HRVATSKA ratna mornarica obilježava svoj dan u modernoj Hrvatskoj od 1991., a radi se o 18. rujnu, danu kada se 887. godine zbila bitka kod Makarske. Tada su zaratili Mlečani s Neretvanskom kneževinom, a informacije o tome imamo zbog Ivana Đakona i njegovog ljetopisa iz 11. stoljeća.

Mlečani i Hrvati

Ivan Đakon pisao je puno o Hrvatima te o njihovim sukobima s Mlečanima tijekom srednjeg vijeka. Zbog njega znamo da je Venecija plaćala godišnji danak hrvatskom knezu tijekom cijelog 10. stoljeća, ali i da su na istočnu obalu Jadrana stigli i Saraceni koji su pljačkali dalmatinske gradove krajem 9. stoljeća. Nakon toga, Mlečani i Slaveni Hrvati borili su se za prevlast nad istočnim Jadranom. Nakon smrti Domagoja, Mlečani su potpisali mir s Hrvatima, ali su i dalje ostali u neprijateljstvu s Neretvanima kojima su poslali naoružanu vojsku.

Neretvanska kneževina obuhvaćala je područje između Cetine i Neretve te kontrolirala otoke Korčulu, Brač, Mljet i Hvar. Mlečani su poslali dužda Petra I. Kandijana u ekspediciju protiv Neretvana s 12 brodova. Iskrcali su se kod današnje Makarske i napali obližnje stanovništvo. Nakon što je nastala panika, Mleci su potopili sve neretvanske brodove kako bi ostvarili prevlast na moru čak i u slučaju poraza.

Nakon inicijalnih uspjeha, činilo se da je misija obavljena, no Neretvani su uskoro krenuli u kontranapad koji su Mlečani dočekali nespremni. Cijela vojska uskoro se počela povlačiti na more jer su napadi domaćeg stanovništva bili prejaki i učestali. Dužd je krenuo u bijeg, ali je pronađen i ubijen 18. rujna 887. godine. Šačica preostale mletačke vojske vratila se doma na oštećenom brodu.

Jesu li Neretvani uopće Hrvati?

Bitka je završila neslavno za Mlečane, a ovjekovječena je zbog hrvatske mornarice. Ipak, Ivan Đakon jasno je razlikovao Hrvate od Neretvana i jasno znao njihovu granicu. Vladavina hrvatskog kneza upitna je kad je u pitanju područje južno od Cetine i bez Đakonovog ljetopisa.

Ljudi koji su živjeli u Neretvanskoj kneževini svakako su bili Slaveni, no bilo bi neutemeljeno zvati ih Hrvatima. Kako se radi o 9. stoljeću i vremenu oskudnih povijesnih izvora, detalje ovog događaja vjerojatno nikada nećemo saznati.

Ono što sugeriraju povijesni izvori je to da je u nekom kasnijem trenutku, nakon 1000. godine, područje Neretvanske (ili Neretljanske) kneževine postalo dio hrvatskog kraljevstva. No o tome ne postoje jasni dokazi, a kamoli da postoji ideja zašto je i kako došlo do toga.

Tko su točno Neretvani?

Neretvani (također Neretljani, lat. Narentani, i Morjani, lat. Mariani), ime kojim su od IX. do XI. st. označavani Slaveni nastanjeni na području između Cetine i Neretve, te na susjednim otocima, piše Hrvatska enciklopedija koji izdaje Leksikografski zavod Miroslav Krleža. I ona jasno odvaja Neretvane od Hrvata, ne navodi ih kao sinonim.

Kao samostalni politički čimbenik spominju se prvi put 830., kada se njihov izaslanik pokrstio u Veneciji. Prvi je njihovu kneževinu opisao Konstantin VII. Porfirogenet u svojem djelu O upravljanju carstvom (De administrando imperio) u X. st. 

Porfirogenet ih naziva Arentani (što je najstariji spomen njihova imena) i Pagani (što je jedini spomen tog oblika imena), jer su u njegovo doba navodno još uvijek bili nekršteni (vjerojatnije je da je pokrštavanje Neretvana kasnilo u odnosu na ostale Slavene, ali dotad je već bilo provedeno).

Iako se ime Narentani prvi put spominje u vezi s događajima iz 830., ono je, ipak, bilo zabilježeno u mletačkoj kronici nastaloj tek oko 1000. Prema opisu Konstantina VII. Porfirogeneta, Neretvanska kneževina (Paganija) zauzimala je područje između Cetine i Neretve, sa županijama Rastoka, Mokro i Dalen. 

U to su joj doba pripadali i otoci Mljet, Brač, Hvar i Korčula. Na kopnu su najvažnija središta bili Mokron (Mukur, blizu Makarske), Vrulja (Brela), Ostrog (Zaostrog) i Labinica (Gradac). 

Najviše podataka o Neretvanima, osim Porfirogeneta, donose mletački kroničari, ponajprije Ivan Đakon, koji jedini i koristi etnonim Narentani. Oni ih opisuju kao gusare koji su u IX. i X. st. ugrožavali plovidbu duž istočne jadranske obale, navodi Hrvatska enciklopedija.

Domagoj je možda bio Neretvanin

Prema nekim mišljenjima, hrvatski knez Domagoj (umro 875) bio je podrijetlom Neretvanin, ali za to nema čvrstih dokaza. Potkraj njegove vladavine obnovljeni su slavenski napadi na istarske gradove, a odmah nakon njegove smrti dužd Urso Patricijak napao je Neretvane. 

Mletačka pobjeda

Oko 998. dužd Petar II. Orseolo poduzeo je pohod kojim je pokorio i Neretvane koji su dotad ubirali od Mlečana danak za slobodnu plovidbu. Iz opisa pohoda vidljivo je da Korčula tada nije bila u vlasti Neretvana. To je ujedno i posljednji spomen etnonima Neretvana. God. 1050. u jednoj se ispravi kao svjedok i advokat donatora spominje Berigoj, sudac Morjana (iudex Maranorum), odnosno kralj (rex Marianorum). Iz toga slijedi da je područje Neretvanske kneževine i dalje bilo samostalna politička cjelina. 

Isprepletenost s Hrvatskom

Naslov suca ili vojvode (dux) Morjana, odnosno morstika (morsticus), nosili su Jakov i Rusin, koji se spominju u Supetarskome kartularu u drugoj polovici XI. st., no nema dokaza o tome da je riječ o samostalnim vladarima, već je vjerojatnije da su oni bili dostojanstvenici koji su u ime hrvatskog kralja upravljali područjem nekadašnje Neretvanske kneževine, koja je u sastav Hrvatske ušla nakon 1050. Jakov se pojavljuje u pratnji kralja Zvonimira, među njegovim dostojanstvenicima, navodii Leksikografski zavod Miroslav Krleža

To je ujedno i posljednji spomen Morjana. S Rusinom je bio rodbinski povezan Slavac (bio je brat njegove žene), koji se spominje u istome kartularu s naslovom kralja (rex), ali bez oznake zemlje kojom je vladao.

Po nekim mišljenjima Slavac je bio neretvanski kralj, koji je vladao samostalnim kraljevstvom u osamdesetim godinama XI. st., a po drugima je riječ o hrvatskom vladaru. Od XII. st. nositelje lokalne vlasti na području nekadašnje Neretvanske kneževine označava se kao Omišane ili Kačiće.