemoguće prići, a nakon desetljeća prkošenja gravitaciji, popustili su i smrskali se po našim nogama.

Olakšanje smo pronašli u drevnoj filipinskoj tradiciji, prema kojoj posljednje minute prije ulaska vodič, umjesto da provjerava opremu, puši cigaretu i priča kako odavno nije bio unutra. "Idemo", rekao je odjednom, a kad sam ga vidio onakvog, u kupaćim hlačicama i japankama te starinskim fenjerom u ruci, došlo mi je da mu kažem: "A gdje ti misliš točno da mi idemo". Kako bilo, Sanja i ja izmijenili smo jedan jako dugi pogled i zabrinuto pošli za njim, malo po malo spuštajući se niz desetmetarske gromade.

Stigavši nakon nekoliko minuta u prizemlje ovog čudovišta, učinilo nam se kao da ne postoji dalje, a onda se naš sićušni vodič s fenjerom u ruci zavukao u jedan procjep i stao četveronoške puzati. Sanja je odmah krenula za njim, a ja strpljivo čekao svoj red. Okrenuo sam se oko sebe, bilo je mračno kao u rogu, a jedini izvor svjetlosti dopirao iz male komore tri metra ispod, kroz pukotinu kojom se zasigurno nisam mogao provući. Na trenutak me uhvatila panika, što će biti ako zapnem, no jednostavno nisam imao izbora, kao ni desetke sljedećih puta.



Tama, velika tama, neopisiva tama i ja-tama

Nemoguće je uopće opisati mjesta kroz koja smo se provlačili niti dočarati klaustrofobičnost prolaza kojima smo klizili. Negdje smo prvo kretali glavom i poput pauka se rukama spuštali prema dolje, a negdje smo metrima gmizali na leđima, nosom dodirujući kameni strop. Na pojedinim dijelovima morali smo se izviti poput gimnastičara kako bi po pravim kutom upali  procjep, a na drugim se povlačili za noge jer nije bilo dovoljno mjesta ni za milimetarske pokrete tijelom. Sve ovo vrijeme, mozak je bio isključen za sve ostalo, osim za svaki sljedeći korak. To je jedini mogući način.

Nakon nekih sat i pol vremena u pozi kolutićavca, čekala nas je nova vrsta izazova. Široka korita podzemnih rijeka, gdje nam je voda često dosezala i do struka. Pokušajte samo zamisliti taj mrak koji nas doslovce guši i tu silnu mrku vodu kroz koju smo prolazili. Svaki pokret izvodili smo najvećom pažljivošću, moleći Boga da nas što ne dotakne ili izviri iz te tamne vode. Potpuno mokri, u nastavku puta konopcima verali smo se po stijenama u nekoj našoj verziji Indiane Jonesa, a ruke, butine, ramena našeg spretnog vodiča često su nam služile kao živo stepenište.

Puno toga prolazilo nam je kroz glavu ova tri sata, a sve zloslutne misli mogu se pospremiti u dva pretinca. Prvi, prekrcan dvojbama u vlastite dimenzije i sposobnosti te strepnjama o eventualnim nezgodama koje se mogu dogoditi Sanji i meni. Drugi, još opasniji, s nataloženim strahom za život našeg vodiča. Ako se nama što dogodi, on će za čas pohitati po pomoć i vratiti se sa spasiocima, ali što ako se njemu nešto dogodi, ako propadne u neku desetmetarsku jamu. Svaki prolaz u ovom mraku izgleda isto! Nećemo se znati vratiti niti pronaći izlaz s druge strane! Ostat ćemo zauvijek zatočeni u ovom strašnom crnilu...

Lako je sada sve ovo čitati jer znate da ćemo preživjeti, mi u opisanim trenucima nismo imali taj luksuz, no da ovo iskustvo ne bude prožeto isključivo tjeskobom, na kraju ćemo priznati da je pećina nedvojbeno spektakularna. Takve kamene formacije, stalaktite i stalagmite, vapnenačke stupove zaista se isplatilo vidjeti. To je jedan svijet, podzemni kosmos u koji čovjek nema često priliku kročiti, ali jednom kada uđe, uvijek se želi ponovo vratiti. Taj drevni mir, ti zvukovi živog svijeta koji nas promatra negdje iz prikrajka i taj mrak. Taj neopisivi mrak.

7. poglavlje



Batad - Na izvoru riže

Iako smo se jutro nakon proboja iz podzemnog svijeta probudili nekako osokoljeni, svu tu nevidljivu nadmoć usisale su odvratne brdske ceste kojima smo se pet sati kao životinje truckali do mjesta Batad. Za razliku od Bolivije i Perua, koji se rasprostiru pravim Kordiljerima, Filipinci ceste svog istoimenog planinskog masiva uopće ne čiste. Kada kažemo ne čiste, ne mislimo pritom na masne ubruse, opuške i omote bombončića, već divovske kamene blokove koji se gotovo svakih stotinu metara pojavljuju u stravičnim odronima.

Na mjestima put je toliko uzak da vozilo prolazi uz sam rub nezamislivo duboke provalije, a sve ovo zasigurno bi izgledalo puno jednostavnije da smo se uistinu i vozili autobusom. Na ovakvim zabačenim mjestima prijevozno sredstvo predstavlja isključivo prastari džip preuređen u autobusić koji Filipinci zovu jeepney. Na dvije uzdužne klupice stane gotovo deset ljudi (šest previše), a još barem petnaestak visi sa krova. U takvim uvjetima, motor se mora hladiti svakih pola sata, a dok nas čupa ovim strminama, stenje kao da će zauvijek izdahnuti.



Kada smo s lokalnim prvašićem u krilu (više jednostavno nije imao gdje stati) napokon stigli pred Batad, predstojalo nam je još svega sat vremena spusta do sela koje se dići jednom od najvećih i najstarijih rižinih terasa na Filipinima. Jednom kada smo je ugledali, znali smo da se muka isplatila. Panorama je bila impresivna. Stotine kamenih kaskada po obroncima planina u pravom pravcatom labirintu prolaza. Isti tren obradovali smo se što ćemo tu provesti noć. Najveća nagrada uvijek u pravilu stiže s prvim krmeljavim pogledom sljedećeg jutra.

Naš domaćin zvao se Ramon, a njegova kuća najpoznatije je prenoćište u kraju još otkada je prošle godine slavni filipinski glumac tu proveo noć. I dan danas, mjesecima kasnije, tinejdžerice iz Manile hitaju ovdje sjesti na krevet na kojem je spavao i opipati posteljinu kojom se pokrivao, uvijek postavljajući isto pitanje. Je li tu bio sa ženom ili sa muškarcem? Nakon večere, Ramon je po običaju sve goste okupio oko vatre, gdje je odgovarao na gorepomenuto, ali i ostala pitanja. Većina se ipak ticala rižinih polja i obrade riže.

"Koliko su stare ove rižine terase? Djeco moja, to nitko ne zna točno jer ne postoje zapisi. Ljudi su tu još donedavno bili nepismeni, ali vjeruje se kako datiraju još iz kamenog doba. One su bez sumnje jedan od onih velikih misterija čovječanstva, jer je upravo nevjerojatno kako su ljudi u to davno vrijeme pomicali sve te goleme kamene blokove i stvarali terase na samim planinskim vrhuncima", priča nam Ramon dok mu jedna od lokalnih terapeutkinja kružnim pokretima prstiju neprestano masira čeoni režanj.



Dvije tone godišnje po obitelji

Ramon je nekada bio zemljoradnik, a kada se prije nekoliko godina turizam dogodio ovom seocetu, napravio je svojevrsni hostel i sada živi kao rimski car. Naravno, jako je osjetljiv na posljedice globalizacije jer je svjestan da će Batad uskoro izgubiti sve one ljude koji ga čine tako posebnim. "S jedne strane shvaćam, a s druge mi je žao. Sve više djece odlazi u školu u grad, a jednom kad završe studij više im se ne pada na pamet vraćati se ovdje. Sve je više polja koja su neobrađena i to me plaši. Kada sam je bio dječak, tko je smio spomenuti školu. Cijela obitelj od jutra je do mraka bila na polju."

"Kad danas kažem unuku da pomogne u žetvi, samo se nasmije. U ruci ima tablet i gleda neke Bog zna kakve filmiće. Tako je to danas s mladima, no ipak se nadam da će jednom kad sazru shvatiti da ovaj naš stil života ne smije izumrijeti i da je na nama da ga prenesemo na buduće generacije. Riža je odgojila stotine i tisuće ovdašnjih naraštaja, bez nje život bi bio doslovce nezamisliv. Znate li vi koliko se ovdje prosječno jede riže? Sedmeročlana obitelj po danu potroši pet kila riže. Godišnje je to dvije tone riže po kućanstvu. Od čega ćemo živjeti ako zapustimo ovo?"



Zabrinuti za imperij simpatičnog nam Ramona, usnuli smo u našoj tradicionalnoj domorodačkoj kolibi još prije 22 sata, a kada smo se u cik zore probudili, imali smo što vidjeti. Kao da je netko uzeo kist i pastelama iscrtao krajolik pred nama. S vrućom kavom zasjeli smo za stol i potpuno se prepustili tom impresivnom akvarelu koji se presijavao u desetke nijansi boja. Da animira goste, Ramon nas je nakon doručka proveo procesom obrade riže. Nekad je sve radio sam, a danas ima desetak zaposlenih koji vode računa o svemu.

Dakle, nakon žetve vlati riže vežu se u svežnjeve i ostavljaju na sušenje, gdje će ovisno o vremenu i kvaliteti dima provesti između tri tjedna i dva mjeseca. Suhe vlati potom se kao pšenica trijebe prstima, a dobivene ljušturice ubacuju se u veliku posudu gdje se drvenim batovima mlate kako bi se odvojile od zrna. Ta prašnjava smjesa na kraju se ubacuje u sito i pere, nakon čega je riža spremna za uporabu. Za razliku od nizina, gdje je žetva dvaput godišnje, na ovakvim planinskim vrhuncima, riža uspijeva samo jednom godišnje, ali je navodno puno kvalitetnija...

8. poglavlje

Dragocjeni teret u rukama pokvarenih trgovaca Palawana

Nakon šest dana na sjeveru najvećeg filipinskog otoka Luzona, ukrcali smo se u autobus i krenuli prema Manili, odakle smo dvosatnim letom stigli na otok koji je 2013. naslovljen najljepšim na svijetu. Osim rajskih plaža i stotine impresivnih koraljnih otočića, Palawan se dići i čudesnom podzemnom rijekom. Prije nekoliko godina ista je proglašena jednim od Sedam novih svjetskih čuda i mjestom koje se jednom u životu mora posjetiti. Međutim, prvi sati u Puerto Princesi, najvećem gradu Palawana, neće nam ostati baš u najljepšem sjećanju.

Već na aerodromu uvalili su nas u kombi, kojim su nam obećali ekspresni prijevoz u El Nido, najpopularniju destinaciju ovog otoka. No umjesto u El Nido, završili smo u predvorje obližnjeg hotela, gdje smo zajedno s još pet putnika dobrih dva sata čekali. Kako to uvijek biva na Filipinima, pokazali su nam sasvim novi kombi, a potom doveli drugi, smrdljivi i prastari. Kad su se napokon udostojili krenuti, vozač je nakon par kilometara stao i rekao kako mu je stražnji kotač izdušen te kako ćemo se morati prebaciti u treći. A ako je drugi kombi bio prastar, onda je treći njegov nimalo vitalni djed.

Potpuno razjareni, odbili smo se voziti kao stoka, shvativši kako smo cijelo vrijeme bili samo teret koji se preprodaje iz jedne u drugu ruku. Agenciji smo platili 500 pesosa po osobi, a kako nas nije bilo dovoljno, ona nas je prodala nekom vozaču, kojem se također nije isplatilo voziti s tri prazna sjedala. On nas je na koncu prodao trećoj osobi, koja je ukrcala još par lokalaca. Uglavnom, puna tri sata trajao je naš prosvjed na cesti dok nismo prodani četvrtom vozaču, koji nas je napokon prebacio u El Nido.

Vožnja je usput rečeno bila suluda, jer smo putem svjedočili teškoj nesreći motorista i pregazili najmanje pet kokoši. Ipak sve loše što smo doživjeli, već je prvog sljedećeg dana sasvim prebrisano. El Nido je, našalio se jedan putopisac, mjesto gdje se ona umjetnička strana prirode prilično zaigrala. Smješten u zaljevu strmih planina, neodoljivo podsjeća na Rio de Janeiro, a iako prilično komercijaliziran, nudi izniman ugođaj malog ribarskog mjesta. Jedna od najzanimljivijih lokacija bila nam otvorena kockarnica, gdje se u noćnim satima lokalci klade kao da sutra ne postoji. Posebice upečatljiva njihova je verzija ruleta, gdje po bojama umjesto male loptice, skakuću tri velike košarkaške lopte.

Željko Kerum Palawana

Na ovom mjestu susreli smo, vjerovali ili ne, Slovenca koji ovdje već živi tri godine i vodi poprilično uspješan biznis. Po njegovoj priči, reklo bi se da živi život Željka Keruma, prije no je ono bespovratno zagrizao kameno tvrdi kolačić politike. "Filipini su raj za biznis, posebice ovdje u El Nidu. Broj turista raste iz godine u godinu, a mogućnost za zaradu je upravo golema jer je infrastruktura još jako loša. Naravno postoji kvaka. Strancima nije dozvoljeno otvoriti firmu u ovoj zemlji, a jedino rješenje je korporacija, koja mora biti najmanje 60 posto u vlasništvu jednog ili više Filipinaca."

"Tu su se mnogi zeznuli, jer su mislili da će sve riješiti tako što će pronaći zgođušnu domaću curu s kojom će se oženiti i podijeliti vlasništvo nad biznisom. Međutim domaće cure strašno su prefrigane. Glume neku bezvremensku ljubav, a onda kada se većina dionica prebaci na njih, samo mahnu rukom i odu u nepoznato. Nemajte pojma koliko je stranca ovdje ostalo, ne bez tisuća, nego milijuna eura. Jedino rješenje, ukoliko se ne želite kockati sa ženama, jest pronaći šest dioničara koji se međusobno ne poznaju i dati im po deset posto vlasništva. Tako se rizik svodi na minimum", priča nam susjed, dok gladi ćelu.



"Čim sam došao ovdje, znao sam da je ovo mjesto za mene. Kakva Slovenija ili Hrvatska, tamo se ne možeš popišati, a da ne platiš kaznu. Država i policija konstantno spremaju stupice za narod kako bi im uzeli što više para. Ovdje vlada bezakonje, a policija je u službi čovjeka. Ispričat ću vam jednu priču koja vrlo dobro ocrtava situaciju. Dakle, prije nekih mjesec dana kupio sam motor i s njim izašao vani. Opio sam se kao guda, a u trenutku kada sam izašao iz diska, jedan lokalac je sa svojim motorom srušio moj. Htio mi je dati pet tisuća pesosa, a kako sam tražio najmanje 50 tisuća, zvali smo policiju."

"Zamislite ovo! Policajci stižu i vide me pijanog, jedva sam stajao, i traže od mene da sjednem na motor i vozim se iza njih do stanice. Prvo sam mislio da me žele prevariti i strpati u zatvor zbog vožnje u pijanom stanju, međutim bili su šokirani kada sam im to spomenuo. Nije im to bilo ni na pameti. I tako sam ja vozio do postaje, ispred sam koje povratio koliko mi je bilo slabo, kad su oni napravili zapisnik i rekli Filipincu da mu motor ostaje zavezan za stablo pred zgradom dok mi ne plati popravak. Hahaha, koji svijet. Stvarnost u kojem ne moraš ti loviti nekog da ti plati, nego on lovi tebe..."



Podzemna rijeka, rajske plaže i serijski ubojica

U potrazi za djevičanskom plažom, trećeg smo dana na iznajmljenom skuteru krenuli u sat vremena udaljeni Nacpan, gdje smo bookirali smještaj odmah uz more. E to je bio pun pogodak. Malo obiteljsko imanje, četiri divno uređene kolibice usred nepregledne bijele lagune i tisuća kokosovih palmi. Tri dana izležavali smo se na privatnim ležaljkama i do iznemoglosti sunčali, kupali, surfali i ronili u nekom svijetu koji se još donedavno doimao kao onaj isključivo rezerviran za bogataše. Jedinu neprijatnost predstavljale su pješčane mušice, koje su nas prilično namučile svojim iritirajućim ubodima.

Jedna od najzabavnijih aktivnosti bila je vožnja motorom po samom rubu plaže, nešto što smo u životu jedino viđali u filmovima ili na televizijskim reklamama. Tako sam uporno zujao gore-dole, da sam u nekoliko navrata poslužio kao taxist debelim Francuzima, koji su po zvizdanu šetuckali od jedne do druge strane ovog kilometarskog pješčanika. Nadomak srčanom udaru panično bi mahali rukom i nudili pozamašne svote za prijevoz natrag. Novac nisam htio uzeti, ali kada bi se znojnim trbuhom stali trljati o moja leđa, više sam puta požalio.



Ono na što nas domaćini nisu upozorili, bio je podmukli ubojica. Da pojasnim. Druge večeri vucarao sam se plažom u potrazi za signalom, kada je svega nekoliko centimetara od mene pao kokos. Snažni udar o pijesak označio je uzbunu za domaćina, koji je odmah dotrčao i pitao jesam li dobro. Potpuno šokiran kimnuo sam glavom, a on mi stao pričati kako je kokos pravi serijski ubojica tog mjestašca. Posljednjih desetak godina stajao je glave dijete i dvoje odraslih. "Kada padne s visine od 15 metara, on je poput metka. Imao si sreće", smijao se, iako meni ni najmanje nije bilo do smijeha.

Kako bilo, sljedećih dana kokosi više nisu padali, a mi smo se uputili u posjet podzemnoj rijeci. Iako je ta 45-minutna vožnja brodićem bila nešto uistinu spektakularno, moram priznati da je sve bilo nekako previše komercijalizirano za onaj pravi razarajući doživljaj. U barci smo bili s pet Kineza i njihovom dojenčadi, koja su polovicu vremena urlikala kao da ponovo izlaze iz majčine utrobe, ali u jedan stravični i mistični podzemni svijet. Kako su nas u više navrata upozorili da zbog padajućih fekalija milijuna šišmiša u špilji ne otvaramo usta, uistinu smo bili zabrinuti za zdravlje te dječice.



Inače, organizatori su se uistinu potrudili približiti ovo okruženje turistima pa su dijelove pećine imenovali prema formacijama koje se pojavljuju. Centralni dio zauzima takozvana katedrala, golema galerija na čijoj se sredini uzdiže nešto nalik golemoj crkvi. Odmah do nje na nekom uzvišenju stoji nešto izgleda Djevice Marije. Vrlo interesantan je i dio nazvan svjetska kuhinja, gdje možete vrlo jednostavno razlikovati formacije oblikovane kao dobro nam poznato voće i povrće. U svakom slučaju jedno iznimno iskustvo koje služi kao ultimativna potvrda da je priroda najveći umjetnik od svih.

Filipini u kratkim crtama

Prije no što sebe i vas oprostimo s Filipinima, u kratkim crtama ćemo pokušati, i to izrazito subjektivno, ocijeniti ovu zemlju u nekoliko prigodnih kategorija. Kada govorimo o prirodnim ljepotama, onda Filipini zaista ostavljaju bez daha, neovisno radi li se o priobalnom i kontinentalnom pejzažu. Ljudi su izrazito srdačni, možda smo samo u Kolumbiji još osjetili takvu dobrodošlicu, a dobro poznavanje engleskog jezika i kod starijih generacija, maksimalno olakšava obilazak zemlje. Cijene su prilično pristupačne, iako ipak ponešto veće no u ostatku jugoistočne Azije.



Što se tiče sigurnosti, prava je zabluda kako su Filipini opasna zemlja. Niti u jednom trenutku u 25 dana nismo se osjetili ugroženo. Prometna povezanost unutar zemlje prilično je solidna. I dok postojanje zrakoplovne low-cost kompanije (Cebu Pacific) uvelike pojednostavljuje transfere među otocima, autobusi i ini kopneni prijevozi daleko je od pristojnog. Kada govorimo o smještaju, on je u pravilu bazičan i relativno jeftin(7 eura noć), a možda najveću zamjerku imali smo standard higijene i hranu. Naime, barem 50 posto jela bilo je na granici jestivog, a svega tri, četiri obroka s guštom smo pojeli.

To je bilo sve za ovaj put. Čitajte nas i sljedećeg tjedna. Iz Manile smo pobjegli nekoliko sati prije no što će udariti tajfun pete kategorije, zbog kojeg je evakuirano više od milijun ljudi. Sljedeća destinacija je Vijetnam, odnosno njegov glavni grad Hanoi i svjetski poznati Halong Bay, kojim ćemo dva dana krstariti.