Foto: Dea Redžić / Index, AFP

NAKON neočekivanog kaosa koji nas je dočekao u Varšavi, nadali smo se da će dolazak u 60 kilometara udaljenu Warku, biti prijeko potrebno osvježenje. No, o tome kasnije. Trebalo je najprije preživjeti prvi susret s Varšavom. Nekad najveća europska ruševina, grad feniks, danas je opet sravnjen sa zemljom. Ali, ovdje nisu bili Rusi kao nekad u 18. stoljeću niti Nijemci iz Drugog svjetskog rata, već su Varšavu "srušili" fondovi Europske Unije! Najveći poljski grad s nešto manje od dva milijuna stanovnika ujedno je i najveće gradilište u srednjoj Europi. Kompletno prokopan, neshvatljiv ni najmodernijem GPS-u, proživljava novu transformaciju. Vrlo slično kao kada su nakon nacističke osvete koja je pobila 250 tisuća ljudi pali pod utjecaj komunizma, i grad prošarali tipičnim zdanjima istočnog bloka, danas među istim tim zdanjima niču moderni istraživački centri i tehnički napredne vijugave staklene fasade. Kolega je čak dobacio da ga "pomalo podsjeća na Boston", ali ne morate pogađati da je njegov egotriperski ulet postao lajt motiv cijelog dana.

I dok smo tako lutali centrom "europskog Bostona", i jedva izmolili tvrdokornog poljskog policajca da nam oprosti 500 zlota zbog vožnje neprometnim mostom preko Wisle prisjetili smo se neobaveznog razgovora s kolegom iz poljske novinske agencije:

"95 milijardi zlota (20 i kusur milijardi eura) je cijena kompletne organizacije Europskog prvenstva u Poljskoj. Sav taj novac povukli smo iz fondova Europe Unije, Poljake ovo ne košta ništa. Prometna komunikacija dat će gradu sasvim novu dimenziju, budućnost"

Zaista, u tom slučaju je onaj policajac mogao malo i smanjiti prohtjeve.

Poljaci se za organizaciju ovog turnira i nisu morali "svesti u okvir": samo novoizgrađeni Nacionalni stadion u Varšavi koji otvoriti natjecanje koštao je pola milijarde eura. A to je tek kap u moru.

Paradoksi Varšave

Stadion nije bilo teško primijetiti, ali je do njega bilo izuzetno teško doći zbog nepreglednih radova. Poljake ne smeta, oni znaju što čekaju. Euro im neće donijeti samo stadione, već i nove ceste, željeznice, centre, metro. Kada smo napokon pokupili akreditacije i krenuli prema Warki, shvatili smo da nam je prolazno vrijeme izuzetno loše.

Probiti se od centra do bilo kojeg izlaza, nije bilo nemoguće - ali trajalo je poput vječnosti. Posebno kada se žurite na press konferenciju na kojoj je glavna vijest - bol u listu Ive Iličevića. Na trenutak, sve je izgubilo smisao. 25 kilometara, izvijestio je naš vozač, prevalili smo za ravno sat i 40 minuta. Vrijeme smo pokušali iskoristiti za razgledavanje, no sve osim rijeke Wisle i famozne 230 metara visoke Palače znanosti i kulture, simbola staljinizma kojeg bi neki poljski političari rado srušili po uzoru na Berlinski zid, izgubilo se u nikotinskom dimu i nervozi unutar našeg automobila. Vratit ćemo se, ali bit će to neki drugi put.

"Ljudi u Varšavi su strpljivi, trpe prometne gužve, jer znaju što će im ta silna gradnja donijeti u budućnosti. Ovdje se ne radi samo o Euru, turnir je tek dio priče. Sve se gradi u isto vrijeme, željeznica, Poljska je najučinkovitiji korisnik fondova Europe unije, povukli smo gotovo sto posto ponuđenih sredstava. To se jednostavno vidi. Poljska je puno veća zemlja od Hrvatske, sa svojim gotovo 39 milijuna stanovnika. Kada ovdje napravite 400 kilometara autoceste, niste napravili gotovo ništa, a u Hrvatskoj dobijete čitav projekt", objašnjava nam naš domaćin Wojciech Dyrda, generalni direktor hotela Sielanka nad Pilica u Warki, gdje je ovih dana preselila hrvatska reprezentacija.

Poljaci će, kada prođe ovaj građevinski atak, biti sretni. Priča o tranziciji ima i svoju drugu, mračnu, neonacističku stranu otpora, ali taj rakurs tek trebamo istražiti.

"Ljudi će ovdje moći vidjeti i opipati sve ono što im je Euro donio"

Nama je za sada donio puno kreativnog stresa, ali stvari se drastično mijenjaju kada dođete u Warku. Daleko od civilizacije, u srcu Poljske, na području najprostranijih europskih voćnjaka (kada probate njihove jabuke, shvatite da ste zapravo prvi put probali to voće), hrvatska reprezentacija nije donijela neku posebnu histeriju. Izolirani su do maksimuma, daleko više nego u Austriji prije četiri godine. Ovdje smo ipak više od tisuću kilometara daleko od kuće.

Zbog Hrvatske zatvorili i lokalnu cestu

Na dan zatvorenog treninga, ulaz u farmu Sielanka nad Pilica strogo je zabranjen. Zaštitare je nemoguće prevariti, čak ni penjanje po obližnjim ogradama ne prolazi.

Pazite li na hrvatske reprezentativce? Jesu li na vrijeme u krevetima, pitali smo direktora hotela.

"Volio bih da su nam svi gosti kao vaši dečki. Fokusirani su samo na treninge, nemamo nikakvih problema s njima. Ako imaju jednak mentalitet kao vaš izbornik, daleko će dogurati", nasmijao se.

Naravno, još je jedan u nizu kojeg je oborila s nogu izbornikova dopadljivost.

"Karizmatik, fantastična osoba, s njim je tako lako razgovarati. Vidio sam kako se ponašao prema djeci jučer na treningu, bio sam impresioniran njegovom jednostavnošću" 

Na imanju Bilić i ekipa uživaju ekskluzivitet: zakupili su svih 50 soba i pet apartmana, zbog njih je izgrađena vanjska sauna, bazen i nova soba za sastanke. Na zahtjev HNS-a iz prometa je isključena i javna cesta koja prolazi kroz farmu.

"Ljudi koji žive u blizini, moraju koristiti alternativne ceste", otkriva Dyrda.

"Radi se o strogom i jednom od najbitnijih Uefinih pravila - zahtijevaju maksimalnu sigurnost za sve timove"

Sada nam je drago da su ovdje Hrvati umjesto Francuza. Tako ste open-minden

Warku su prije nas zakaparili Francuzi, no ždrijeb ih je odveo u Ukrajinu.

"Bili smo malo razočarani jer smo uložili puno truda. Danas nam je drago da je ovako ispalo i što su Hrvati ovdje umjesto Francuza. Slični smo, prijateljski nastrojeni, pomalo temperamentni. Prava open.minded nacija"

Nismo Dyrdi htjeli rušiti diplomatski autoritet, pa smo samo ovlaš dodali da je Hrvatska ipak izgubila ovo domaćinstvo. Da je kojim slučajem dobila, sigurni smo da bi nam Europa izgradila stadione i ceste. Kao i dvorane za svjetsko prvenstvo u rukometu koje ne mogu održati ni hladni pogon.