GLEDAJUĆI trailere za komediju Svadba, snimljenu u hrvatsko-srpskoj koprodukciji, zauzeo sam čvrst stav: bio film dobar ili ne, ovaj šokantni zaokret hrvatskog filma prema gledateljima svakako treba podržati. Zaista nije potrebno biti filmskim znalcem za prognozu da će Svadba postati prvi domaći blockbuster koji nije dječji film i koji nije General, još od 2013. godine i Svećenikove djece.

Najgledaniji domaći film 21. stoljeća?

Više od 40 tisuća prodanih ulaznica u pretprodaji je fantastičan rezultat iz kojeg je očito da je kampanja, prva ozbiljna marketinška kampanja nekog domaćeg filma od već spomenute Svećenikove djece, uspjela od Svadbe napraviti pravi event. Stoga nikoga neće začuditi ako na kraju i premaši prognoze od 100 tisuća gledatelja i preraste u najgledaniji domaći film 21. stoljeća. Za to će morati premašiti brojku od 158.131 gledatelja koliko ih je u kinima gledalo Svećenikovu djecu. 

Film počinje u Londonu u kojemu mladi par, Ana (Nika Grbelja) i Nebojša (Marko Grabež), s nestrpljenjem iščekuju rezultat testa trudnoće, nakon čega slijedi elipsa od sedam mjeseci kad pratimo paralelne video callove između Ane i njezine obitelji te Nebojše i njegove. Sitan je problem što je Nebojša Srbin, a Ana Hrvatica. Njezina je obitelj nacionalno i katolički vrlo osviještena, što joj je, lako je zaključiti između redaka, donijelo i određene poslovne probitke, iako se trenutačno nalaze pred bankrotom i preuzimanjem od austrijske banke. 

Glava obitelji je Miljenko (Rene Bitorajac), seljačina koji na stolu drži sliku s Tuđmanom, teško suzdržava bijes, a kad on ipak provali iz njega uglavnom se manifestira kroz sočne psovke. One neće izostati ni kad sazna da mu je budući zet Srbin pa svog još nerođenog unuka smjesta naziva malim Miloševićem. Njegova punica (Snježana Sinovčić-Šiškov) mnogo je direktnija: "Četnik".

Nije ni Nebojši lakše budući da je njegov otac Ministar spoljnih poslova Srbije (Dragan Bjelogrlić)  koji jednako teško prima vijest da mu je buduća snaha Hrvatica. Njegova majka (Jelisaveta Seka Sablić) mnogo je direktnija: "Ustaša". 

Realizacija svadbe bit će zahtjevan logistički zadatak jer je i jednoj i drugoj strani u interesu da se to obavi sa što je moguće manje buke pa je izabran neki zapušteni resort kojega će mladoženjina majka (Vesna Trivalić) opisati kao robinzonski turizam, dok će baka ponovno biti puno slikovitija, "vukojebina".

Vijest o vjenčanju će na kraju ipak procuriti, što će donijeti niz novih problema za obje obitelji, a najveći među njima jest odabir između katoličkog i pravoslavnog vjenčanja pa na poprište zbivanja stiže i katolički svećenik (Dejan Aćimović) i pravoslavni vladika (Srđan Žika Todorović). 

Komedija mentaliteta

Igor Šeregi kao redatelj je debitirao filmom ZG80, nastavkom Metastaza, i već njime pokazao interes za komercijalni film (u pripremi je već i ZG90), a Svadba je samo korak dalje u tom pravcu.

I to vrlo dobar. Šeregi je vješto iskoristio očitu sklonost domaće publike prema sukobu naših i vaših, urbanih i ruralnih, modernih i tradicionalnih, a kako su potrošene sve kulturološke i mentalitetne razlike između domaćih lokalizama, preostao je veliki slobodan teren kad je riječ o onim najzanimljivijim i najosjetljivijim mentalitetnim sukobima malih razlika - hrvatsko-srpskim. 

Komedija mentaliteta najuspješniji je ovdašnji žanrovski proizvod još od Našeg malog mista, preko već spomenutih Naših i vaših pa sve do Svećenikove djece. I Šeregi je krenuo tim putem, no ono što je zanimljivo kod Svadbe je da mentalitet nije ni jedini ni glavni temelj nesporazuma.

Ma koliko hrvatska strana bila seljačka, a srpska buržujska, ono što njih dijeli nije ni mentalitet ni klasa, već isključivo briga za položaj u društvu. I to društvu zadojenom nacionalizmom, kako njihovim, tako i našim.

Lako bi dvije obitelji našle zajednički jezik, samo da nije tih nacionalističkih očekivanja iz lokalnih sredina na kojima su i sami izgradili uspjeh, jedan poduzetnički, drugi politički. Nikoga, naime, nije previše briga hoće li svadba biti pravoslavna ili katolička, jedina je briga što će na to reći "ovi njihovi".

Feelgood film za raju

Igor Šeregi, koji je s Markom Backovićem i Markom Jocićem i koscenarist filma, izvrsno je iskoristio elemente koje je imao na raspolaganju i lansirao dinamičnu i duhovitu komediju koja prve dvije trećine filma doslovno rastura. Geg za gegom bez greške izazivaju salve smijeha za koje su podjednako zaslužni svi, svježi i dobro napisani dijalozi, dinamična režija i razigrana glumačka ekipa.

Njih predvode dobro raspoloženi Dragan Bjelogrlić i Rene Bitorajac, ali sjajna je i Linda Begonja u ulozi Anine majke, dok legendarnoj Seki Sablić ne treba mnogo riječi da razgali publiku.

Tim je veća šteta što film u završnici, baš kad je trebao uslijediti krešendo, gubi energiju. Od trenutka kada je u priču uveden lik djevojke koja ima namjeru ucijeniti Nebojšu, film počinje nepotrebno gomilati zbivanja kao da ne zna kako izdržati samonametnuti ritam, a uslijedit će i ne osobito duhovit, a svakako režijski nespretno realiziran obrat. Mislim, nije da će film, kako bi rekla opaka ministrova pomoćnica Gaga (Anđelka Stević Žugić) otići u tri lepe, no ipak je šteta što neće realizirati očite potencijale. 

Svakako je nedovoljno iskorišten komični potencijal koji su predstavljali likovi svećenika i vladike, nabrijani da se potuku kako bi baš oni vjenčali mladence, a još više njihovi glumački tumači Dejan Aćimović i Žika Todorović. Na pomolu je bila prva domaća ekumenska komedija, no tresla se brda a Dejo i Žika ostali su ovaj put bez nekog važnijeg posla.

Ipak, i bez njihovog upečatljivijeg traga, Svadba je zabavna populistička komedija, skroz dobar feelgood film za raju, što se donedavno, kad je o domaćem filmu riječ, činilo kao znanstvena fantastika. Nadajmo se da do sljedeće nećemo ponovno morati čekati 13 godina.

Ocjena: 3,5/5