ISLE OF MAN TT, punim nazivom Isle of Man Tourist Trophy, kruna je motociklističkog sporta. Brutalna, nemilosrdna staza na istoimenom otočiću između Velike Britanije i Irske je od 1907. do danas uzela 269 života, što je čini najopasnijom utrkom na svijetu.

Emil Mokrovčak sudjelovao je 1997. i do ove godine bio je jedini Hrvat koji se odvažio otići na Isle of Man, a svoju nevjerojatnu avanturu ispričao je prošle godine za Index. No, 27 godina kasnije Hrvatska će dobiti još jednog predstavnika među "luđacima". Tako je one koji se utrkuju kroz sela i gradiće na 60.72 kilometra dugoj stazi prije par godina nazvao veliki Valentino Rossi. 

Staza nema nikakvih zaštitnih ograda. Vozi se par centimetara od zidova obiteljskih kuća, jaraka i stabala. Svaka pogreška može biti i najčešće jest kobna, ali upravo to je ono što natjecatelje svake godine vuče nazad.

Nakon Mokrovčaka na 4200 kilometara dug put ove godine ide Loris Majcan, 28-godišnji dečko iz Dubrave, koji je prošao rigoroznu selekciju i našao se među 190 vozača koji će se natjecati na TT-u, koji traje od 25. svibnja do 8. lipnja. U motore se, kaže, zaljubio sa šest godina. 

U međuvremenu se osam godina natjecao taekwondou, ali se sa 17 godina vratio utrkama. Višestruki je prvak Hrvatske u cestovnom utrkivanju, a ima školu sigurne vožnje u kojoj uči motoriste kako da prežive na motoru. U velikom razgovoru za Index govorio je o brutalnim pripremama za Isle of Man, o rizicima koje utrka nosi i o tome kako bi motore trebalo skloniti s gradskih ulica.

Upasti na Isle of Man TT je u pravilu jako teško. Kako ste uopće u tome uspjeli?

Prijave su bile otvorene online i, nakon što sam se prijavio, tjedan dana kasnije javili su mi da pošaljem još detalja o sebi, svojim rezultatima i zašto bih uopće želio sudjelovati u utrci. Sastavio sam stvarno jako dobar mail, detaljno sam napisao o svojim uspjesima, da sam trostruki prvak Hrvatske u cestovnom utrkivanju plus svi ostali rezultati.

Poslao sam im snimke utrkivanja kroz Križevce, Slavonski Brod, gdje sam pobijedio, i to im se očito svidjelo. Prvo su mi rekli da moram odraditi šest rundi kvalifikacija u Velikoj Britaniji, a ja sam im objasnio da nemam novca za odlazak na te utrke i zamolio ih da mi u kvalifikacije uračunaju rezultate iz nacionalnog prvenstva.

Rekli su da može, ali da moram doći osobno na završni sastanak da oni procijene jesam li ja za to ili nisam. Došao sam i odradio razgovore, a drugi dan me "preslušavao" Richard "Milky" Quayle, jedna od legendi Isle of Mana. Četiri sata smo u kombiju radili jedan krug, prolazili svaki zavoj detaljno.

Ono što oni nisu znali je da sam ja dva mjeseca svaku večer prije spavanja sat i pol gledao utrku i stazu. Simulatori za to ne postoje. Rekli su mi da nikad nijedan newcomer nije došao s toliko predznanja. Znao sam svaki ćošak, svaki zavoj, a kad sam došao, tamo sam se upoznao s ondulacijama, nagibima, uzbrdicama i nizbrdicama.

Richard je bio dosta zabrinut za mene, ali ga je oduševilo kako sam se pripremio. Rekao mi je da će mi najveći problem biti brzina jer sam ja naviknut ići 300 na sat po dvije ili tri sekunde, a na Isle of Manu 300 na sat ideš i po 30-ak sekundi. Najteže se na to naviknuti i priviknuti oči.

Moraš uvijek znati koji sljedeći zavoj dolazi, koja graba ili zid. Ako zaboraviš gdje si na stazi, moraš odmah pustiti gas i shvatiti gdje si jer, ako ne znaš - gotov si. Nema izvlačenja, nema spasa. Ogroman je to izazov, ali potpuno sam spreman. Tu smo u istom sosu i ja i onaj s dvjesto tisuća eura i do izražaja dolazi vještina vožnje. To mi je jako drago jer znam da sam dobar.

Kako se pripremate za utrku?

Naučio sam napamet svih 248 zavoja, mogao bih vam u detalje ispričati sve o svakom od njih. U kojoj brzini moram ući u njega, koja je zamka, gdje se nalazi na stazi... Kažem, mjesecima gledam stazu svaki dan. Kad sam došao na Isle of Man prvi put, imao sam osmijeh od uha do uha. Svi su bili umorni od puta, a ja sam sjeo u auto u ponoć i odradio jedan krug.

Sljedećeg dana pet krugova, samo da je vidim uživo. Ogroman sam štreber, znam da je priprema pola posla. Moraš imati i sreće, ima stvari na koje ne možeš utjecati, ali želim se spremiti na sve na što mogu utjecati. Pa ne želim poginuti! Znam koliko je ta staza opasna i svjestan sam da bi mi to mogla biti zadnja utrka u životu i da se možda neću vratiti doma mami i tati.

Treniram svaki dan kao konj, prije odlaska na utrku ću trenirati i dvaput dnevno i bit ću najspremniji što mogu biti. Treninzi su naporni i pred utrku ćemo raditi tako da izdržim 60 minuta u maksimalnom opterećenju. Kad sam krenuo s pripremama, mogao sam izdržati sedam minuta, a sad već i više od 40 minuta. Nije lako, prehrana, treninzi i posao. 

Imate školu sigurne vožnje, kako ste se na to odlučili?

Učim ljude voziti motor, to je tečaj sigurne vožnje i godišnje imam oko 150 polaznika. Kako ulaziti u zavoj, kako se izvući iz zavoja ako je panika, kako biti što oprezniji - ukratko, kako ne poginuti na motoru. Ja bih bio najsretniji kad bi svi morali proći adekvatnu obuku da voze motor.

Kad polažete A kategoriju, u autoškoli će vas naučiti samo osnove i apsolutno ništa pored toga. Ljudi ne nauče kako se motor vozi, koja je tehnika. Najlakše je sjesti i stisnuti gas. Motor se vozi prebacivanjem težišta. Ako si niže u zavoju, bolje ćeš opteretiti gumu, zagrijat ćeš je i ona će bolje držati u zavoju. Ne znaju da se u zavoju moraju nagnuti prema naprijed da opterete prednju gumu.

Ljudi padaju i ginu a da ne znaju ni zašto. Imao sam nekoliko slučajeva ljudi koji su išli kod mene u školu i onda me nazvali i rekli da sam im spasio život nekim savjetima. Bilo je onih koji su razmišljali o dolasku kod mene, odustali su i za tri dana su završili u crnoj kronici. Jedini savjet koji mogu ljudima dati je da se educiraju prije nego što sjednu na motor. 

Kažu da je na Isle of Manu najveći uspjeh ostati živ, a onda kvalificirati se. Kojim biste rezultatom bili zadovoljni?

Htio bih na Isle of Manu jednom završiti u Top 10, ako ne na postolju. Plan mi je voziti TT još jedno pet godina i vjerujem da ću u tome uspjeti. Volio bih razvijati tu "road racing" karijeru, možda u Engleskoj, jer mi je to najveći izazov. Poštujem brzinu, ali je se ne bojim. Svjestan sam svega, ali znam da imam dovoljnu vještinu da je svladam.

Moraš biti pametan i strpljiv, ja sam uvijek takav. Brz, ali miran. Želim se dokazati sebi, želim da na mene bude ponosna moja obitelj, moj grad, jer sam Purger, i čitava Hrvatska. Dinamovac sam i na kacigi će biti Dinamov grb, on ide sa mnom na Isle of Man.

Je li Vas strah? Ipak je na toj utrci poginulo strašno puno ljudi...

Mamu je dosta strah, ali je jako ponosna. Zna da tome pristupam jako ozbiljno, zna koliko se pripremam pa joj je s te strane malo lakše. Mene nije strah. Više me strah ljudi koji voze u prometu. Kad netko nekome pijan izleti, kad netko oduzme prednost, kad rade gluposti…

Zato nikad motorom nisam izašao na cestu, nemam ni vozačku dozvolu za motore jače od 50 kubika. Nemam cestovni motor jer nemam kontrolu nad svime što se događa oko mene. Osim toga, ne bih uživao u tome da se po gradu vozim 50 na sat na sportskom motoru, a drugi me ne zanimaju, barem ne zasad.

Prva, druga, ja sam do semafora na 220 na sat. A što onda? Ubijem nekoga, ubijem sebe, to su rizici koje nitko ne bi smio preuzimati. Autom se vozim kao penzioner. Na stazi je druga priča. Uvjeti su uglavnom kontrolirani, imam potpuno povjerenje u samog sebe i znam da ću biti na razini. 

Ako ćete tako ići kroz život da je sve opasno, onda ništa u životu nema smisla. Opasno je prelaziti i cestu svaki dan, pa što ćemo sad? Meni je jasno da će netko reći: "Gledaj ovog idiota, luđaka, ide voziti utrku na kojoj je poginulo skoro 300 ljudi." Sad će ovo zvučati ludo, ali netko na motoru u pet minuta proživi više nego neki ljudi za čitav život.

Najviše smo živi kad smo najbliže nekom riziku, mislim da smo svi takvi. Treba uživati u životu, a ja na taj način uživam. Tko zna što ti se sutra može dogoditi. Može te lupiti infarkt, možeš se razboljeti, ali ne treba o tome razmišljati. Trebamo živjeti život do maksimuma, barem ja to tako gledam i tako živim.

Meni je ta utrka ogroman izazov. Nisam glup i lud da mislim da ću doći tamo i da ću pobijediti. Neću ni sljedeće godine, vjerojatno ni one iza. Ali, radom, ogromnim zalaganjem i pripremama se možda dovedem u poziciju da se mogu boriti za vrh.

Kolika je margina pogreške na TT-u?

Jako mala, a šansa da ta pogreška bude kobna je jako velika. Doslovno da ćeš poginuti, a u najboljem slučaju ćeš biti teško ozlijeđen. Tamo se iz padova ne izvlačiš bez ozljeda jer je jako malo mjesta na kojima se ide sporo. Postoji par sporih zavoja, sve ostalo je preko 150 ili 200 na sat.

Kao što sam rekao, u svakom trenutku moraš znati gdje si na stazi i tijelo ti jednostavno mora biti spremno izdržati taj silan napor. Ako si malo umoran, past će ti koncentracija i onda je kraj. Gotov si. Ako si zaboravio zavoj - gotov si. No, ja ću biti potpuno spreman. Moja najduža utrka u životu bila je 37 minuta, a ovo je 70 minuta i to je još jedan izazov kojem se veselim.

Fizička priprema je nevjerojatno bitna. Motor s gorivom ima oko 180 kilograma. Staza ima 248 zavoja, a voze se četiri kruga. Dakle, ja ću oko tisuću puta u toj utrci, sa svojih 75 kilograma, morati "slomiti" taj motor da ga izvučem iz zavoja. Ogromni su to napori, ali veselim se. 

Što Vas drži u utrkama? Adrenalin ili nešto drugo? Jeste li imali puno ozljeda u karijeri?

Ja imam tremu prije svake utrke. Propitkuješ sam sebe, što mi ovo treba, što ja radim… No, čim se onaj semafor ugasi, kao da je netko stisnuo prekidač. Ja nakon toga više ne vidim ništa oko sebe osim staze. Razmišljam samo o tome kako da budem što brži i tu me adrenalin gura. Meni jako pomaže.

Bilo je padova, lomova i potresa mozga, ali srećom ništa ozbiljnije. Najgori pad bio je na Grobniku. Išao sam 262 na sat u ciljnu ravninu i naletio na ulje. Nisam stigao ni pustiti gas i mislio sam da sam gotov. Ljudi kažu da im u tim trenucima život prođe ispred očiju. Meni je samo prošla jedna rečenica: "E, sad sam najebao."

Pao sam, izvrtio sam se, 150 metara sam klizao, ali mi ništa nije bilo. Nevjerojatno. Istegnuo sam malo vrat, nisam ništa slomio. Imam i problema s leđima, ne mogu do kraja savinuti lijevu nogu i tako. Ima tih ozljeda, ali ima ih u svim sportovima.

Koliko će trajati put i koliki su troškovi odlaska na takvu utrku?

Troškovi su oko 30.000 eura plus motor, ali motor imam. U timu je osam ljudi. Ja i četvero ljudi smo "pit crew", a ostalo su bratić, neki sponzori itd. Otvorili smo i stranicu za donacije pa ćemo jednu osobu izvući i vodit ćemo je kao navijača s nama da im nešto barem vratim. Bit će član naše ekipe i svugdje s nama. Prijatelji idu ovisno o tome koliko novca skupe, ne mogu i njih sponzorirati ha-ha.

Ja i još dvoje ljudi iz tima idemo gore 2100 kilometara u jednom smjeru 25 godina starim kombijem koji smo preuredili u kamper. Ostali će avionom. Htjeli smo iznajmiti neku kuću, ali smo odustali kad smo vidjeli da to košta oko sedam tisuća funti.

Nije to toliko puno, ali smo odlučili da ćemo taj novac radije potrošiti na hranu i sve ostalo pa ćemo napraviti svoj mali kamp u boksu. Imat ćemo dva šatora, grijalice, malu kuhinju i sve što nam treba. Eto, 25 dana ćemo svi skupa živjeti u šatorima, a ja kao vozač imam privilegiju spavati u kombiju.

Jako puno novca morat ćemo potrošiti i na gume. Isle of Man TT vozi se na Metzeler gumama, koje su posebno izrađene za tu utrku. Sve druge su premekane i brzo se troše. Te gume mogu se kupiti samo na utrci i nigdje drugdje, tako da dio novca ide i na to.