STIGAO je još jedan Dan zaljubljenih i, prigodno, još jedan filmski izbor. Ovo nisu nužno "najbolji ljubavni filmovi svih vremena", ali jesu klasici i hitovi iz raznih epoha, kultura i kontinenata, pobrojeni u nadi da ćemo vas na neke od njih podsjetiti, neke otkriti, a neke inspirirati da odgledate po tko zna koji put.

Uživajte.

It Happened One Night (1934.)

Ovo je pradjed žanra romantične komedije. OG kako bi mladi rekli. U vrijeme kada je kinematografija tek učila govoriti, Frank Capra je sa svoje dvije zvijezde, Clarkom Gableom i Claudette Colbert, utisnuo žig u celuloid i formirao obrazac svojevrsnog lakog romantičnog filma s dosta humora koji funkcionira na kemiji protagonista, a koju će desetljećima nakon toga Hollywood ponavljati u nedogled sve do današnjih dana.

Siromašni reporter (Gable) bez posla uspijeva preskočiti ponor klasne razlike i osvojiti bogatu njujoršku nasljednicu (Colbert), dajući nadu tisućama mladih Amerikanaca da je ovo moguće, a ljubavni filmovi nastavljaju nas učiti isto - ne postoje barijere koje ljubav ne može srušiti.

Dr. Živago (1965.)

Ljubav najbolje zrači s platna i ekrana kada se odvija pred grandioznom scenografijom velikih povijesnih događaja kao što je to Američki građanski rat (Gone with the Wind - opet Gable) ili, kao u slučaju Živaga, tijekom burnih godina ruskih revolucija 1905. i 1917.

Jurij (Omar Sharif) i Lara (Julie Christie) dvoje su ljubavnika uhvaćenih u ovoj buri koja ih pomiče, lomi, spaja i razdvaja, stvarajući kontrapunkt koji samo pojačava dojam o beznačajnosti naših ljudskih pregnuća i dragocjenosti sretnih trenutaka s voljenima. Arhetipska slika ljubavnog para zagrljenog i šćućurenog pred gigantskim kotačem povijesti, koju je režirao David Lean, neminovno nam intenzivira suosjećanje za njihovu priču i tjera suze na oči.

Moskva suzama ne vjeruje (1979.)

Iste te suze, odnosno njihovo odsustvo, istraživao je i stari holivudski šef Reagan tijekom svog predsjedničkog mandata, gledajući čuveni film osam puta, bezuspješno pokušavajući razumjeti neprijatelja i proniknuti u zagonetnu rusku dušu. "Ništa nisam shvatio" - rekao je na kraju.

Stara fraza iz vremena tatarskog jarma, o odsustvu empatije vladara moskovske kneževine prema raji pritisnutoj dankom (koja i danas surovo odzvanja u svijetu globalne politike), kao da je stvorena da bude naslov za film koji je, makar samo zbog toga, morao biti najveći ljubavni ikada snimljen u Sovjetskom Savezu.

Film kojeg će se sjetiti vaše majke i bake (a možda će se praviti da se ne sjećaju jer "nisu one gledale ta istočna komunistička smeća"), a koji ćete i vi, u neophodnoj i toliko potrebnoj promjeni vizualne estetike i etike, otkriti i, za razliku od Reagana, potpuno razumjeti.

Oficir s ružom (1987.)

I kako i ne biste razumjeli? Jezik vam i pored svega prije sa slavenskim nego s njemačkim ili francuskim čini suzvučje. U gradovima vam i dalje stoje betonski socijalistički monumenti koji natkriljuju predratne kuće i zgrade u kojima su nekada živjela gospoda i gospođe.

Otmjen svijet poput Matilde (Ksenija Pajić u zavodljivom prajmu) koja opet, ponavljajući motiv svih ljubića ikada snimljenih, ali ovoga puta u domaćoj jugoslavenskoj... pardon, hrvatskoj varijanti, pada na muškarca iz druge klase i ideologije. I to pada udarnički! Ako vam mame mogu izbjeći suze za Moskvu, vjerujemo da za Lauševića i Pajićku sigurno neće. A vi provjerite zašto.

Sleepless in Seattle (1993.)

Ako već ne želite svoj valentinovski izbor pretvoriti u povijesnu lekciju, pa makar ona uključivala seksi majore OZNA-e plus Kseniju Pajić i Draganu Mrkić golu u kadi, ako jednostavno želite odmor i razonodu, onda hajdemo natrag preko oceana do onih koji su to nekada radili najbolje.

Besani u Seattleu nositelj je prijeko potrebne poruke koja mora biti dodatno osnažena na ovaj dan - a to je da nas naša prava ljubav, negdje, nekada sasvim sigurno iščekuje. Lice prave ljubavi je lice Meg Ryan, apsolutne kraljice ljubića devedesetih, a mjesto, naravno, ne može biti prozaično, već odgovarajuće svrsi ovakvog susreta - vrh Empire State Buildinga, i to baš na dan svetog Valentina.

Ovaj film više nego ijedan drugi fokusira baš taj trenutak i svoje dvije zvijezde - Ryanovu i Toma Hanksa, dramaturški smjelo drži odvojenima tijekom cijelog trajanja, bacajući sve karte na epsko finale i sudbinski susret za kakav svi živimo.

In the Mood for Love (2000.)

Samo, što onda? Što kada u vremenu nakon završnih titlova magija nestane, a ljubav prođe i vi se nađete na onoj gorčoj, ostavljenoj strani? Riječi jezika kojima izražavamo ovu bol diljem planeta možda zvuče drugačije, ali osjećaj je isti - makar govorili na hrvatskom, engleskom, ruskom ili, kao u ovom filmu, na kantonskom i šangajskom.

Junaci vizualnog spektakla legendarnog Wong Kar-waija prevareni su supružnici koji se kreću kroz tijesne klaustrofobične stanove, prolaze stubišta Hong Konga u polumraku, osuđeni jedno na drugo. Inicijalna prevara što ostaje u vanfilmskom prostoru ljubavna je priča koja pokreće ovu glavnu.

"Moj muž spava s tvojom ženom, i to se dogodilo samo da bismo ti i ja bili zajedno" - sumira suštinu Wong Kar-waijevog scenarija i vizije. Poput zlog demijurga, on pomiče svoje tragične junake kroz labirint jedno prema drugom, da bi ih surovo opet razdvojio i tajnu njihove romance šapatom ostavio u zidinama Angkor Wata da ih čuvaju za vječnost.

My Sassy Girl (2001.)

Ostajući vremenski, a i prostorno (makar iz naše perspektive) blizu, možemo opet malo osvijetliti. Azija je početkom 2000-ih izrodila svoj najveći valentinovski hit. Zemlja porijekla bila je Južna Koreja i to je najavilo valove pop-kulturnih udara koji su nas zapljuskivali u prvoj četvrtini 21. stoljeća, preko Oldboya, Gangnam Stylea i Squid Gamea, tako da nam je danas paleta okusa možda spremnija prilagoditi se osobitostima ove uvrnute romantične komedije koja je za svijet Dalekog istoka klasik istovjetne težine kao što je Moskva suzama ne vjeruje za postsocijalistički prostor.

Pa opet, koliko god da je probijanje kroz romansu mladog Kyun-wooa sa zagonetnom Djevojkom koja mu vadi dušu, i sve njene kulturološke idiosinkrazije teško, završna scena progovara toplim univerzalnim jezikom i nagrađuje izdašno sve koji su do nje uspjeli stići.

Bin-Jip aka 4-Iron (2005.)

Pa kad smo već tu, ostanimo još malo. Jer, osim odgovora na rom-com dan s My Sassy Girl, Koreja i za one sklonije filozofskom promišljanju ljubavi ima što ponuditi. Koliko god s nekim provodili vremena, često ostaje onaj jedan dio njih u koji nikada ne ulazimo, niti smo možda svjesni njegova postojanja.

Ako bismo ljudski um zamislili kao prostor, to su onda sobe i stanovi koji ostaju prazni - dio zbilje koji ostaje izvan našeg vidnog polja. I dok mi, samoosuđeni na skučenu perspektivu, vidimo samo jedan fragment cjeline, u tom nedostajućem dijelu moguće je da netko obitava. Kim Ki-duk vodi nas upravo ovdje, iza horizonta, u mjesta i vremena koja postoje bez nas i izvan nas, pružajući nam gotovo božansku svevideću perspektivu.

Direktno prevedeno s korejskog ime ovoga filma je "Prazna kuća", s aluzijom na prazni prostor kao manifestaciju postojeće emotivne praznine u ljudima modernog doba i odgovorom na to čime jedino ovaj prostor može biti ispunjen i transformiran iz profanog u sveto.

Call Me by Your Name (2017.)

Ljubavlju, naravno. Vezujućom, nezaustavljivom energijom kozmosa koja ne poznaje granice klasa, ideologija, vjera, godina, pa ni spolova ili seksualnih orijentacija. Jer junaci ovoga filma, Elio (Timothée Chalamet) i Oliver (Armie Hammer), nisu određeni da budu homoseksualci, a ponajmanje da budu gay, kako u starom, tako i u novijem značenju ove riječi.

Njihovu priču ne možemo a da ne promatramo kao priču o dva ljudska bića koja su se, bez obzira na sve barijere koje između njih postoje, spojila i zaljubila, a nama, gledateljima, za njezino puno razumijevanje nije potrebno ništa drugo osim činjenice da smo u nekom trenutku života voljeli i bili voljeni.

Ljeto kada sam naučila letjeti (2022.)

Tako isto, za razumijevanje filma Raše Andrića ne postoji nijedan drugi uvjet pored ovoga gore spomenutog, uz dodatak da je potrebno prisjetiti se kako je bilo kada smo bili u godinama u kojima je njegova junakinja tinejdžerica Sofija (Klara Hrvanović).

Ona s bakom (Olga Odanović) dolazi na Hvar kod svoje none Luce (Snježana Sinovčić), gdje u nekoliko sunčanih tjedana ostvaruje spajanje sa svojom ratom potrganom obitelji, ali i prvu romansu u životu.

Naravno, Sofijina ljubavna avantura je one čedne prirode, lišene svih težih aspekata koji su bivali naglašeni u ostalim filmovima iz našega izbora, te nam je u duhu Valentinova prigodno da izbor zaokružimo podsjećanjem na doba u kojem su nam zaljubljenost i ljubav još uvijek bili idealizirani i neokaljani životnim iskustvom, što na ovaj, ali i na sve ostale dane, grčevito pokušavamo povratiti.