DINARIC RALLY brzo je izrastao i postao jedan od vodećih europskih relija te zaslužio titulu najbrže rastućeg i najizazovnijeg relija na europskom kontinentu. U samo pet godina pozicionirali su se uz bok najboljima zahvaljujući organizaciji, zadivljujućim stazama i uzbudljivom iskustvu.

Riječ je o cross country reliju koji po svojoj ideji podsjeća na Dakar i na kojemu se sudionici natječu na motorima i quadovima. Ove godine će se od 23. do 29. kolovoza održati šesto izdanje natjecanja, a nekoliko mjeseci prije početka događaja porazgovarali smo s Pericom Matijevićem, organizatorom relija, koji se odvija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Ljudi u Hrvatskoj nisu pretjerano upoznati s ovom vrstom relija. Kada je nastala ideja o Dinaric Rallyju i zbog čega baš Dinaridi?

Ekipa koja radi na ovom i par manjih relija sa mnom dolazi iz alpinizma i ostalih ekstremnih sportova pa smo nekako počeli voziti motocikle. Taj teren je prekrasan, a ne može se pokriti pješice ili na biciklu, tako da smo već bili u prirodi i posvuda.

Htjeli smo se voziti što više i na što sigurniji način kako bi bilo po pravilima zaštite prirode. Za vrijeme covida sam imao nešto manje posla nego prije, pa sam odlučio istražiti što je taj reli.

Tražili smo gdje možemo voziti reli i ima li nešto slično u Hrvatskoj, pa smo shvatili da nema i da nikad ni nije bilo ničeg sličnog. Dinaridi su planine u kojima smo svakako provodili vrijeme i smatrali smo da je to savršeno mjesto za reli.

U Europi i svijetu postoje stotine vozača relija, a tu pred nosom imamo te ljepote koje su zanemarivane godinama. Alpe su najpoznatiji turistički proizvod, a Hrvati nisu ni svjesni da ih imaju, pa ih ovako i promoviramo te smo spojili ugodno s korisnim.

Možete li nam opisati kako izgleda sam reli?

Zasad primamo motocikle, quadove i SSV (buggy) vozila. Držimo se puteva i cesta koji su uski, zahtjevni i udaljeni od ljudi, ali su već korišteni. Na takvom terenu, dalje od asfalta, napravimo oko 1500, 1700 kilometara u jednom reliju, što je podijeljeno na pet dana, odnosno pet etapa.

Nekad imamo kraće etape od 250 kilometara, a nekad dulje do 470 kilometara. To je kombinacija različitih vrsta cesta uz otprilike 20-ak posto asfaltnih cesta, samo kako bi ušao u grad, otišao na benzinsku crpku i slično.

Koliko ljudi radi na organizaciji događaja?

Za vrijeme samog Dinaric Rallyja oko 35 ljudi. To uključuje ljude koji su u organizaciji, žiri, predsjednika žirija, ljude koji su zaduženi za mjerenje vremena, rezultata, ljude koji su angažirani oko sigurnosti i spašavanja, ljude koji se bave IT rješenjima poput GPS-a, praćenjem vozila, komunikacijom, ljude koji se inače voze takvim terenima te su obučeni za spašavanje vozača iz provalija, spuštanje užetom i slično, asistente koji pomažu oko popravka vozila.

Koji su najveći problemi s kojima se susrećete u organizaciji?

U sportskom smislu, koji je na početku bio najveća nepoznanica, sve imamo u malom prstu. Preostali su samo problemi vezani uz lokaciju, birokraciju i slično. Primjera radi, najveći problem nam već dvije godine, paradoksalno je, čine Motociklistički savez Bosne i Hercegovine i direktor tog Saveza Davor Komšić, koji nam onemogućava da se vozimo u BiH. Točnije, pokušava nam to onemogućiti jer želi držati konce u svojim rukama i prisiljava nas da naša utrka bude njegova, odnosno njihova.

Želi nam nametnuti nekakav lokalni moto klub koji, usput rečeno, nikada nije organizirao bilo kakav reli ni išta slično. Radi se o osobi koja je osnovala dva saveza, jedan je u Federaciji BiH, a drugi u Republici Srpskoj. Između ta dva saveza je osnovao još jedan savez, koji je krovni i u kojemu je on direktor. Tako je stvorio bedem i nitko mu ništa ne može, pa on tamo radi što god poželi.

S Moto savezom BiH imamo hrpu problema. Mi bez problema dobijemo dozvole svih drugih u BiH, ali onda zbog toga moramo pregovarati s europskom federacijom kako bismo mogli voziti po BiH. To nam je trenutno najveći problem, a nevjerojatno je da nam to radi netko iz motociklističkog sporta. Što se tiče ostalog dijela, prirode, parkova prirode i slično, sve potrebne dozvole i dopuštenja dobijemo.

Već pet godina smo dokazali da nikakvu štetu nismo prouzročili, da radimo po pravilima i da promoviramo siguran način vožnje. Pokušavamo dokazati svima unutar moto zajednice i izvan nje da mi nismo nikakvi negativci.

Dapače, držimo se pravila koja su jasno definirana po zakonskim regulativama i svuda smo dobrodošli. Promoviramo legalan pristup da bi priroda ostala zaštićena, da bismo vozili bez problema i da ne bismo napravili neku glupost koja bi dovela do zabrane bilo kakve vožnje.

Mogu li problemi s Moto savezom BiH dovesti do otkazivanja ovogodišnje utrke?

Utrka će se sigurno održati. Jedino pitanje je na koji način ćemo ući i izaći iz BiH, a to je sada već više pitanje politike nego samog sporta. Što reći na to kada si rođen u BiH, odrastao u BiH, bio u ratu u BiH s 13, 14 i 15 godina, odrastao na prvoj crti u tom bizarnom ratu i onda ti netko kaže da ne možeš ući u tu državu i netko pošalje dopis policiji na granične prijelaze kako bi spriječio ulazak 150-160 ljudi iz 28 zemalja.

Ako uzmemo u obzir zakonsku regulativu "Oslobodi kretanje", očito je da se čovjek gubi u tom svom egoističnom svijetu. On će napraviti i već je napravio sve što može kako bi nas spriječio. Nažalost, pričamo o Savezu čiji predsjednik Davor Kožul se nikada ne javlja na telefon i nema pojma što se događa. Govori kako tri mjeseca nije bio na poslu i da ga nitko ne gnjavi te nas šalje direktoru Komšiću, a on u njegovo ime u to vrijeme policiji šalje spomenute dopise.

Ne možeš spriječiti ulazak ljudi s registriranim vozilima iz cijelog svijeta u BiH. Kako ćemo to učiniti, hoćemo li prekršiti koji zakon, to je na nama. Mi ćemo sigurno tamo doći i proći, makar to bila samo turistička vožnja, ali ostaje gorak okus u ustima nakon što dovedeš 28 zemalja u BiH i pokažeš najljepše što ima. Nitko nikada nije otišao a da nije rekao sve najbolje o BiH i o Hrvatskoj.

Od 5000 registriranih turističkih noćenja u Kninu prije početka organiziranja Dinaric Rallyja, grad je sada došao do preko 10.000. Naravno, nije svih 5000 "naših", ali sigurno jest između 2000 i 3000, što nije mala stvar, a da ne govorimo o samoj promociji mjesta.

I onda jedan čovjek želi da on bude organizator utrke jer ako nije on, odnosno Moto savez BiH, onda to nije legalno. Ako nam zakon o zaštiti prirode i svi ostali daju dozvole za vožnju, možemo voziti po Italiji i Francuskoj i moto savezi nam to ne mogu zabraniti, ali u BiH ne, već predsjednik Saveza šalje policiju da spriječi naš ulazak u zemlju jer smo "ilegalna utrka". Sve u svemu, sigurno ćemo voziti u BiH, samo je pitanje koliko će nam on smetati.

Koliko je opasan Dinaric Rally?

Dakle, mi pričamo o Dakar reliju u Hrvatskoj. Definitivno je opasan, teško je voziti, u visokim si planinama, a imamo subjektivnu i objektivnu opasnost. Što se subjektivne tiče, uvijek postoji mogućnost da loše procijeniš teren, ako se nisi dobro najeo ili napio, možeš dehidrirati ili ako nisi ponio dovoljno goriva, možeš ostati negdje na planini. Zbog toga mi savjetujemo ljude da se dobro pripreme, a oni to gotovo pa u pravilu i učine.

Što se objektivnih opasnosti tiče, one su još jasnije jer se nalazimo na visokim planinama i motocikl uvijek može stati. Koliko god se spremio, postoje okolnosti na koje ne možeš utjecati. Vozači su istrenirani, a mi imamo terence koji služe za vožnju po najzahtjevnijim planinama. IT usluge poput GPS Trackera, koji svaki vozač ima sa sobom, omogućavaju nam da u svakom trenutku znamo gdje se tko nalazi, kreće li se i je li vozilo upaljeno. Ako se dogodi neki pad, dobijemo informaciju da se motocikl srušio.

Sve vozače pratimo, naš "safety" tim ima aplikaciju koju mi objavimo par dana prije relija i ona je dostupna svima, pa ako netko ima prijatelja, člana obitelji ili slično, može ga pratiti. Nakon ovih pet godina naš tim već dobro poznaje teren i zna otprilike gdje se češće, a gdje rjeđe događaju problemi.

Imamo algoritme koji nam pokazuju koje su najrizičnije skupine. Uvijek su na prvom mjestu oni vozači koji voze brže i oni koji imaju najmanje iskustva pa onda slijede ovi srednji, koji su manje rizični.

Mi smo i objektivnu i subjektivnu opasnost sveli na to da smo u prosjeku na mjestu nesreće za manje od pola sata. Uz to, vozači na samoj stazi imaju obvezu stati i provjeriti je li potrebna pomoć i je li netko povrijeđen kada se dogodi bilo što sumnjivo, poput pada ili stajanja na stazi. Svi vozači moraju sa sobom imati kutiju prve pomoći sa strogo propisanom opremom, što uključuje i zviždaljku, ogledalo, nož i slično.

U konačnici, u ovih pet godina nismo imali nijednu ozbiljnu ozljedu, da je nekome život bio ugrožen ili slično. Bilo je, naravno, lomova ruku, nogu, kukova, ključne kosti, ali nismo imali nijedan otvoreni prijelom, što je već sjajna stvar. Nažalost, dogodit će se i to. To je ružna činjenica koja se ne može izbjeći jer se radi o ekstremnom sportu, ali mislim da ne možemo biti spremniji nego što jesmo. Opasno je, ali sveli smo opasnost pod minimum.

Postoje li slični reliji u susjednim zemljama?

Najbliže nama je u Albaniji. To je dobra utrka koja se zove Rally Albania, a postoje još dva-tri relija u Grčkoj. Utrka u Albaniji se održava već minimalno 12 godina, a Hellas Rally u Grčkoj i preko 15 godina. Oni imaju veću tradiciju i puno više iskustva. Bili smo jako iznenađeni činjenicom da nitko prije nas nije organizirao nešto slično u Hrvatskoj.

Oformljen je prvi hrvatski reli raid tim u sastavu od sedmero ljudi, uključujući i mene, koji će voziti reli u Albaniji. Ne samo da imamo reli ne tako daleko od nas nego se počinjemo i utrkivati tamo. U susjednim zemljama ne postoji ništa slično, ali mi upravo planiramo novi projekt s kolegama iz Srbije i Crne Gore.

Oni su prije par godina započeli s mini relijima, koji traju dan ili dva, pa smo im ponudili našu ekspertizu i resurse, da u tim zemljama razvijemo njihove priče i napravimo kup ili prvenstvo i da se napokon naši ljudi krenu baviti ovim prekrasnim sportom. Spoj ljepote prirode i izdržljivosti ovaj sport čini najljepšim motociklističkim sportom koji postoji.

Teško je tu ljepotu prenijeti na ekran i teško je ljudima objasniti da smo od WRC-a, koji se održavao u Zagrebu par godina, neopisivo puno atraktivniji. Od same prirode po kojoj se vozimo do vozača koji nam dolaze. Tobias Ebster je bio prvi na reliju Dakar u kategoriji reli 2, drugoj najprestižnijoj na natjecanju, odnosno ukupno deveti.

Bila je to njegova tek druga godina u kojoj se natječe tamo, pa se dogodine već očekuje da će biti među tri najbolja. On se stalno natječe na Dinaricu i on nam je instruktor na treninzima.

Koliko se natjecatelja već prijavilo za ovogodišnje izdanje i koliko je narastao broj u odnosu na prvo?

Dosad smo ukupno imali natjecatelje iz 40 zemalja. Prve godine nismo smjeli imati više od 50 natjecatelja s obzirom na restrikcije zbog koronavirusa. Svake godine broj vozača raste, a ove godine očekujemo oko 200 vozača uz još 100-150 ljudi iz njihove pratnje, što obitelji, što prijatelja i mehaničara.

Prošle godine smo imali predstavnike iz 28 zemalja, a ove godine imamo preko 30 iz cijelog svijeta. Kada kažem cijelog svijeta, to i mislim jer dolaze Australci, Amerikanci, Južnoamerikanci, Azijci i Afrikanci. Svake godine imamo predstavnike sa svih šest naseljenih kontinenata."

Gdje su smješteni vozači tijekom relija?

Na reliju postoji Bivouac, to je kamp relija gdje su svi trajno parkirani tih dana. Odatle krećemo svakog dana i tu se vraćamo. Obično samo jedan dan svi prespavamo na drugom mjestu, a to je za vrijeme Maraton Stagea, kada tijekom dva uzastopna dana vozači ne smiju imati nikakvu vanjsku asistenciju i ta dva dana se boduju kao jedan.

U tom kampu svi imaju ostavljena vozila, a spavaju u Kninu po smještajnim jedinicama. Imamo problem jer Knin nema toliko kapaciteta da može zaprimiti oko 400 ljudi, koliko ih u to vrijeme dođe na Dinaric Rally i trebaju prespavati. Sada se već ponešto i izgradilo, ali u kolovozu u Kninu ne budemo samo mi već i turisti, pa zna biti problematično pronaći smještaj za sve. Neki od njih spavaju i u kampovima, a neki se voze i 15-20 minuta do obližnjih smještaja nakon što popunimo smještaje po Kninu.

S Gradom Kninom i Udrugom osoba s invaliditetom Sveti Bartolomej radimo na promidžbi Knina kao centra pustolovnog turizma Hrvatske. Želimo o gradu pričati i izvan konteksta Oluje, pa smo energiju usmjerili na to i za razvoj samog motociklističkog sporta.

Koliko iznosi trošak vozača koji dolazi na Dinaric Rally i što možemo očekivati u 2025. godini?

Ove godine ćemo reli otvoriti za građanstvo. Prilagodili smo program za jedan dan unaprijed i već u subotu imamo registracije i tehničku provjeru vozila, što je samo po sebi atraktivno. Navečer će biti otvaranje relija, što će biti organizirano ili na glavnom trgu u Kninu ili na tvrđavi. Vozači će se vozilima popeti na binu, gdje će reći odakle dolaze i što očekuju od relija.

U nedjelju 24. kolovoza je na rasporedu Prologue, kratka dionica na kojoj se vozači bore za startno mjesto u prvoj dionici. U predivnoj prirodi ćemo imati punktove na koje će se gledatelji moći doći podružiti, pojesti i popiti nešto i pogledati neki dio utrke, što će biti spektakularno.

Vozači koji se natječu morat će potrošiti minimalno nekih 3000 eura za pripremu motora ili popravak onog što će otpasti. Ako netko dolazi iz Sjeverne ili Južne Amerike, njihov trošak se može popeti i do 10.000 eura, što govori o tome da ti sportaši moraju biti dobro organizirani i visoke platežne moći. Može se reći da su to više avanturisti nego sportaši.