Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index

"LITTLE boxes on the hillside, little boxes made of ticky tacky, little boxes on the hillside, little boxes all the same" - fina pjesmica, poslušaj ju ako već nisi. O kutijicama malim i životima još manjim.

Ja sam živjela u kutijici maloj jednom davno, davno, kad su još bili dinari i kad je Ledolina bila u škrinjama i kad su male, okrugle, zasebno pakirane žvakice visile na blagajnama. Pričala sam već tu veselu zgodu iz Petrove bolnice kad je moja mama rekla da je vrijeme da me rodi ali doktor je bio na ručku pa sam, dok je on halapljivo gutao svoje pohano i pire, ja halapljivo gutala plodnu vodu, zbog čega sam kasnije na svijet izašla napola žuta, napola zelena, napola živa. I šta napraviš s takvom Ivo Josipović verzijom djeteta? Spremiš ga u kutijicu, kutijicu malu i čekaš bolje dane. Tri tjedna u inkubatoru, u kutijici maloj, tako i zaslužujem kad sam htjela van prije nego što je doktor podrignuo - neposlušno dijete od samog početka.

A nije dobro bit neposlušno dijete, jer neposlušno dijete može postat neposlušna žena. Neću puno pričat o prošlotjednom incidentu u kojem su se onom svećeniku (možda zbog nagle promjene temperature) izlila crijeva u glavu pa je spojio dvije naizgled nespojive stvari - tipkovnicu i Paleolitik, neću o tome puno iz nekoliko razloga. Glavni razlog je taj što sam u životu upoznala puno ljudi različitih uvjerenja, zbog čega imam razumijevanja za različitost u razmišljanju. Na primjer, jedan dečko kojeg znam duboko vjeruje da svima nama gospodare gušteri, tj. reptilijanci koji su zauzeli sve ključne pozicije u politici i društvenom životu. Nije sam, milijuni vjeruju u isto, guglaj ime David Icke i sve će ti bit jasno. Jedan drugi dečko kojeg znam vjeruje da Sveti Nikola svakog prosinca osobno ulazi u naše stanove i na prozoru ostavlja vesele darove. On, doduše ima 5 godina i s vremenom će prestat, ali nikad ne znaš čega bi se mogao uhvatit poslije toga. Tu je i sad već pokojna susjeda koja je vjerovala da su golubovi zapravo anđeli i da ćeš, ako se "skompaš" s golubovima pod stare dane, dobit direktni let za raj, prvim razredom, rezerviran samo za tebe* (*avioprijevoznik ne odgovara za eventualno pojavljivanje Marka Grubnića koji se došao samo uslikat pa će se vratit na svoje mjesto). Ono što je zajedničko svima njima je to da im čak ni uz najbolje argumente ovog svijeta ne bi mogao dokazat da su u krivu.

Frajer s gušterima je shizofren (ima papir, troslojni) i spreman na fizički obračun ako mu proturječiš, mali dečko koji vjeruje u Niksu je needuciran, ako se to u njegovoj dobi može tako nazvati, a susjeda ima deluzijski poremećaj, tj. imala ga je dok je još bila na našoj prekrasnoj, ravnoj planeti. Zajednički nazivnik svima je pričanje gluposti, a upravo je pričanje gluposti stavka ispred zagrade života dotičnog svećenika. U zagradi se možda zbrajaju njegove brojne lijepe karakteristike (pošten, dobar, suosjećajan, radi dobru pogaču), ali u toj jednadžbi nažalost pobjeđuje ono ispred zagrade, ono što ju množi, a to što množi zagradu u mojim očima konkretnog iznositelja "činjenica" poistovjećuje sa svim ovim ljudima koje sam navela prije. "Žene moraju biti poslušne i podređene muškarcu" je takav zastarjeli load of shit da vjerojatno i onaj klinac koji čeka Niksu zna da je load of shit. Ne kažem da se ne trebamo dić na noge kad se takvo nešto otisne u nekom glasilu, ali isto tako, mislim da moramo stat, duboko udahnut, shvatit da imamo posla s malo drugačijom verzijom lika s gušterima i krenut dalje. Žene i muškarci koji će taj tekst shvatit ozbiljno su ionako beyond help. U cijeloj priči mi je jedino žao pravih, dobrih, poštenih vjernika koji žive religiju na jedan sasvim smireniji, posebniji, Isusu bliži način, a koji zbog ovakvih ispada završavaju u crazy košu. Možeš bit vjernik i živjet u 21. stoljeću u isto vrijeme, većina njih to i radi ali zbog ovakvih "glasnogovornika" ispadaju nazadni. Evo rekla sam da neću puno pričat o tome a ipak jesam, jebi ga, neposlušna sam od dana kad sam izašla iz kutije i kročila nogom u svijet.

I štraca, nek se ne zaboravi.

Neposlušna sam bila i kad sam istom tom nogom skočila preko stepenica u kući u kojoj smo živjeli i zatrčala se prema dolje, iako mi je mama sto puta rekla da po stepenicama moram polako i uz ogradu. Pala sam na glavu niz te stepenice toliko puta da je čudo da i sama ne pišem uz bok svećeniku iz Paleolitika - jednom dovoljno nezgodno da mi se lijeva jedinica vratila u zubno meso i tamo ostala tjedan dana. To je bio zabavan tjedan.

Neposlušna sam bila i na svom prvom plesnom nastupu - plesala sam u nekoj grupi "Djeca koja plešu" ili kak smo se već zvali, a točka je bila na pjesmu "Sve bi seke ljubile mornare". Za koreografiju je trebalo deset curica i pet dečkića, s tim da smo imali samo 2 dečkića u grupi pa je trebalo izmislit još 3 dečkića. "Ti ćeš bit dečko, Andrea" - rekao mi je voditelj grupe koji je došao kao zamjena (neposlušnoj) instruktorici koja je ostala trudna par mjeseci ranije. Hlače, košulja, kravata, mornarska kapa. Dečko. Sve curice u grupi su htjele bit curice (mislim da je i jedan od dvojice dečkića malo htio bit curica), ali sve curice nisu mogle bit curice. "Ti ćeš bit dečko, Andrea, to je super" - rekao je striček instruktor kao da je to sad to, gotovo, riješeno. Dolazila sam na svaki sat, znala sam koreografiju od A do Ž i sad moram bit dečko. Bila sam tužna. Htjela sam bit curica. Imala sam dvije opcije. Bit poslušna curica i postat dečko, ili bit neposlušna curica s mudima.

"Ja ne želim bit dečko, ja želim bit curica" - izašlo je iz mojeg šestogodišnjeg tijela sitnim, ali odlučnim glasom. Long story short - bila sam curica. Uloga dečka je pripala nekog drugoj curici koja se nije bunila i to je bio kraj priče. Htjela sam bit curica, borila sam se da budem curica. Ne znam što bi na to rekao Don Paleolitik jer s jedne strane, bila sam neposlušna ali opet, htjeli su mi promijenit spol pa ne znam koje je manje zlo ali u svakom slučaju, tad sam naučila da je ponekad potrebno bit malo neposlušan i izborit se za sebe. Reć što misliš čak i ako tvoja misao nije najpopularnija misao. Razmišljat izvan zadanih okvira, a u tom trenutku, zadani okvir je bila volja instruktora na zamjeni. On nešto kaže i tako JE. Čovjek koji je in charge. Trener. Čovjek kojeg se sluša bez pogovora po principu "because I said so".” Ali mojem šestogodišnjem mozgu (možda zbog silnih padova) “because I said so” nije bilo dovoljno dobro. To nije argument, objasni mi bolje zašto baš ja i slušaj moj argument zašto baš ja NEĆU bit dečko. I bila sam curica, jer sam pitala “zašto”.

Neposlušna curica, ali i sretna curica.

Neposlušna sam bila i kad sam počela pisat ovu kolumnu - ne ovu konkretnu, nego onu prije 225 tjedana. Odmah sam znala da ću ju pisati onako kako pričam na kavi s frendicama a ne kao što pišeš zadaćnicu. Ne kao zadaćnicu jer sam si to obećala još u srednjoj, nakon jedne zadaćnice čiji je početak zvučao otprilike ovako:

"Život je jedno veliko kazalište, a svi smo mi samo prolazni glumci koji na prašnjavim daskama pozornice izmjenjuju maske u nastojanju da pronađu sebe..." - parafraziram jer se ne sjećam točno, ali bilo je tu negdje i ne znam kako se profa iz hrvatskog nije posrala u gaće već na prvoj rečenici (možda i je). Bila sam potpuno svjesna da sam full of shit i da nikad u životu ne bi izgovorila nešto slično, ali htjela sam impresionirat profu, da vidi da sam duboka i da imam taj neki weltschmerz i ostala sranja koja si prištavi tinejdžeri govore kad žele dobit 5 iz zadaćnice. To je bilo "pravilo" zadaćnica - piši duboko, glumataj, preseravaj se i glumi Šejkspira koji upravo ovulira. I sve gramatički točno, jer su petice rezervirane za takve tekstove.

Nakon srednje sam odlučila da više nikad neću pisat tako, poslušno, po "pravilima" i neiskreno, jer se takvi tekstovi mogu nać u svakoj zadaćnici u svakoj školi u svakoj generaciji - i samo skupljaju prašinu.

Zato umjesto BIH uvijek kažem BI, zato kažem "interneti" umjesto internet, jer mi se tako dopada, jer sam si obećala da ću kad pišem ne samo pisat ljudima nego PRIČAT ljudima, a kad tebi pričam, neću ti se obraćat tekstom koji zvuči ko hrvatska sapunica, dovraga oče!

Zašto uopće pišem sve ovo? Zato što su mi u školi uvijek govorili da to ne ide tako i da se moram vratit u kutijicu pravila i propisa. Zato što uskoro opet počinje škola u kojoj će hrpa djece opet bit nagurana u kutiju pravila i propisa poslušnosti i zato što sam prije 2 tjedna u inbox dobila nešto što me plaši puno više od paleolitičkih proglasa o poslušnosti žena. Dobila sam ovo:

Ovo na prvi pogled možda čak djeluje smiješno, pogotovo kad, iako nisi išao na radionicu, uočiš stilsko-pravopisno-gramatički pobačaj koji je suština ovog teksta, ali nije smiješno. Prije je tužno, ali najviše od svega, i ne zajebavam se nimalo kad ovo kažem - ovo je opasno. Jebe se meni što ona hejta moj stil pisanja, ni prva ni zadnja, sto ljudi, dvjesto radionica, ali ovakvi ljudi, nazovimo ih Radioničari, ovakvi ljudi su opasniji od Don Masculinusa; kod Masculinusa barem znaš da je u ladici oštrih noževa on samo jedna dražesna, pomalo tupa desertna žličica koja nikad nije napustila ladicu i pomirisala svijet u kojem živi, ali za razliku od njega, ova Radioničarka živi među nama, infiltrirana u masu. Ima ih cijela vojska - dormantni, samoprozvani savanti koji u svoje ograničene načine vjeruju jednakom jačinom kojom onaj lik s početka priče vjeruje u guštere. Ona ide na radionicu, vidiš, i ona zna da kod nje na radionici to ne bi prošlo. Ne bi prošlo, ne bi, ona zna jer je ona bila i ona zna jer je ona naučila i zapisala u tekicu koja nije tekica nego je bilježnica a u bilježnici lijepo piše da nije BI nego je BIH i da nisu interneti jer je internet jedan i to ne bi prošlo, ne bi prošlo, ne kod nje, ne kod doktorice savantice s prebivalištem u kutiji iz koje se ne ide van jednako kao što se iz Silent hilla ne ide van jer ZATO.

I smiješno i tužno i opasno, kao seks na Zrću.

Tužno i opasno jer Radioničari nisu samo neki nebitni profili bez slika koji lutaju bespućima Facebooka. Posvuda su, neki od njih rade s djecom, možda čak s tvojim djetetom koje je na likovnom odlučilo sunce nacrtat na dnu mora, i dovoljno su hrabri da će mu pokušat ukrast snove i reć mu da sunce ne može bit na dnu mora i da se vrati u kutiju u kojoj je sunce na nebu. Tužni su to ljudi koji vjerojatno u onoj rečenici "Drugačijost je lijepa" ne vide dražesnost nego grešku, a to je vjerojatno najdražesnija rečenica koja se ikad pojavila na internetima. I koja sigurno ne bi prošla na radionici, BECAUSE I SAID SO. Imala sam nekoliko takvih učitelja i profesora i sva sreća da sam u ansamblu "Djeca koja plešu" naučila postavljat potpitanja jer bi Radioničari možda i meni ukrali maštu i snove.

To oni rade - kradu snove, pakiraju ih u kutije i pretvaraju maštu u poslušnost, a kreativnost u pravocrtnu kretnju. Govore stvari tipa “to se tako ne radi” i nadaju se da nitko neće pitat zašto ne jer je "zašto ne" znak neposlušnosti i jer je jedini odgovor koji imaju BECAUSE I SAID SO. Stvaraju ljude u kutijama i poslušne žene, little boxes made of ticky tacky, and they all look just the same.

Ljudi u kutijama i poslušne žene (zvuči ko novi Gibonnijev album) ne mijenjaju svijet. Često ga ni ne čine boljim. Samo egzistiraju i troše parkirna mjesta.

Ionak ćemo svi jednog dana završit u kutiji. Ti ideš u kutiju. Ja idem u kutiju. Svatko ide u kutiju.  Zakaj bi onda i živjeli u kutiji dok još ne moramo? Nije te mama rodila da budeš srednja žalost.

"Learn the rules like a pro so you can break them like an artist" - to je reko Picasso. Drugim riječima, nauči č i ć i voli drugačijost, jer "drugačijost je lijepa".

Pusa od neposlušne žene!

Pssst! Ostale Andreine kolumne pročitrajte ovdje!