DOK JE NOGOMETNA Hrvatska okrenuta subotnjem derbiju Hajduka i Dinama na Poljudu, istog će dana u nešto ranijem terminu Gorica u Varaždinu prvi put zaigrati pod vodstvom novog trenera, debitanta u toj ulozi u SuperSport HNL-u, 49-godišnjeg Rajka Vidovića.

Njegove se ćelave glave sjećaju svi ljubitelji domaćeg nogometa 2000-ih godina, u kojima je igrao za Rijeku, Kamen Ingrad, Zagreb, zaprešićki Inter, pa i za Lokomotivu u njenoj posljednjoj drugoligaškoj sezoni. Napadač iz BiH nikad nije bio posebno ubojit strijelac, ali treneri su ga voljeli i stavljali u igru jer je uvijek radio za momčad i tako doprinosio rezultatima.

Kao trener gradio se u drugoligašima i trećeligašima iz Zagreba i okolice, a prije dva tjedna dobio je priliku prvi put raditi u klubu najvišeg ranga, zamijenivši Dinka Jeličića koji je od početka godine izgubio osam od devet utakmica. Tajming je bio prilično dobar jer je Vidović klub preuzeo uoči reprezentativne stanke i imao dva tjedna rada prije prve utakmice.

U razgovoru za Index Vidović je govorio o svojoj igračkoj i trenerskoj karijeri, ali i odnosu s Dinamovim trenerom Sergejem Jakirovićem s kojim ga veže dvostruko kumstvo, o zajedničkim danima u Kamen Ingradu, gdje su svi igrači živjeli u istoj kući, čemu pripisuje povijesne rezultate već odavno ugašenog kluba iz Velike.

Prisjetio se i avantura u Kini i Vijetnamu, posljedica rata zbog kojeg u formativnim godinama uopće nije igrao, razdoblja u Zagrebu gdje je činio fantastičan napadački tandem s prijateljem iz djetinjstva Mladenom Bartolovićem, ali i ružnog rastanka s klubom nakon što je u sukobu predsjednika s Jakirovićem stao na stranu budućeg kuma.

Iako ga s aktualnim Dinamovim trenerom veže gotovo obiteljski odnos, najavljuje da mu neće dati ni sekunde popusta i poručuje: "Ja sam novi u ovom društvu, pa i brata bih pobijedio, a kamoli Jakira."

Tajming za preuzimanje kluba usred sezone bio je dosta dobar, taman prije reprezentativne stanke. Što ste u ova dva tjedna naučili o igračima i klubu te koliko drukčiju Goricu možemo očekivati?

Dobro je da smo imali dva tjedna za rad i da se bolje upoznamo. Sigurno ekipa koja je bila u seriji negativnih rezultata psihološki nije u najboljem stanju, a moj je zadatak vratiti im vjeru da mogu pobjeđivati i da su dobri. Nemojmo zaboraviti da su oni prije dva mjeseca pobjeđivali i Dinamo i Hajduk i Osijek i dečki sigurno nisu zaboravili igrati nogomet.

Jako marljivo i kvalitetno rade, daju sve od sebe na terenu i siguran sam da ćemo napraviti dobar posao. Moj prvi zadatak je vraćanje stabilnosti momčadi, da ne primamo golove i gubimo utakmice, a onda ćemo nadograđivati, gledati prema naprijed, kako postići koji gol više.

Kakav ste trener, na čemu inzistirate?

Igrači koje sam trenirao znaju da sam zahtjevan, da tražim red, rad i disciplinu, jako mi je bitan svaki trening i svaka utakmica. Meni je trening kao utakmica jer vjerujem da, ako si dobar na treningu, bit ćeš dobar i na utakmici. Nemamo mi prekidač da treniramo lagano, pa se na utakmici uključimo i budemo dobri.

Volim puno raditi, što nije čudno kad pogledate kakvi su mene treneri trenirali, od kojih sam puno pokupio, posebno od Mile Petkovića. Na svemu se može raditi. Kad mi netko kaže da igrač nema dobar centaršut... Ne možeš ga ni imati kad na treningu centriraš dva puta. Ostani nakon treninga i centriraj 50 puta, i tako svaki dan, pa uvjeravam da ćeš dobro centrirati i da će napadači zabijati golove.

Gorica nije u borbi za Europu ni za ostanak. Koji su uopće ciljevi, može li se što konkretno promijeniti ove sezone ili će naglasak biti na stvaranje baze za sljedeću? Mogu li uopće treneri u Hrvatskoj razmišljati dugoročno?

Sigurno da ne gledamo posebno dugoročno, mora se napraviti baza za sljedeću sezonu, ali ja trenutačno želim stabilnost. Najgore je kad ne možeš ni gore ni dolje, ali ne bježi nam previše peto mjesto, moramo biti ambiciozni i pokušati doći do njega. Moramo uložiti dodatne napore kako bismo se vratili na put na kojem je Gorica nekad bila.

Ništa nije nedohvatljivo, Gorica je lani s trenerom Sopićem dostigla 12 bodova zaostatka kad su je svi već prekrižili. Liga je toliko izjednačena da nitko ne može nikog lako pobijediti, i nas je iznenadila ekipa koju su svi otpisali. Moramo biti pozitivni, vjerovati u sebe, naporno raditi i gledati naprijed. Uvijek mi je cilj loviti mjesto ispred mene.

Debitirat ćete u subotu u Varaždinu, gdje pak branite šesto mjesto.

Igramo protiv kvalitetnog domaćina koji igra lijep nogomet i u pozitivnoj je seriji, koji nas je zadnji put pobijedio u Gorici 3:1, i to nam mora biti motiv da se odemo revanširati, odigrati pravu utakmicu i učinimo sve da dođemo pozitivnog rezultata, bila to pobjeda ili bod. Nikom neće biti lako igrati s nama, vjerujem u to jer smo ova dva tjedna kvalitetno radili.

Kao igrač ste promijenili dosta sredina, ali kao trener ste stalno u zagrebačkom bazenu. Jeste li se ikad morali seliti?

S obitelji živim u Zagrebu i nisam ljubitelj toga da idem negdje daleko. Ova situacija mi je zato "kec na desetku". Radio sam u drugoj i trećoj ligi po Zagrebu. Kako igrači žele iz treće lige u drugu, iz druge u prvu, tako i treneri. U svim klubovima u kojima sam radio, od Dugog Sela, Trnja, Lučkog, Sesveta, Kustošije, uvijek sam se borio za sam vrh i netko to sigurno prati. 

Često sam na tim utakmicama viđao predsjednika Gorice, tako je došlo do kontakta i poziva koji sam sa zadovoljstvom prihvatio. U Kustošiji smo imali projekt da klub vratimo u viši rang, bili smo na dobrom putu. Kad se ovo otvorilo, razgovarali su vodeći ljudi klubova i dogovorili se i sretan sam što sam dobio priliku da vodim prvoligaša.

Spreman sam, dugo sam u tome, prošao sam sve stepenice i ovo je normalan slijed. Tako se i vodim, pošteno radim, a vrijeme će pokazati.

Kolika je razlika između uvjeta u radu u niželigašima i u klubu koji glasi za jedan od najuređenijih u Hrvatskoj?

Jako sam ponosan što sam prošao te klubove, jako bi mi falilo da nisam. S obzirom na uvjete, uvijek kažem da niželigaški trener mora biti mađioničar. Često se dogodi da imate potrgane markere, nemate ih u različitim bojama, nemate prepone, stavljate kapice pa zamišljaš da je prepona i skačeš u prsa.

Onda kad dođete u klub kao što je Gorica u kojem imate sve, to je iznenađenje, a samo dođete na nešto što je normalno. Bitno je imati sređenu infrastrukturu i uvjete za rad, ali ova iskustva čovjeka obogate. 

Kad imate igrače koji ne prime plaću po dva, tri mjeseca, morate ih šarmirati da dođu i odrade utakmicu, a nitko izvana ne zna problematiku pa pita zašto netko ne igra dobro. S tim se treba nositi, jer nas na klupi drži samo rezultat. Zato preporučujem trenerima da ne preskaču stepenice, treba to proći, pa je onda kad dođeš u Goricu, lako i lijepo raditi kad imaš sve.

Kustošija ipak nije tipični niželigaš, klub prodaje igrače za milijune eura. Klapija je prodan u Leipzig za pet milijuna, došao je Coulibaly za pola milijuna... Kakvi su to igrači?

Tamo je puno dobrih igrača, klub je ambiciozan, želi se vratiti u viši rang i na dobrom je putu. To stvara pritisak i ja to volim. Morali smo pobjeđivati, ali i imali smo s čim. Klub ide u odličnom smjeru, predsjednik Babić radi odličan posao, a pogotovo Andy Bara koji radi transfere kakve ne može većina prvoligaša.

Klapija je jako zanimljiv, ne znam kako će se razvijati, ali igrao je seniorski nogomet praktički kao kadet, tehnički jako dotjeran, ima smisao za igru, motoriku, veliki klubovi su to prepoznali. Mlad je i može oscilirati, ali radi se o izuzetnom talentu. Po onome što sam vidio od Coulibalyja, također je izuzetan igrač i mislim da će i on otići za veliku cifru.

Možemo li očekivati da će Bari vaš dolazak otvoriti vrata Gorice?

Svaki trener bi volio dobrog igrača. Ja sam počašćen što sam radio s Barom, imali smo fantastičnu suradnju, često smo razgovarali, poslušao bi savjet, nikad nije doveo igrača a da ja nisam bio u suglasnosti, uvijek je pitao što mi treba i o njemu mogu samo u hvalospjevima. Stvarno dovodi igrače koji imaju kvalitetu, a s njima je onda lakše ostvariti željeni rezultat.

Uvijek je bio jako korektan, pa i prilikom mog dolaska u Goricu. Bio sam ugovorno vezan za Kustošiju i kad sam dobio poziv, ostavio sam njemu da se dogovori, a nakon toga on je meni prepustio odluku jer me nije želio kočiti, a ponuda je bila kakva se teško odbija. To je priznanje i klubu i meni kao treneru da dobivamo poziv prvoligaša.

Dinamovom treneru Jakiroviću ste kum, s Rijekinim Željkom Sopićem vrlo dobar prijatelj... Jasno je da će se prvom prilikom javiti dušobrižnici i potegnuti to pitanje...

Jakir i ja poznajemo se dugo, još otkako smo zajedno igrali u Kamen Ingradu, vezani smo, ali tko god se bavio sportom, zna da uvijek želiš pobijediti. Ja bih bio najsretniji čovjek da ga pobijedim kad dođe s Dinamom i sve ću učiniti da se to dogodi. Učinit ću sve da ostvarim rezultat s Goricom, bez obzira na to tko je na suprotnoj strani.

Privatno je jedno, ali kad dođe utakmica, svi mi živimo od rezultata i tu nema ni sekunde popusta, kao ni protiv Zekića, Sopića, Karoglan, Šafarića... Svi smo mi skupa igrali, ali svi se borimo za sebe i svoj klub, koji nas i plaća. Pogotovo ja koji sam tek ušao u prvoligaško društvo, pa brata bih pobijedio, a kamoli Jakira.

Koliko ima trash-talka u vašim odnosima?

Uvijek ima podbadanja. S Jakirom sam vezan, u svakodnevnom smo kontaktu i to je normalno, svatko je u svom klubu, ali to ne mijenja naš odnos. Naravno da se tu i tamo bocnemo, obojica znamo da onaj drugi želi pobijediti i sigurno neće biti ni kalkuliranja ni ikakvog popusta.

Kako je izgledao vaš prijelaz s kraja igračke na početak trenerske karijere u Dugom Selu?

To dođe samo po sebi pred kraj karijere, vidio sam se u trenerskom poslu. Kad sam se vratio iz Vijetnama, mislio sam završiti karijeru, ali otišao sam u Dugo Selo na nagovor Jakirovića koji je tada tamo igrao u trećoj ligi. Prvo samo da se malo družimo pa sam odlazio više rekreacijski, ali onda su me pitali da se više uključim aktivno.

Tako sam odigrao tamo dvije sezone i završio karijeru, a onda naslijedio Jakira kao trener juniora kad je on otišao u Sesvete. Godinu dana vodio sam juniore, a onda preuzeo seniore i radio dosta s Milivojem Bračunom, kojeg mogu nazvati i mentorom. Iz Dugog Sela otišao sam u Trnje, pa u Lučko, Sesvete pa Kustošiju. 

Zadovoljan sam tim putem, radio sam u trećoj i drugoj ligi i uvijek bio u vrhu. Imao sam sreće da je sportski direktor Gorice Brkljača pratio te utakmice, njega sam najviše od svih prvoligaških direktora vidio da snima utakmice druge i treće lige. Zato, da opravdam to povjerenje, moram biti lav, raditi još više, pobijediti i kuma i nikome davati ni sekunde popusta.

Kao igrača, sjećam vas se kao napadača, ali ne velikog golgetera, nego radilice poput Mandžukića ili Budimira. Što biste vi rekli, kakvi ste bili kao igrač?

Bio sam napadač, robusna, radna devetka. Da, nisam zabijao puno golova, sedam, osam ili devet po sezoni, ali dosta sam asistirao i radio za ekipu i uz mene bi drugi napadač profitirao. Vodio sam se time da, ako me gazda plaća, a trener stavlja, to znači da vrijedim.

A svugdje sam igrao, možda manje u Kamenu, što ne čudi jer su tamo napadači bili Joško Popović i Zoran Zekić, pa se nisam ni imao pravo puno buniti. Nisam bio velik strijelac, ali bio sam velik radnik i to su treneri prepoznavali, cijenili i tražili.

Da su klubovi gledali samo moju statistiku, vjerojatno me nitko ne bi kupio, zato je bitno gledati i pratiti igrače jer statistika nekad kaže da igrač ima 12 golova, a zabio je devet penala. Ali kad te u igru stavljaju treneri kao što su Ivan Katalinić, Ilija Lončarević, Milivoj Bračun, znači da vrijediš.

Rodom ste iz Zavidovića u srednjoj Bosni. Postoje li negdje blizu i Vidovići?

Mi korijene vučemo iz Hercegovine, iz Livna, a kažu da se tu doselilo dosta Vidovića pa su po nama Zavidovići dobili ime. Tamo sam odrastao, počeo s nogometom u Krivaji, koji se tada natjecao u republičkoj, dakle trećoj ligi. Tu sam bio sve do seniora, a onda je počeo rat, morali smo otići i imao sam pauzu od tri godine, a onda sam se reaktivirao i napravio dugu karijeru, igrao sve do 39. godine u Dugom Selu.

Zavidovići su poznati po rukometu, ali najviše po braći Sušić. Je li ijedan drugi sport bio opcija?

Igrali smo i košarku i rukomet, ali uvijek sam bio zaljubljenik u nogomet i on me vukao. Škola mi je bila pokraj nogometnog kluba, prijatelji su tamo trenirali, a i stariji brat Damjan koji me nagovorio da se priključim.

Iz Zavidovića je i Mladen Bartolović, s kojim ste kasnije tvorili napadački tandem Zagreba. Kakvi ste s njim bili u mladosti?

On je dvije godine mlađi, generacija sam s njegovim bratom Igorom, koji je fizio u Lokomotivi. Naravno da se poznajemo još iz Krivaje, bio je fantastičan igrač i fantastičan čovjek. Sezonu i pol smo igrali zajedno u Zagrebu i jako dobro to odrađivali.

Gdje biste se svrstali u nogometnom Hall of Fameu Zavidovića?

Najpoznatiji su svakako Safet Sušić i njegov brat Sead, treći Bartolović, onda nekoliko točkica pa ja mogu negdje na deseto mjesto. Možemo ispred staviti i Budimira, koji je iz obližnjeg Žepča.

Kamo ste išli kad je počeo rat i kako ste se vratili nogometu?

Bio sam kod strica u Zagrebu. Imao sam pauzu od tri godine, igrao samo lokalno, neregistriran. To mi je bilo između 17. i 20. godine, kad sam se trebao najviše razvijati, možda bih postao bolji strijelac. 

Onda se otvorila opcija da preko prijatelja agenta odem u Njemačku, gdje sam se aktivirao u Ahlenu, u četvrtoj ligi. U tom klubu bili su Zoran Mamić, Željko Sopić, a u moje vrijeme i Boris Ekmeščić, centarfor koji je prošao Dinamove selekcije. Proveo sam tamo četiri i pol godine, ušli smo odmah u ligu, pa i drugu, a zatim sam na nagovor agenta 1999. došao u Rijeku.

Raskinuo sam ugovor u Njemačkoj, ali u Rijeci se zakompliciralo i tada sam prvi put shvatio da u nogometu ljudi varaju i nisu od riječi. Završio sam na pola sezone u Međimurju, koje se borilo za ulazak u prvu ligu. Ušli smo u prvu ligu, a onda sam se vratio u Bosnu i odigrao pola sezone u Žepču.

Zatim sam dobio poziv iz prvoligaša Kiseljaka, u kojem sam zabio dosta golova, igrao kvalitetno, pa su me zvali i Željezničar i Sarajevo, svi klubovi iz vrha. Na utakmici u Mostaru protiv Zrinjskog bio je Ivan Katalinić, koji je tražio napadača, a ja sam odigrao neku ludu utakmicu i zabio gol koji je bio okidač da me pozove u Rijeku. Umjesto za Željezničar, odlučio sam se za Rijeku jer sam smatrao da mi je HNL bolja opcija i mislim da nisam pogriješio.

U prvoj godini nije mi bilo najljepše, publika me nije dobro prihvatila, a bilo je u klubu dosta dobrih napadača. Onda sam otišao u Kamen Ingrad, koji je u toj sezoni izborio izlazak u Europu i povijesnu utakmicu sa Schalkeom. Nakon toga opet me zvala Rijeka i ta mi je sezona bila možda i najljepši period igranja.

Godinu poslije otišao sam u Zagreb na poziv Roberta Prosinečkog, koji je tada bio sportski direktor. Tamo sam bio dvije godine, pa dvije godine u Kini, vratio se na pola sezone u Inter iz Zaprešića i pomogao mu da ostane u ligi, dobio poziv od Božidara Šikića i Zorana Mamića u Lokomotivu, koja je tada bila u drugoj ligi i imala ambiciju da uđe u prvu, u čemu smo i uspjeli.

Mislio sam da je to to, vratio sam se kući u Čelik iz Zenice odigrati sezonu, dvije, završiti karijeru i ući u trenerski posao. Stalno sam dobivao neku ponudu iz Vijetnama i triput je glatko odbio. Pa tko tamo igra nogomet? Ali bilo bi mi žao da nisam otišao.

Prije mene je, preko istog agenta, mog prijatelja, tamo otišao Goran Brašnić, nekadašnji golman Dragovoljca i Intera, pa je i on pomogao i uvjeravao me da je dobro, iako je to više bilo da ne bude sam. Ali bilo je to stvarno dobro iskustvo, ostao sam tamo dvije godine, osvojili smo vijetnamski kup. 

Preporučio bih svakome tko ima ponudu iz Vijetnama da je prihvati, lijepa zemlja u kojoj se igra lijep nogomet i u kojoj se igrač baš osjeća kao igrač. Nikad nisam bio u urednijoj zemlji po pitanju financija, iako je bilo i igrača s lošijim iskustvima. Ali meni je bilo fantastično.

Kakve su kulturološke razlike, običaji, hrana?

Mogu samo pričati pozitivno jer mi je bilo stvarno dobro. Što se tiče hrane, jeo sam kao u Europi. U Ho Ši Minu sam jeo sarajevske ćevape. Nema kojeg restorana nema. Netko voli probati svašta, ali ja sam uvijek jeo samo provjereno. Imaju drukčijih umaka i okusa, probaš malo, pa ako ti odgovara, nastaviš, a ako ne, vratiš se provjerenom. U gradu znaju biti velike gužve, puno ljudi na biciklima i motorima, ali sve u granicama normale. 

Vratimo se u raniji dio karijere. Danas bi to bilo prilično bizarno i moglo bi se prodati kao reality show - dok ste igrali u Kamenu, cijela je momčad živjela u istoj kući. Kako je to bilo?

Tko zna, možda nas je Vlado Zec i snimao (smijeh). On je bio vrlo pametan i lukav čovjek, nije nam davao stanove po Požegi, nego je imao dvije kuće u koje nas je sve smjestio i tako smo mu bili svi na oku. Imali smo zajedničku kuhinju, a svoje sobe za spavanje s kupaonom. Puno smo se družili, razgovarali o utakmicama, o protivnicima, kartali, bilo nam je lijepo. Nije bilo telefona kao danas, da nitko ni s kim ne razgovara, pa smo se zaista družili.

Velika je malo izdvojena od Požege, bio je jedan kafić u selu u kojem bismo popili piće, uvijek smo bili skupa, a nigdje nisi mogao izaći vani. Zato smo i imali tako dobre rezultate. Da smo bili u gradu, možda bi netko pobjegao vani, ali bila je to takva grupa momaka i profesionalaca koji su željeli nešto napraviti, iskorak u karijeri, rezultat koji će ostati zapisan. I Kamen je te sezone napravio svoj najbolji rezultat i izašao u Europu.

Danas je to nemoguće, ali da možete, biste li to napravili kao trener?

Kako ne! Bolje se upoznaju, razgovaraju, ovo je timski sport u kojem moramo surađivati, i što se bolje poznajemo, lakše će nam biti ostvariti rezultat.

U Kamenu ste se upoznali s Jakirovićem. Kako ste se tako zbližili da se povežete i kumstvom?

Često smo sjedili skupa na klupi (smijeh). Često smo se zagrijavali po cijelu utakmicu. Kod nas je bilo normalno da nas se pošalje na zagrijavanje od prve minute, pa bi nas uveli negdje u 88., 90. minuti, Jakira nekad prije, mene kasnije... Družili smo se, živjeli u istoj kući, odgovarali smo jedan drugome i tako je nastalo prijateljstvo, a zatim i kumstvo. Bio sam mu vjenčani kum, pa krizmeni kum sinu Leonu.

Sve je krenulo od Kamena, pa nas je put poslije spojio u Zagrebu, pa kasnije u Dugom Selu. Super funkcioniramo, obiteljski smo jako vezani i neka tako i ostane.

U Zagrebu ste se opet spojili i s Bartolovićem. Koliko vam je značilo igrati s prijateljem iz djetinjstva?

Puno. Znamo se iz školskih dana. Ja sam bio nepoznat u odnosu na njega, on je bio dokazana klasa. Uvijek je lijepo igrati s igračem koji kuži, zna, puno sam od njega i naučio, iako sam dvije godine stariji. Dobro smo se slagali, nadopunjavali se, ja kao robusniji igrač koji može zadržati loptu, on hitar, nezgodan dribler s nosom za gol. To je Mile Petković prepoznao i dosta smo dobro funkcionirali zajedno na terenu.

Ipak, sa Zagrebom ste se rastali na ružan način. Što se dogodilo i kako ste završili u Kini?

Došlo je do konflikta između predsjednika Medića i Jakirovića, u kojem sam ja stao na stranu Jakira. Zato sam udaljen iz ekipe, prvo sam trenirao sam u Veslačkoj, a zatim s juniorima i kadetima. To je trajalo skoro tri, četiri mjeseca, dok nije preko agenta stigla ponude iz Kine.

Medić mi je dao 20 dana da probam riješiti transfer, sve se poklopilo, klub je htio da dođem i potpišem pa sam se izvukao iz ugovora sa Zagrebom. Kinezi su platili odštetu i sve je dobro završilo. Nije mi bilo lijepo kad su me maknuli jer sam ustao zbog Jakira, ali za pravog čovjeka uvijek ću dignuti ruku, opet bih isto napravio.

Kako je bilo u Kini?

U klubu je bio Rade Ognjanović, bivši izbornik Kine i Kameruna, koji je bio savjetnik u klubu. On je mom agentu nakon par treninga rekao da ću biti kapetan, a ja sam se samo htio maknuti iz Zagreba i trčanja po nasipu milijun puta. I bio sam jedini stranac kapetan u to vrijeme. Bio sam tamo dvije godine, živio sa suprugom i dvije kćerkice. 

Bilo je neobičnih iskustava. Kad smo jednom gostovali u Šangaju, ostatak momčadi je otputovao u srijedu, a ja sam mislio da u četvrtak imamo slobodan dan i da letimo avionom u petak. Ali Rade, Makedonac Vlade Danilov i ja putovali smo sami, a ostali su dva dana ranije krenuli vlakom.

Dok nas je taksist s aerodroma vozio u hotel, bilo mi je baš neugodno zbog toga, ali ostatak momčadi dočekao nas je pljeskom. Baš sam rekao Makedoncu, da se ovo dogodilo kod nas, nabili bi nas nogom (smijeh). Poslije smo uvijek putovali zajedno, nikad nisam pitao zašto je taj put bilo tako, ali ostalo mi je upečatljivo.

U prvoj hrvatskoj ligi igrali ste za Rijeku, Kamen, Zagreb i Inter. Tri od ta četiri kluba su se ugasila ili propala. Kako to komentirate?

Nemojte da ispadne da će se sad zbog mene Gorica ugasiti (smijeh). Žao mi je da je došlo do toga. Kad sam ja bio u njima, bilo je to dobro vrijeme u kojem su se postizali najbolji rezultati. A što se događalo godinama poslije... Ne znamo što će biti ni za mjesec dana.

Od Kamena se to možda i očekivalo jer to je bio klub jednog vlasnika i uvijek je bilo pitanje dokad će moći to gurati. Tako je i Suhopolje završilo. Ali drago mi je da je napravljena infrastruktura, fantastični uvjeti za nove generacije. Za Inker sam siguran da će se vratiti, to nije umjetan klub.

Jeste li kao igrač ikad imali kontakata s Dinamom ili Hajdukom i je li vam žao što nikad niste tamo završili?

S Hajdukom nikad, a pokojni Josip Kuže jedanput me spominjao u kontekstu Dinama, ali to je bilo prije utakmice, vjerojatno da bih slabije odigrao. Nikad ništa konkretno. Dapače, svakog bi zanimalo igrati za te klubove, ali ja sam ponosan i na dane u Rijeci, u Zagrebu i drugim klubovima i da sam posvuda doprinio i ostavio neki trag, uvijek davao sve od sebe.

U prvoj sezoni u Rijeci navijači nisu bili zadovoljni jer je bilo šest napadača, a ja sam uvijek igrao, da bi mi u drugoj sezoni pjevali pjesme. I danas se super osjećam u Rijeci, prirasla mi je srcu, to su grad i klub koje volim.

Kakve su vam trenerske ambicije? Da jednog dana vodite Dinamo ili Hajduk, ili bi vam bila dobra i karijera tipa Stanka Mršića, dugogodišnjeg trenera mnogih prvoligaša?

Kao i igrača, i trenera uvijek zanima korak više, iz treće lige u drugu, iz druge u prvu. Ne bih bio normalan da kažem bilo što drugo, naši najveći klubovi su Dinamo i Hajduk i svatko teži tome. Čovjek uvijek mora gledati naprijed, ali čvrsto sam na nogama, tek sam dobio priliku u prvoligaškom društvu i cilj mi je da tu i ostanem.

Doći među deset trenera prve lige je veliko priznanje i čast, svaki je klub velik na svoj način. Znam da sam sad pod povećalom, a vrijeme će pokazati koliko ću biti uspješan i koliko ću se vrtjeti u tim krugovima.