NAJVAŽNIJA sporedna stvar na svijetu za Hrvate je postala najvažnija glavna stvar na svijetu. Nije to prvi put, znalo se to događati ranije, ali ovoga puta tajming nije mogao biti bolji.

Dok iz auta okićenog zastavicama trešte navijačke budnice, lakše se podnese činjenica da su se benzinske postaje pretvorile u dućane "Sve po deset kuna". Dok se mahnito kupuju televizori, što veći i što širi, sporedna su natezanja oko toga hoće li struja poskupjeti 54 ili 20 posto.

Dok se grčevito skupljaju razni kuponi za nagradne igre, gomilaju artikli koji obećavaju ulaznice za Euro, koga briga za upozorenja da nećemo ući u EU prije 2011. A dok se navlače kockasti dresovi, lica mrljaju plemenskim bojama, a trbusi pumpaju hektolitrima piva, glupe su i nevažne priče o tome da se Krško pokvarilo, da mafijaške palice uvode red, te da nam baš nije tako sjajno kao što smo očekivali.

Mjesec dana mira

U katoličkoj Hrvatskoj vjera je odavno prestala biti opijum za narod. Već godinama uspješno ju zamjenjuje nogomet, a sada možemo potvrditi da Hrvati nikad kao danas nisu trebali opijate. Trebaju nešto što će im skrenuti pažnju sa svakodnevnih problema, s poskupljenja, pada životnog standarda, porasta nasilja, novog zastoja na putu prema Europskoj uniji.

Idućih mjesec dana živjet će u virtualnom svijetu obojanom crveno-bijelim, gledat će svijet kroz kockaste naočale, klimati u ritmu gromoglasnog navijanja, i više brinuti o tome kako će nogometaši proći grupu, nego kako će kućni budžet rastegnuti za još jedan račun struje.

EURO je tako navukao svima osmijeh na lice. Doduše, običnim građanima pretvorenima u konzumente namjestio je onaj hipnotički smiješak koji otkriva da je osoba totalno izgubila kontakt sa stvarnošću. Kao nakon lobotomije, pa čak i uz popratno slinjenje s ruba usana. Ali zato se svi ostali iskreno raduju.

Vlada će u miru prespavati idućih mjesec dana, oslobođena pritiska javnosti koja će više brinuti o uklizavanjima Nike Kovača (i njegova brata Roberta također), nego o eventualnim marifetlucima Sanadera i njegovih patuljaka. Mediji će kreirati paralelnu stvarnost, baš kao što su je kreirali i 1998. godine kad su Vatreni bili treći na svijetu, a Tuđmanova Hrvatska na europskom dnu. U tom svijetu što se više maše zastavama i glasnije navija, to se manje obraća pažnja na realnost.

Vrijeme je za... gol!

Na sličan način Ivo Sanader nedavno je odustao od svog nepokolebljivog obećanja da nikad neće ukinuti nula promila upravo u trenutku kad je Hrvatska bila zabavljena Bushovim posjetom.

Ili kad se digla dreka oko Dodikovih provokacija u trenutku kad je Thompson na glavnom zagrebačkom trgu pozdravljao ratne zločince. Ako naši dobro krenu na prvenstvu, neće biti toga što će skrenuti pažnju javnosti s nogometa: prije deset godina zaboravili smo i Dubrovačku banku, i sve afere, i općenarodnu propast, slaveći uspjeh Ćirinih sinova.

Od navijačkog ludila nemoguće je pobjeći

Histerija oko nogometa prilika je da se dobro zaradi. EURO je navukao osmijeh na lice brojnim trgovcima, turističkim agencijama, pivovarama, kafićima koji šire terase na kojima će se gledati utakmice, snimaju se pjesme i spotovi. Europsko prvenstvo privremeno će spasiti i Hrvatsku televiziju, koja je jedva doteturala do lipnja kad će se u njezinu blagajnu uliti spasonosni milijuni od marketinga.

Odjavljuju se gotovo sve redovne emisije, a svi kapaciteti usmjerit će se prema nogometu. Pa što bude. Ako naši još prođu skupinu, bit će veselja. Ali ako ne prođu, balon će se ispuhati preko noći. Koga će onda biti briga s kim će Poljaci igrati u drugom krugu? Samo okorjele fanove, ali na njima se baš ne može graditi dugoročna strategija.

Cilj je stvoriti histeriju što širih razmjera, tako da se što veći broj ljudi pretvori u pomahnitale navijače ovisne o paralelnoj stvarnosti, te još važnije, u neobuzdane konzumente. Cilj je stvoriti ludilo od kojeg je nemoguće pobjeći, ludilo koje će nas dočekivati na svakom uglu, iskakati iz svakog medija, napadati u kafićima i trgovačkim centrima, opsjedati na svakom raskrižju kojim jure okićeni auti.

Od nogometa je još lako pobjeći. Od navijačkog ludila naprosto je nemoguće. Lakše je poludjeti. Prepustiti se stihiji, peglati karticu do iznemoglosti, kupiti veći televizor i komforniju garnituru, nagomilati litre piva, obući obitelj u dresove - i čekati da prođe. Problem je samo što poslije svakog pijanstva, dolazi mamurluk. S glavoboljom računi izgledaju još veći, mafija još bezobraznija, vlast korumpiranija. A budućnost neizvjesnija.

Foto: Index