Može li nevjera spasiti vezu?
VJERNOST kao takva posljednji je i istinski tabu suvremenog doba, kraljica svih ograničenja koja, smatralo se, učvršćuje naše zajedništvo. Danas ona podrazumijeva niz različitih veza, ali samo s jednim partnerom u svakoj vezi. Iako smo se posljednjih desetljeća otvorili cijelom spektru novih bračnih i obiteljskih odnosa, beskompromisno inzistiramo na monogamiji – seksualna isključivost i dalje je omeđena posve krutim granicama. I dalje većinom živimo u serijskoj monogamiji. Autorica izvrsne knjige Parovi u zatočeništvu Esther Perel govori o tome kako strast može preživjeti u dugoj vezi, čak i kada, a možda baš unatoč, podliježemo iskušenjima.
Bez obzira na visoke stope razvoda, nevjerojatnu učestalost izvanbračnih afera, činjenicu da je monogamija brod koji tone – i dalje se držimo te olupine. Povijesno gledano, monogamija je bila izvana nametnut sustav kontrole ženske reprodukcije, a vjernost, glavno uporište patrijarhalnog društva, bilo je povezano s porijeklom i vlasništvom. U današnje vrijeme itekako ima veze s ljubavlju. Kad brak više nije ugovorna obveza već pitanje srca, vjernost postaje uzajamni izraz ljubavi i privrženosti. Sada želimo i da nas naš ljubavni odabir voli, da za nama žudi, da ga zanimamo. Moramo se jedno drugome povjeravati, biti najbolji prijatelji i strastveni ljubavnici.
No, u priču se uvlači nešto vrlo nezgodno – nevjera.
Ljudi zastranjuju iz mnogo razloga – kompromitirana ljubav, osveta, neispunjene čežnje, pohota. Ponekad je ljubavna afera potraga za intenzitetom, pobuna protiv ograničenja braka. Prijestup je afrodizijak, a tajne su ponekad izvorište autonomije ili pak negativna reakcija na pomanjkanje privatnosti. Tajna veza može biti potpuno razorna, no može donijeti i oslobođenje, izvor snage, blagotvorno ozdravljenje. Zastranjivanje može oglasiti uzbunu za brak i signalizirati da je pod hitno potrebno obratiti pažnju. Ili može biti posmrtno zvono koje označava da je veza na izdisaju.
Na rubu svakog odnosa živi netko treći. On je srednjoškolska simpatija čijih se ruku još uvijek sjećate, zgodna blagajnica ili privlačna učiteljica četvrtog razreda s kojom očijukate svaki put kad dođete po sina u školu, možda i nasmijani stranac u vlaku… Taj treći je uporište na kojem par zasniva ravnotežu. Netko treći je manifestacija naše žudnje koja živi izvan zacrtanih granica. To je ono zabranjeno. Oboružani smo ideologijom da ljubav zagovara zajedništvo i nelagodno nam je zatražiti vlastitu autonomiju. Čak se i parovi koji si međusobno omogućuju pozamašnu slobodu na drugim poljima muče s idejom da bi mogli imati erotski život neovisan o partneru, i pritom se ne misli nužno na izvanbračni seks, već na odvojenu seksualnu osobnost koja sama proizvodi sliku o sebi i reagira na druge, koju oduševljava kad je nešto neočekivano uzbudi.
No, kada prihvatimo slobodu svog partnera unutar veze, manje ćemo biti skloni potražiti je negdje drugdje. Ne samo da prepoznavanje trećega ne priječi izražavanje seksualnosti u vezi, već često uspijeva i pojačati uzbuđenje, pogotovo jer nas podsjeća da partneri nisu naše vlasništvo. Ne bismo ih trebali uzimati zdravo za gotovo. Kad ostvarimo psihološku udaljenost, i sami ćemo uspjeti partnera gledati zadivljenim očima stranca i ponovno početi primjećivati ono što nas je navika sprečavala da vidimo. Treći se u vezu može pozvati na mnogo načina koji ne uključuju izvanbračni seks, iako postoji i nekoliko njih koji ga uključuju. Parovi koji uspiju postići dogovor o seksualnim granicama, nisu nimalo manje ozbiljni od onih koji vrata drže zatvorenima. Štoviše, upravo ih želja da vezu održe što snažnijom usmjerava na traženje drugačijih modela dugoročne ljubavi. Ovi partneri vjernost ne definiraju seksualnom isključivošću, već snagom obveze. Granice nisu fizičke, već emocionalne. Njihova veza uvijek je na prvom mjestu. Emocionalnu monogamiju ističu kao ključan preduvjet koji im omogućuje razne seksualne izlete. No daleko od toga da je riječ o hedonizmu u kojem je sve dopušteno – ove veze imaju eksplicitne ugovore koji se svako toliko obnavljaju, kad se za to pojavi potreba.
Prisutnost trećega životna je činjenica i na nama je kako ćemo s njom nositi. Možemo joj pristupiti sa strahom, izbjegavanjem ili moralnim zgražanjem, ili joj pak možemo prići iskreno, znatiželjno i zaintrigirano.
U svakom slučaju, monogamiju ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo, već na nju gledati kao na izbor. Do koje se mjere uopće može prihvatiti netko treći, varira od slučaja do slučaja. No za očuvanje žudnje prema našem ljubavnom odabiru dovoljan je i najmanji pomak – možda pritom stvorimo i novo “umijeće ljubavi” za dvadeset prvo stoljeće.
Knjiga se većinom bavi kontroverznim temama i to ne iz razloga da šokira već stoga što većina nas ulazi u vezu s glavom u oblacima. No fantazija se često pokaže kontraproduktivnom te ishodi razvodom ili razlazom.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati