REAL MADRID je prvak Europe. Opet. Osjetilo se to u zraku desetak minuta prije nego što će Dani Carvajal skrenuti centaršut Tonija Kroosa u Kobelov gol. I teško je to objasniti. Jednostavno - osjeti se. Skoro sat vremena ili barem prvo poluvrijeme Reala nije bilo ni na mapi.

Borussia, sjajna momčad Edina Terzića, je prema famoznoj xG statistici (očekivani golovi), na poluvremenu trebala voditi točno 1.86-0.08. No, jedno su brojke i analitika, a drugo su desetljeća povijesti, osvajanja trofeja i bivanja onim što Real Madrid jest. 

Karim Adeyemi je u najvećoj šansi u karijeri u prvom poluvremenu imao valjda 125 boljih rješenja u trenutku kad je išao sam na Courtoisa. Mogao ga je pokušati lobati, mogao je pucati iz prve, mogao ga je zarolati... Bilo što, samo ne ono što je napravio.

Uvijek ide na Realovu stranu

Niclas Fullkrug je nešto kasnije također sam izašao na Courtoisa. On je bolje reagirao, ali je pogodio stativu. Da je lopta otišla par centimetara ulijevo, možda bi sve drukčije završilo. Problem je što nije. I uglavnom neće kad je s druge strane Real Madrid.

Knjigu bi o tome mogli napisati Diego Simeone i Atletico Madrid, Jurgen Klopp i Liverpool i sve druge žrtve koje su godinama na vlastitoj koži gledale kako uvijek ode na Realovu stranu. Što je tek siroti Pep Guardiola sa Cityjem, najkvalitetnijom momčadi na svijetu, proživio protiv Reala.

Ne može se to objasniti racionalno. Ljudi prečesto zanemaruju koliki faktor igra sreća u nokaut utakmicama, osobito u finalima, koja se igraju na jednu. Šansa ili dvije, centimetar ili dva i povijest se piše u drugom tonu. No, nekako kad je Real u priči, sve uvijek ode na njegovu stranu.

Mali Luis u 11 godina života proslavio šest titula prvaka

Odlazeći s Wembleya na stanici metroa sreo sam nekoliko navijača Reala iz okolice Madrida. Najmlađi među njima, Luis, ima 11 godina. Za njegova života Real je osvojio šest titula prvaka Europe, svake druge godine njegova djetinjstva. Zadnja četiri Realova finala gledao je uživo. Dijete je uživo vidjelo kako Dani Carvajal podiže pehar više puta nego što neki drugi za života odu na ovakvu utakmicu.

Pitao sam njegova oca Carlosa u čemu je tajna Realova uspjeha. Smije se. Pokazuje prstom na grb i kaže "Asesinos!". Ubojice. Boljeg objašnjenja vjerojatno nema. Nešto slično rekao je i Edin Terzić nakon utakmice. Kaže da je jedina razlika između njegove i Ancelottijeve momčad bila što je Real imao ubilački instinkt.

Sve je bilo jasno kad je Niclas Fullkrug negdje oko 60. minute u jako dobroj šansi glavom pucao u odlično postavljenoga Courtoisa. Ta obrana Belgijca isisala je energiju iz žuto-crnog dijela stadiona kako među navijačima tako i među igračima Borussije.

Kao da su i oni bili svjesni što slijedi. Vjerojatno je neopisivo teško igrati dalje u takvim okolnostima. Promašio si dvije, tri mrtve šanse i svjestan si da treća vjerojatno neće doći. Ili da će biti prekasno.

Ubojice

S druge strane, Real kao da je nanjušio krv. Do tad rastrgana Realova vezna linija ponovno je imala smisla, sve teže se inače sjajni Maatsen nosio s Viniciusom, a bijeli dio Wembleya, inače puno brojniji od žuto-crnog, počeo je samo gurati Real prema naprijed.

Tko zabije gol nakon ubačaja iz kornera? Dani Carvajal. Što bek do 173 centimetara uopće radi u protivničkom šesnaestercu na korneru? Ne bi li trebao braniti eventualnu kontru? Je li mu Ancelotti rekao da ode naprijed? Boga pitaj. Carvajal je vjerojatno, kao i svi njegovi suigrači, osjetio da je to taj trenutak.

Bio je u tim situacijama tisuću puta, vidio je kako protivnik puca pod težinom Real Madrida, zna im to prepoznati u očima. I baš on se ubaci ispred 20 centimetara višeg Schlotterbecka i savršeno pogodi glavom za vodstvo Reala.

Asesinos.

Sedam dana da se igralo, Borussia ne bi izjednačila. Sve što joj je preostalo bilo je onih nevjerojatnih 30.000 navijača koji su u 11 godina, koliko ima mali Luis, sad već drugi put i to na istome mjestu vidjeli kako im titula prvaka Europe izmiče iz ruku.

Žuto-crno more u Londonu

Ni oni nisu znali reagirati, a bijela masa s druge strane samo je gurala Real do konačne pobjede. Divni su navijači Borussije. Kažu da ih je u London došlo 150.000, iako je klub dobio samo 25.000 karata.

U centru Londona nije bilo mjesta na kojem nije nekakva žuto-crna naljepnica, a prolaznicima su na glave stavljali žute šešire. Dojam je da ih je u gradu bilo barem deset puta više od Realovih navijača.

Borussijini navijači su u razgovoru o Realu su govorili uglavnom sa strahopoštovanjem. Oprezno, u "dat-ćemo-sve-od-sebe" stilu, svjesni tko je s druge strane. Nijemci su objavili da je jedna skupina navijača jedrilicom doplovila do Londona sa sjevera Engleske.

Drugi navijač, koji se prije sedam godina odselio na Novi Zeland, doletio je iz Aucklanda na samo dva dana na utakmicu i vraća se nazad. Nije čovjek želio propustiti šansu života, tko zna kad će i hoće li njegova Borussia opet u finale.

Carlos, mali Luis i ekipa čekat će puno kraće.