OPET i uvijek ista priča. Pale se službene prostorije navijačkih udruga, mobilizira se vojska, intenziviraju pripreme policije i specijalnih postrojbi, iz naftalina vade ionako beskorisne odredbe o sprječavanju svega i svačega, a po novome čak stižu i panična upozorenja iz susjednih nogometnih vlada. Pogađate, na rasporedu je veliki derbi Dinama i Hajduka.

Svaki Hrvat koji iole drži do svog digniteta ovih dana uputio je apel navijačkim skupinama da svojom nepromišljenošću slučajno ne opskvrnu sliku koju Hrvatska šalje u bijeli svijet. Kao da u tom svijetu ne postoje masovni navijački izgredi kojima nitko osim Čelične Lady još nije uspio stati na kraj.

Svijet je nedavno šokirala slika ubojstva talijanskog policajca Filippa Racitija uslijed erupcije nasilja na sicilijanskom derbiju. No, mi uopće nismo šokirani. Niti bi trebali biti. Imamo mi svoju Siciliju, svoj sjever i jug te nebrojeno mnogo realističnih primjera. Smrt policajca i nama se bez problema mogla dogoditi. Samo je pitanje dana. Povišenih tenzija uvijek je bilo i uvijek će biti. Jer Ima tu neka posebna draž, užitak pobjede nad najžešćim rivalom i naslađivanje do besvijesti ili barem do sljedećeg susreta.

Narodne izreke vrlo su često na samoj granici smislenog, ali ima jedna stara ironična, koja kaže da ti kuća ne vrijedi ako nije barem za pedalj veća od susjedove. I nema tog Vlatka Markovića koji može nadjačati stoljeće staro i pomno njegovano rivalstvo dvaju najvećih hrvatskih nogometnih gradova.

A Marković je samo jedan od onih koji su ovih dana ostali zgroženi huškačkom porukom na forumu Torcidinog weba, u kojoj korisnik pod lozinkom Torcida Rab poziva na što veće navijačke nerede u službi miniranja domaćinstva EP-a, što bi na kraju trebalo rezultirati kapitulacijom čelništva naše nogometne vlade.

Post individue s otoka Raba privukao je svekoliku medijsku pažnju, jer osim što se iz njega može izvući dobra naslovnica, u očima nekih vjerojatno predstavlja i žešću prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Naravno da se tajnik Torcide Stipe Lekić distancirao od stavova pojedinaca koji u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima predstavljaju samo i isključivo to - stav pojedinca.

Daleko od toga da nam se na spomen borongajskih sačekuša i rulje ogoljene do pasa, redovito pojačane litrama jeftinog alkohola, skače adrenalin, ali nije li u demokratskom društvu u koje se utopijski zaklinjemo, odveć primitivno zbog djetinje rečenice jednog nabrijanog navijača inscenirati skandal općih razmjera? Rečenice, od koje se odmah ogradilo na tisuće drugih Hajdukovoh navijača?

Istina, navijači su nas često znali pribiti na stup srama, ali po tome nismo ništa bolji ili gori od većine nogometnih zemalja. Kad su nam u goste došli Englezi, čiji su navijači vjerojatno patentirali huliganizam, ostali su zapanjeni brutalnošću naših organa reda. Zbog nekoliko masnica na tijelima engleskih navijača FA je cijeli slučaj predao u ruke UEFA-i.  Pitamo se, bi li Marković urgirao da nekoga od naših policija pretuče na jednom od reprezentativnih gostovanja? Ili bi se Savez "ogradio od zločinačkih pothvata pojedinaca koji uopće nisu hrvatski navijači, već organizirana skupina kriminalaca, s ciljem rušenja hrvatsko-mađarske kandidature?"

Uostalom, nagledao se Marković sličnih scena, kada su hrvatski policajci uz blagoslov pendrečili po tribinama naših stadiona, ali o tome nije razgovarao kao o problemu od nacionalne važnosti. Da budemo precizni, nije uopće razgovarao. No, Markovića donekle i razumijemo. Čovjek koji javno koketira s ideologijama o kojima se prilikom izmjena sadržaja školskih udžbenika ne mogu usuglasiti ni povjesničari i kojem su istarske fojbe u službi talijanskog lobiranja za EURO, dok istodobno upire prstom u poljske komesare, ništa se drugo ne može očekivati.

Isti oni koji su tijelima u Livornu oformili zloglasnu svastiku imaju idealnu priliku da pred očima UEFA-a na Maksimiru ponovo pokušaju minirati Markovićev životni spomenik. Pa da vidimo.

U međuvremenu, dobar mu je odgovor poslao Pavao Grubišić Čavo, nekadašnji tajnik Torcide, koji u reagiranju na članak Slobodne Dalmacije o navijačkim skupinama kao leglu organiziranog kriminala između ostalog tvrdi:

"Ne pamtim još da je navijač Hajduka smrtno stradao prilikom odlaska na utakmicu. Pročitao sam negdje da je starije ljude srce izdalo zbog rezultata. Ne zaboravljam ni da je više navijača Hajduka izbodeno nožem povodom gostujućih utakmica u stranim državama, ali i u Zagrebu (a da zbog toga još nitko nije odgovarao).

Poznati su mi i slučajevi prilikom kojih su privedeni i kažnjeni neki od nasilnika, ali kada žrtva odleži danima u bolnici u komatoznom stanju, a počinitelji budu kažnjeni novčanom kaznom u iznosu od pet stotina kuna, pitam se, generira li takva "kazna" nasilje? Je li nasilje udarac nogom u policajca kada to učini anonimni navijač, da bi zaštitio svog brata, a nacionalno junaštvo onda kada to učini Zvone Boban? Je li divljaštvo kad nogometni navijač upali bengalku na stadionu, a stvaranje lijepe atmosfere onda kad to učine Hajdukovi čelnici?"

I zaista, ponekad je za dobar odgoj ipak potrebno cijelo selo.

Dea Redžić
Foto: Torcida.org