Tekst: Marko Petrak
Foto: Cropix

ČAK su i najveći Červarovi kritičari pred sam početak rukometnog Eura izjavljivali kako bi bilo kakva medalja bila ravna čudu. Vjerojatno jer su i sami računali kako je takvo što nemoguće; ne s toliko problema s koliko smo se otisnuli prema Grazu. Čudo se ipak dogodilo, Hrvatska je uzela srebro, ubilježila je samo jedan jedini poraz na prvenstvu još jednom impresioniravši rukometni svijet, a kritičari ovaj put malo toga smiju zamjeriti "Magu di Umagu".

> Austrijanci: Rukomet? Je li to onaj čudni sport što Nijemci igraju?

>Rukometni Rodman za Index: Imate samo jednog Balića, možda nikad nećete pobijediti Francuze

>Kopljar: Ne bojim se, naša koncepcija igre ne nalaže šutove izvana

>Video - Srebro stiglo bez Červara: Da se nismo svađali sa sucima, uzeli bismo zlato

>Vastić bodrio Hrvatsku: Srebro je velik uspjeh

Za razliku od nekih prošlih prvenstava, ovaj put smo taktički odigrali gotovo bez pogreške, a upravo smo zahvaljujući taktiziranju i nevjerojatnoj borbenosti došli do šeste medalje u deset posljednjih velikih natjecanja. Iz ove momčadi smo izvukli maksimum maksimuma. To nitko ne može i ne smije osporiti!

Červar dobio taktičku bitku protiv ostalih izbornika

Lino je dobro procijenio dvije stvari. Prva je da se eventualni uspjeh ovaj put mora graditi ponajprije na obrani. Svjestan je bio da se odricanjem Pere Metličića praktički hendikepirao na desnoj pucačkoj strani, a kada su mu se ozlijedili Lacković i Valčić, naš je napad s vanjskih pozicija postao puka teorija. Bez kvalitetnog protoka lopte većina napada morala je završavati individualnim improviziranjem pa je Červar sve karte bacio u obranu. Upravo smo tu pogodili. Umjesto naših klasičnih 3:2:1, većinu vremena smo se orijentirali na visokih 6:0, što je funkcioniralo jako dobro, ponajprije zbog visine Vorija, Gojuna, Kopljara i Duvnjaka koji su pred Alilovićem stvorili gotovo nepremostiv bedem. No, još smo bolje izgledali s vrlo pokretljivih 5:1 koji su izbezumili Poljake u drugom poluvremenu i praktički nam donijeli finale. Ne smije se zaboraviti ni to da smo čitav turnir imali izuzetno raspoloženog i odlično pripremljenog Mirka Alilovića koji nas je nebrojeno puta vadio kada je bilo najteže. On sam je rekao da mu 6:0 (ili 5:1) odlično odgovaraju jer je već godinama naviknut na takvu obranu u svom klubu.

Druga odlična Červarova procjena bila je maksimalno usporavanje tempa svake utakmice. Svaki napad smo gradili izuzetno strpljivo, nije bilo srljanja ni nadtrčavanja s protivnicima, a u nekim smo trenucima izgledali gotovo uspavano. Sve je to bilo dio "paklenog" plana. Hrvatska je bila reprezentacija koja je zabijala skoro najmanje golova, ali smo, osim protiv Islanda i Francuske, uspjeli primiti još i manje. Mudro smo procijenili da bi jedino u utakmicama s malim brojem golova Balićevo iskustvo i hrvatska borbenost mogli polučiti uspjeh. Tu je Lino definitivno dobio taktičku bitku sa svim ostalim izbornicima.

Pomlađivanje ili alibi?

A je li Červar uspio provesti pomlađivanje momčadi koje mu je poslužilo kao alibi za eventualan neuspjeh, ali i kao način da se neosporan uspjeh učini još većim? I je i nije.

Neki će na prvi pogled kontrirati da smo najmlađa momčad na prvenstvu i usporediti ovu generaciju s onom iz Portugala 2003., koja je šokirala svijet. Istina je ipak malo drukčija - glavni teret Eura, unatoč pomlađivanju, iznijeli su stari i prekaljeni igrači, a neki mladi su odigrali ispod svojih mogućnosti i očekivanja.

Balić kao iz najboljih dana

Gledajući po pozicijama, možemo krenuti od mozga reprezentacije, odnosno srednjeg vanjskog. Kada su Balićeva leđa zaštekala uoči starta priprema, Zoran Gobac je razgovoru za Index rekao kako se bez Balića u ovom trenutku može i da su najbolji dani rukometnog Jordana iza njega. "Imamo Duvnjaka i ostale, nije on više tako bitan", izjavio je Gobac. Pokazalo se upravo suprotno. Ivano je odigrao svoje najbolje veliko natjecanje u posljednjih nekoliko godina, bio je pravi vođa na parketu, zabijao je ključne golove i preuzimao odgovornost kada je najviše trebalo. Jednom riječju - bio je, uz Alilovića, naš najbolji čovjek u Austriji i bez njega bi ovakav uspjeh bio nezamisliv.

Brine velik pad HSV-ova trojca

Duvnjak je, s druge strane, bio jedan od onih koji su najviše podbacili. Lino je za njegovu tek prosječnu igru optužio HSV, koji ga je uništio isto kao i Vorija, odnosno Lackovića. I zaista, iako je proglašen za najboljeg pivota prvenstva, Igor Vori nije bio ni sjena onog MVP Vorija sa SP-a iz Hrvatske. Istina, trošio se u obrani, suci su mu svašta sudili, no to su samo izlike. Osjetan je velik pad našeg HSV-ova trojca, priča je da se dovoljno ne trenira, a previše igraju utakmice. Dodatni problem je taj što Červar praktički nema rješenje u slučaju Vorijeve ozljede. Musa je bio tek epizodist koji je ulazio kada bi naš "jedini pravi pivot" zaradio isključenje, a premladi Marino Marić je prvenstvo odgledao s tribina.

Kopljar katastrofa, Buntić najveće pozitivno iznenađenje

Što je s ostatkom vanjske linije? Javnost je najviše zbunjivalo konstantno forsiranje Marka Kopljara na desnoj strani. Doduše, Zagrebov neboder je rijetko kada uspio preživjeti prvih deset minuta utakmice, no Červar ga je konstantno gurao u vatru. Ovaj bi mu vraćao s rijeko viđenom količinom straha i neodlučnosti kod jednog vrhunskog sportaša, a ništa bolji nije bio niti u obrani. Uvijek je curilo na mjestu gdje bi se Kopljar nalazio, što je možda bio i veći problem nego njegova napadačka nepotentnost jer smo tamo imali solidnog Denisa Buntića. No, niti Buntića se ne može nazvati mladim i novim rješenjem. Denis je Euro odigrao iznad svakih očekivanja, što je posljedica njegovih odličnih igara u Ademar Leonu. Bolna točka mu je i dalje neuvjerljivost u obrani i silna isključenja koja je uspio nepotrebno zaraditi. On svakako zaslužuje visoku ocjenu za svoje igre i moglo bi ga se nazvati najpozitivnijim iznenađenjem u našoj momčadi.

Muke na lijevoj pucačkoj strani

Situacija na lijevoj strani nije bila ništa bolja nego na desnoj. Vuković je odlično počeo, Červar je kasnije forsirao Tončija Valčića koji je igrao pod blokadom zbog ozljede trbušnog zida, a Lacković je ulazio kada smo već bili očajni. Često je ulogu pucača morao preuzeti i Domagoj Duvnjak. Nažalost, niti ovdje se ne nazire neko revolucionarno mlado rješenje za budućnost, no veseli da će se i Valčić i Lacković oporaviti, a da smo u Vukoviću dobili sjajnu alternativu na koju se uvijek može računati.

Zbog Čupićevih sedmeraca smo žalili za Džombom ili Čavarom

Još jedan od kojeg se očekivalo više nego što se dobilo je Ivan Čupić. U Zagrebu je proglašen za najbolje krilo svijeta, u Austriji je uglavnom grijao klupu, a Červar je zbog njegovih loših igara povjerenje dao iskusnijem Zrniću. Brine i loš postotak sedmeraca, zbog kojeg smo čupali kosu i žalili za vremenima Mirze Džombe ili Pake Čavara.

Ako nam je desna strana štekala, onda možemo biti zadovoljni lijevom. Kako je Červar i najavio, Manuel Štrlek je proglašen za najbolje lijevo krilo Europe. Ne može ga se nazvati "hitom prvenstva", no Štrlek je svoj posao obavio više nego zadovoljavajuće. Primjetno je da mu još uvijek nedostaje iskustva i mirnoće u ključnim trenucima, što je uostalom i normalno za ovako mladog rukometaša. To mu u ovom trenutku nitko ne smije zamjeriti.

Najveći dobitak - Jakov Gojun

Čovjek koji je ipak najveći dobitak naše momčadi, nakon ovog prvenstva je Jakov Gojun. Novi hrvatski ministar obrane je tako dobro odradio svoje zadatke da su Denis Špoljarić i Davor Dominiković preko noći završili pod tepihom. Priča se da su ga na pripremama gađali loptom u glavu i tijelo kako bi se riješio straha od lopte. Misija je itekako uspjela, Jakov je bio drugi bloker prvenstva, a EHF ga je proglasio za najboljeg obrambenog igrača. Naprosto sjajno...

Alilović uz Balića najveći heroj

I na kraju golmani, odnosno golman, s obzirom na to da je Mirko Alilović odradio 90 posto posla. Dugo vremena nismo imali tako raspoloženog vratara koji je svakom spektakularnom obranom izluđivao protivnike, ali i dizao naše igrače. Možda je zaslužio i pehar za najboljeg vratara turnira koji je na koncu otišao Poljaku Szmalu. No, Mirko sigurno neće žaliti, uz Balića je bio najveći hrvatski heroj u Austriji. Mladi Čarapina poslužio je tek kao povremeni epizodist koji je premalo vremena proveo među vratnicama za poštenu ocjenu.

Nema zavaravanja - fali nam još kvalitete da pobijedimo Francuze

Konačna ocjena? Još jednom treba ponoviti da je Červar iz ove momčadi izvukao maksimum. Neplanirano smo nastavili žetvu medalja na natjecanju koje je trebalo poslužiti isključivo kao temelj za London 2012. Temelji su sada cementirani, no ne smijemo se zavaravati - koliko smo u nekim segmentima igre već u ovom trenutku jaki, toliko na drugim pozicijama trebamo rješenja koja se barem za sada ne naziru. Šuplje zvuči teorija da su Francuzi u padu. Ukoliko napokon želimo zasjesti na sami tron, uz hrvatsko srce i igrače koje trenutačno posjedujemo, treba nam još malo kvalitete koju tek trebamo stvoriti.