PREMDA se očekivala, smrt velikana Sven-Görana Erikssona šokirala je nogometni svijet. Legendarni švedski trener prije sedam mjeseci otkrio je javnosti da boluje od raka gušterače i da mu je preostalo najviše godinu dana života. Od tada je teško bolesni Eriksson nastojao provesti što više vremena s obitelji i ispuniti si želje koje ranije nije stigao.

Zadnje mjesece, a na kraju se ispostavilo dane života, Eriksson je odlučio pokazati pred kamerama u dokumentarcu, koji se prošlog tjedna počeo prikazivati na Amazon Primeu. Erikssona u njima vidimo kako smrtno bolestan cijelo vrijeme provodi u Sunneu u rodnoj Švedskoj, gdje se opet povezao sa sinom i kćeri.

"Nisam bio najbolji otac, ali sada provodimo puno vremena zajedno", govori Eriksson, koji u filmu sa sinom Johanom i kćeri Linom uživa u jednostavnim aktivnostima - čitanju, kartanju i hrani.

Zlatno doba Lazija obilježili su Eriksson i Bokšić

Karijera mu je bila fascinantna. Počevši od Švedske, gdje je radio čuda s malim Göteborgom, preko Portugala, do Italije, u kojoj je ostavio najdublji trag. S Romom je 1986. osvojio kup, isto je ponovio sa Sampdorijom 1994., a rimski Lazio najslavnije dane svoje povijesti proživljavao je dok ga je vodio upravo Eriksson.

U te četiri zlatne godine rimskog kluba Lazio je osvojio prvenstvo, dva kupa, dva Superkupa Italije, jedan Kup pobjednika kupova, UEFA-in Superkup, a igrao je i jedno finale Kupa UEFA-e. Jedan od ključnih igrača Lazija u to doba bio je Alen Bokšić.

"Užasna vijest. Iako sam znao da je teško bolestan, zatečen sam. Moram priznati da mi je bilo i malo mučno kad sam sad čuo da je otišao. Šteta, velika šteta, ali život je takav. Sjajno se nosio s teškom bolesti iako je znao da mu nema spasa", rekao nam je vidno šokirani Bokšić.

Bio je nešto najsličnije našem tati Ćiri

Jedan od najvećih hrvatskih napadača svih vremena teško je pronalazio riječi kojima bi opisao Erikssona. Iz svake riječi jasno je koliko ga cijeni i poštuje kao trenera, ali još više kao čovjeka. 

"Što se tiče našeg odnosa u Laziju, što reći. Bio je fantastičan i trener i čovjek. Vrhunski je znao balansirati odnose u svlačionici, jako je dobro znao s igračima, pazio je da svi budu zadovoljni. Izdvojiti neku posebnu priču ili anegdotu o jednom takvom velikanu, to je nemoguće. Nemoguće je jednu takvu karijeru ugurati u par rečenica", priča nam Bokšić pa nastavlja:

"Bio je pravi nogometni čovjek. Gdje god je radio, stvarao je fantastične stvari. Bio je u Švedskoj, Portugalu, Italiji, gdje god je radio, dolazili su trofeji. Ako bih ga mogao s nekim usporediti, onda bi to bio naš pokojni tata Ćiro. Bio je inteligentan, odmjeren, pravi znalac i pravi gospodin. Iako sam znao kakva je situacija, stvarno sam zatečen. Užasno mi je žao i šaljem izraze sućuti obitelji i svima koji su ga voljeli."