Foto: Dorian Horvat / Cropix

U MOSKVI Slavena Bilića čekaju milijuni, ali ne i natjecanje u europskim kupovima, što je prilično olakotna okolnost praktički na početku klupske karijere.

Dugogodišnji hrvatski reprezentativac i najuspješnji izbornik u povijesti nacionalne vrste, rođen je u Splitu 11. rujna 1968. godine. Nogometnu karijeru započeo je u omladinskom pogonu splitskog Hajduka, gdje je 1988. godine promoviran u prvu momčad. U petogodišnjem stažu na Poljudu upisao je preko 100 utakmica u bijelom dresu da bi 1993. godine u milijun eura vrijednom transferu prešao u Karlsruher. Tri godine igrao je u Bundesligi, skupivši 70-tak utakmica, a proglašen je i najboljim stoperom Njemačke - jedinim strancem koji je ponio kapetansku vrpcu jednog Bundesligaša, nakon čega za 1.5 milijuna eura prelazi u Premierligu, preciznije West Ham.

> Ibričić za Index: Svi znaju tko je Bilić, Lokomotiv nije mogao bolje odabrati

> Bilić i cijeli stručni stožer put Moskve: Možda nije trenutak, ali potpisao sam ugovor s Lokomotivom

> Predsjednica Lokomotiva: Za Bilića smo se borili s klubovima iz Premierlige

> Trener s cigaretom u ustima, naušnicom, tetovažom i gitarom - zvijezda ljetnog prijelaznog roka u Rusiji

Harry Redknapp inzistirao je na Slavenu, a Bilić je bio najskuplji igrač u povijesti West Hama. U dresu Čekićara igrao je godinu i pol, a nakon sjajnih nastupa na Europskom prvenstvu 1996. godine, kupio ga je Everton za rekordnih 5.5 milijuna eura. Tri godine Bilić je važan član Evertona, međutim što zbog ozljeda što zbog kartona, propustio je dosta utakmica. 1999. godine Everton je režući troškove stavio Bilića na transfer listu, međutim kako ga nitko nije želio godinu dana bio je na plaći Evertona, igrajući samo za hrvatsku reprezentaciju. 2000. godine Everton je isplatio Biliću milijun i pol eura na račun prijevremenog raskida ugovora, nakon čega je potpisao za Hajduk, gdje je odigrao tek nekoliko utakmice prije no što je objesio kopačke o klin. U međuvremenu je Bilić sedam godina nastupao za reprezentaciju, skupivši 44 nastupa uz tri gola.

Izborničku karijeru krstio u Livornu

Trenersku karijeru Bilić je počeo već sljedeće sezone, preuzevši Bijele u studenom 2001. godine. Nakon 17 utakmica, odnosno 11 pobjeda, četiri remija i dva poraza, Bilić je napustio klupu Hajduka, nastavivši obučavanje za licencu nogometnog trenera. Po završetku Akademije, Bilić je 2004. godine preuzeo mladu reprezentaciju Hrvatske koju je vodio pune dvije godine. Ukupno 18 utakmica, uz 10 pobjeda, dva remija i šest poraza, prije no što je 1. kolovoza 2006. godine nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj dobio priliku voditi seniorsku reprezentativnu vrstu. Prvu utakmicu na klupi reprezentacije odradio je u Livornu, gdje je s 2:0 svladao Italiju da bi nedugo kasnije Hrvatska odradila i prvu službenu utakmicu, u kvalifikacijama za Euro odigravši 0:0 u Moskvi. Uslijedila je 7:0 pobjeda protiv Andore pa veliko slavlje na Maksimiru, gdje je golovima Eduarda i Neville, Hrvatska upisala povijesnu pobjedu nad Engleskom.

Spasiba Hrvatska! - Nevjerojatno slavlje na Wembleyu i nesretno četvrtfinale u Beču

Sjajni nastupi u kvalifikacijama nastavili su se pobjedom 4:3 u Izraelu, nakon čega je Bilić ostvario još dvije minimalne pobjede, protiv Makedonije i Estonije. Rijetki "kiks" u kvalifikacijama bio je domaći remi(0:0) s Rusijom, ali je isti brzo ispravljen pobjedama protiv Estonije, Andore i Izraela. 17. studenog 2007. godine Bilić je doživio prvi poraz, i to u Skopju, međutim samo četiri dana kasnije Hrvatska je na Wembleyu ostvarila jednu od najvećih pobjeda u povijesti, izbacivši Gordi Albion s Europskog prvenstva. Spasiba, Hrvatska!", vrištale su naslovnice ruskih medija, a Guus Hiddink nije zaboravio Bilićev poklon. Susret u dizalu u Luzernu bio je poprište velikog i čvrstog zagrljaja. Nastup na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj već je u svim almanasima. Hrvatska je upisala sve tri pobjede u grupi, u četvrtfinalu nesretno ispavši nakon gola Semiha Senturka nekoliko sekundi prije kraja susreta i kaznenih udaraca.

Južna Afrika najveći Bilićev trenerski križ

Bio je to veliki udarac kako za Slavena Bilića tako i za nogometaši, koji se dugo vremena kasnije nisu uspjeli oporaviti. Kvalifikacije za Južnu Afriku došle su prebrzo, a nakon uvodne pobjede protiv Kazakhstana, Hrvatska je teško poražena na Maksimiru od Engleske, a krvnik je bio omaleni Theo Walcott koji je zabio tri gola. Uslijedio je siromašni remi u Harkovu, a dvije pobjede protiv Andore začas su prebrisane novom lošom izvedbom na Maksimiru i 2:2 remijem s Ukrajinom. Bilić je potom uspio mobilizirati momčad za dvije teške utakmice s Bjelorusijom, međutim kobnim se opet pokazao susret s Engleskom, gdje je Hrvatska na Wembleyu poražena s visokih 5:1. Pobjeda protiv Kazakhstana u posljednjem kolu nije značila ništa, Ukrajinci su četiri dana ranije svladali Englesku u Dnjipropetrovsku, što je značilo da Hrvatska prvi put nakon šest godina neće na veliko natjecanje.

Istanbul kao veliko iskupljenje

Iako su mnogi smatrali da je nakon debakla u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo trebao otići, Bilić je dobio još jednu priliku na klupi hrvatske reprezentacije i to u prilično laganoj skupini s Grčkom, Izraelom, Latvijom, Gruzijom i Maltom. Hrvatska je opet dobro otvorila natjecanje pobjedom u Latviji, međutim stare boljke opet su se počele pojavljivati u vidu 0:0 remija s Grčkom što je uvelike podsjećalo na dvoboje protiv Rusije i Ukrajine. U trećem kolu Hrvatska je slavila u Izraelu, a onda i protiv Malte, međutim novi debakl uslijedio je protiv Gruzije u ožujku prošle godine, kada je golom Kobiashvilija Bilićeva momčad poražena u posljednjim minutama susreta. Gruzija je potom jedva svladana na Poljudu, nakon čega su s po 3:1 pale Malta i Izrael na Maksimiru. U odlučujućem susretu u Pireusu za plasman na Euro Hrvatska je doživjela pravi debakl, a gotovo svi bili su uvjereni kako u dodatnim kvalifikacijama Hrvatska nema nikakve šanse. Ipak, briljantnom predstavom Hrvatska je pobijedila s 3:0, odigravši nakon Wembleya najbolju utakmicu u osmogodišnjoj eri Slavena Bilića.

Jasno je stoga kako će nastup na Europskom prvenstvu zapravo odredit način na koji će se Bilića pamtiti i kakvim će se evaluirati njegov rad. Sve dobro što je napravio lako će se zaboraviti u slučaju debakla u Poljskoj i Ukrajini, ali isto tako, u slučaju prolaska u drugi krug Bilića će se slaviti kao najvećeg i najuspješnijeg izbornika u povijesti Hrvatske, što činjenično zaista i jest.