SRBIJA je zemlja na Balkanskom poluotoku čija je povijest puna priča o ratovanju i sukobima. Kao država na križanju puteva koji spajaju središnju Europu s jugoistokom, Srbija je često bila kolateralna žrtva velikih carstava koja su se ondje sukobljavala.

Preduvjeti za revoluciju

Krajem 15. stoljeća srednjovjekovno srpsko kraljevstvo potpalo je pod osmansku vlast. Zemljom su vladali poslanici iz Carigrada, a feudalni posjedi poklanjani su osmanskim janjičarima kao nagrada za sudjelovanje u brojnim osmanskim ratovima tijekom novog vijeka.

Lokalni stanovnici zadržali su svoju kršćansku tradiciju, što je značilo da su morali plaćati posebne poreze za nemuslimane u zemlji, a to je, pak, izazvalo nezadovoljstvo među plemićkom elitom.

Ipak, ta je plemićka elita bila relativno zadovoljna krajem 18. stoljeća jer je Beogradskim pašalukom vladao Hadži Mustafa-paša, koji je u narodu bio poznat kao "prijatelj Srba", te je nastojao održati mir između janjičara i lokalnog stanovništva.

1801. godine Hadži je ubijen, a janjičari, odnosno Dahije, preuzeli su vlast. Tadašnji osmanski sultan Selim III. pobjesnio je zbog neposluha Osmanlija u Beogradu, pa je organizirao vojni pohod.

Bio je to crveni alarm za Dahije, koji su se bojali da bi se lokalno kršćansko stanovništvo moglo pridružiti nadolazećoj sultanovoj vojsci. Njihovi strahovi bili su opravdani jer su posljednjih nekoliko godina terorizirali Srbe, nametali im dodatne poreze, silovali im žene i ubijali svakoga tko je protiv njih podigao glas.

Sječa knezova

Početkom 1804. Dahije su osmislili briljantan plan. Ako pobiju baš svaku osobu od važnosti u Beogradskom pašaluku, neće više biti onih koji bi ustali protiv njih. U prvim danima veljače organizirana je masovna akcija u Beogradu, Smederevu, Šapcu, Požarevcu i Valjevu. Dahije su u nekoliko noći upali srpskim plemićima u kuće i pobili ih na licu mjesta ili ih iznijeli na gradski trg pa ih tamo masovno klali.

Događaj je poznat kao Sječa knezova, jedna od najbrutalnijih crtica iz srpske povijesti. Ubijeno je preko 70 najvažnijih upravitelja, vlastodržaca, svećenika, odvjetnika i obrtnika. Dahije su svoj problem smatrali riješenim.

Međutim, dogodilo se nešto upravo suprotno. Stanovnici i preostala srpska elita 14. veljače 1804. pokrenuli su masovan ustanak protiv osmanskih vlasti.

Prvi srpski ustanak

U sljedećih gotovo 10 godina Srbija je bila mjesto masovnih nemira. Ustanici su za svog vođu odabrali čovjeka skromnog porijekla Đorđa Petrovića, koji je orkestrirao pobune. Njegova misija do 1807. godine pretvorila se u borbu za neovisnost. Tih je godina bujao srpski nacionalizam, a Petrović je potaknuo osnivanje važnih institucija koje i danas djeluju u Srbiji, poput fakulteta i državnih tijela.

Sultan je u početku pregovarao s ustanicima jer su imali zajedničkog neprijatelja, no ubrzo je shvatio da će izgubiti teritorije na sjeveru, pa je protiv njih uputio novu vojsku. Budući da su Srbi do 1812. godine odbijali nalete osmanske vojske, Petrovića se na osmanskom dvoru počelo nazivati Crnim Đorđem, odnosno Karađorđem na turskom jeziku. Po ovom nadimku ostao je upamćen sve do danas.

Ustanak je ugušen zbog geopolitike

Premda iz ovog perioda potječu mnoge priče o srpskoj hrabrosti i njihovom umijeću ratovanja, glavni razlog zbog kojeg je ustanak trajao sve do 1813. godine bili su Rusi. Oni su pomagali Srbima u ljudstvu i resursima, no od 1812. zatvorili su pipu.

Razlog tome bio je francuski car Napoleon, koji je upravo tada sa 600.000 ljudi kročio na ruski teritorij. Rusi su brzo prekinuli neprijateljstva s Osmanlijama i bavili se puno većom prijetnjom, a Srbi su ostali prepušteni sami sebi.

Sultanova vojska ugušila je pobunu do 1813. godine, kad je osvojen Beograd. Do tog trenutka gotovo četvrtina srpskog stanovništva iselila se iz zemlje zbog straha od odmazde, a većina je završila na teritoriju Habsburške Monarhije. Karađorđe je također pobjegao kako bi spasio živu glavu.

Njegova je glava bila sigurna još samo tri godine, sve dok mu ju nije odsjekao Miloš Obrenović, čovjek koji će voditi Drugi srpski ustanak 1815. godine. Miloš se bojao Karađorđevog utjecaja u zemlji, pa je njegovu glavu poslao sultanu u Carigradu.

Premda je Prvi srpski ustanak bio ugušen, Srbija je bila na putu prema osamostaljenju. Nakon Drugog ustanka postala je autonomna regija unutar Osmanskog Carstva, a od 1878. Srbija je međunarodno priznata kao neovisna zemlja.

Ustanak je jedan od najvažnijih događaja iz srpske povijesti, a možemo reći da je inspirirao brojne važne događaje, poput Timočke bune iz 1883., Topličkog ustanka iz 1917. ili Petooktobarske revolucije iz 2000. godine.