ALEKSANDAR Makedonski rođen je 356. godine prije Krista, kada su grčki gradovi oslabjeli zbog ratovanja. Makedonija, grčka regija na sjeveru, u to je vrijeme postajala sve jačom zahvaljujući reformi u vojsci i diplomatskim vezama. Sredinom 4. stoljeća prije Krista Perzijsko je Carstvo i dalje pred vratima grčkog svijeta. Aleksandar je kao mladi vojskovođa uspio okupiti vojne snage, potući Perzijance i osvojiti golema prostranstva, sve do rijeke Ind.

Prije nego što je krenuo u osvajanja, Aleksandar je stasao kao mladi plemić u Makedoniji. Njegov otac htio je osigurati najbolje obrazovanje za budućeg makedonskog vođu, stoga je unajmio čovjeka po imenu Aristotel da mu bude tutor. Vješto je svladavao lekcije iz grčkog, povijesti te je naučio čitati i pisati, ali najviše je bio fasciniran vojnim taktikama i bitkama.

Aleksandrov otac Filip II. ujedinio je grčki svijet pod makedonskim vodstvom, no kada je Aleksandar postao vladar, neki od tih gradova pobunili su se protiv vlasti sa sjevera. Zato je on na primjeru Tebe pokazao kako će se odnositi prema onima koji ga ne budu slušali. Grad je kompletno uništen, a stanovništvo raseljeno i porobljeno. Ostatak grčkih polisa prestao se buniti, a Aleksandar je postao skoro pa apsolutist.

Pohod na Perzijsko Carstvo

S takvom moći mogao se fokusirati na vlastite planove. Okupio je vojsku od gotovo 40.000 ljudi i prešao s grčkog kopna u Malu Aziju. Perzijski kralj Darije poslao je bandu plaćenika da ga zaustave. Mislio je da će mali Grk brzo pobjeći kada ga dočeka moćna perzijska vojska. Dogodilo se potpuno suprotno. Aleksandar je potukao perzijsku vojsku bez puno žrtava i poslao plaćenike u bijeg.

Uskoro nailazi na lokalce u Frigiji koji mu pokazuju gordijski čvor. Prema legendi, osoba koja razveže čvor postat će kraljem cijelog svijeta. Aleksandar je jednostavno izvadio svoj mač i prerezao ga. Nastavlja putovati kroz Malu Aziju i poražava perzijsku vojsku kod Isse, čime stječe još veću popularnost.

Ovakve pobjede učinile su ga samouvjerenim, a percepcija makedonskog kralja kao najboljeg vojskovođe na svijetu omogućila mu je da osvaja redom gradove na Levantu bez puno otpora. Kada je došao u Egipat, stanovništvo ga je dočekalo kao boga. Pjevane su pjesme o njegovim uspjesima i proglasilo ga se faraonom. Tamo je osnovao grad Aleksandriju, koji će kasnije biti poznat po izgubljenoj knjižnici.

Osvajanje Babilona i preuzimanje perzijskih običaja

Nakon što se opskrbio novim vojnicima i robom, vraća se u Mezopotamiju, gdje će se ponovo obračunati s perzijskom vojskom. U Bitci kod Gaugamele Darije je okupio masovnu vojsku, navodno od milijun ljudi (premda kritike govore da je to legenda), a vojska je sadržavala i slonove koji su trebali porušiti grčku prvu liniju i natjerati Grke u bijeg.

Međutim, Aleksandar je naredio jak napad na perzijske kočije, među kojima se nalazio i Darije. Kada je Darijeva kočija zapaljena i on skoro pogođen, zajahao je konja i počeo bježati s bojišta. Njegova vojska, vidjevši da kralj bježi, bila je potpuno demoralizirana i nastao je kaos. Tisuće vojnika počele su bježati, što je dalo Aleksandru priliku da naredi opći marš naprijed i slomi Perzijance.

Nakon pobjede kod Gaugamele Aleksandar postaje kralj Azije i nakratko se zadržava u Babilonu. Počinje nositi perzijsku odjeću, a njegovi generali shvaćaju da se ponaša malo previše despotski.

Počeo je preuzimati modele vladanja istočnih vladara i postajao je sve više despot. Naređuje novu ekspediciju prema Indiji kako bi pronašao odbjeglog perzijskog kralja, no na tom putu dobiva poruku da su Darija III. ubili vlastiti generali. Time je napokon okončano Perzijsko Carstvo, a Aleksandar je trebao novu avanturu.

Odlučio je povesti vojsku prema Indiji i nastaviti osvajanje, no vojska to nije htjela. Mnogi muškarci u njegovim redovima nisu vidjeli obitelj i kuće preko 10 godina i htjeli su završiti s ratom. Aleksandar se nakratko vraća u Babilon, ali izjavljuje kako je spreman za nove vojne operacije. Ipak, 323. godine umro je nakon gozbe u Babilonu, star 32 godine, navodno od previše alkohola. Vjerojatnije je da su ga otrovali oni iz njegovih redova kojima je bilo dosta ratovanja.

Aleksandrovo veliko carstvo zapravo nije bilo uređena država te se brzo raspalo. Nakon njegove smrti generali su podijelili teritorij i međusobno ratovali, no na kraju je svaki od njih potpao pod utjecaj nove sile sa zapada - Rimske Republike.