IMA NEČEGA neodoljivog u liku Toma Ripleyja. Nastao iz pera američke spisateljice Patricije Highsmith, jedan je od junaka moderne pop kulture koji u kontinuitetu nastavljaju živjeti u ekranizacijama i interpretacijama njenih romana, koje gotovo svaka generacija sebi mora priuštiti. I pored ovoga kontinuiteta, čini se nekako da je Ripley ostao u slijepom polju pop kulture i da je većini publike poznato tek da postoji film Anthonyja Minghellea s Mattom Damonom i Judeom Laweom iz 1999., a ustvari, radi se o jednom od najvećih kriminalnih mastermindova u fikciji dvadesetog stoljeća.

Patricia je o svom bonvivanu, krivotvorcu, manipulatoru, profesionalnom prevarantu i serijskom ubojici napisala čak pet knjiga, počevši s čuvenim The Talented Mr Ripley iz 1955. i završavajući 36 godina kasnije s Ripley Under Water 1991. Istodobno, brojni redatelji i glumci oživljavali su njegov lik na velikome platnu, ili malom ekranu, te pored svima poznatog Damona, valja spomenuti jako dobar francuski film Renéa Clémenta Purple Noon (Plein Soleil) s Alainom Delonom u glavnoj ulozi.

Nitko nije dao konačnu verziju

Po Ripleyjevoj igri (Ripley's game), trećem u seriji, snimljena su dva filma - jedan 1977. u režiji Wima Wendersa - gdje je legendarnog psiha dočarao Dennis Hopper, kao i onaj iz 2002. istog naslova kao roman Liliane Cavanni, s Johnom Malkovichem koji se zanimljivo pojavljuje i u ovoj, posljednjoj verziji, doduše u manjoj ulozi.

Razumljivo, sve ove adaptacije do sada, iako dobre, bivale su razbacane po vremenu i raspačane među autorima, a od silnih glumaca koji su ga igrali nitko nije dao onu konačnu - definitivnu verziju. Sada, makar postoji šansa za tako nešto.
Andrew Scott, već oproban u ulozi drugoga velikog kriminalnog master-uma Moriartyja u Sherlocku, pokazao se prilično doraslim velikom zadatku i prava je šteta ako na koncu ne budemo dobili još nekoliko sezona koje bi moguće obradile i ostale romane Patricije Highsmith.

Nova Netflixova serija pokriva, i to prilično dosljedno i u detalje, radnju prvog romana njene tzv. “Riplijade”. Dakle onaj dio gdje vidimo priču o rađanju i uzdizanju zločinca. Za razliku od Damona, koji djeluje malko smušeno i čiji Ripley ne odaje toliko dojam proračunatosti, već prije reagira i koristi prilike kako mu one nadolaze, pa na kraju izgleda kao netko koga je zapravo sama sudbina preko volje dovela do vrha, Andrew Scott je potpuno drugačija zvijer. Od samog starta shvaćamo da se radi o mračnom pupoljku koji još uvijek nije procvjetao.

O čemu se radi?

Tom Ripley živi u New Yorku prilično bijednim životom. Preživljava zahvaljujući sitnim prevarama s osiguranjem. Kada mu većina od tih pothvata propadne, iznenada dobiva poziv bogatog brodograditeljskog tajkuna Herberta Greenleafa da ode u Italiju i pokuša nagovoriti njegovog sina Dickieja da napusti raskalašni i niškorisni život na Mediteranu i vrati se u domovinu i po mogućnosti preuzme očev posao, a sve s pretpostavkom da su Tom i Dickie u mladosti bili jako bliski prijatelji.

Tom, naravno, reagira kao iskusan predator, koristeći zabunu, jer je dotičnoga poznavao tek površno, prihvaća i dobivši sredstva za put kreće u Italiju da Dickieja pronađe.

Ono što je posebno u ovoj adaptaciji jest to da se sve doista, kao i u romanu, događa u pedesetim godinama prošloga vijeka. Odluka da vizualno zadrže duh vremena u kojem je originalni roman pisan i da ga još pojačaju prekrasnom crno-bijelom fotografijom hvale je vrijedan postupak, a za fenomenalan izgled ove serije možemo ponajviše zahvaliti oskarovskom dvojicu - Stevenu Zaillianu, njezinom kreatoru, inače osvajaču Oscara za scenarij Schindlerove liste, ali i njegovom snimatelju - Robertu Elswitu, koji kipić ima za There Will Be Blood.

Činjenica da od svog junaka nisu napravili nekog modernog Instagram manijaka ili kompjuterskog frika, pozvanog da uz zločine kaže još ponešto o aktualnim problemima modernog svijeta, dovoljno pokazuje razumijevanje izvornog materijala i sigurnost u vlastitu viziju - ovakav, naizgled staromodan zlikovac i u svom originalnom obliku i okruženju ostaje bezvremen i relevantan mlađim naraštajima, a velika gledanost i dobre ocjene na sajtovima to samo potvrđuju. 

S druge strane, ta crno-bijela slika i noir stilizacija iskreno su me malko uplašile u početku, jer je ovakav pristup svakako pun pogodak kada je u pitanju prikaz New Yorka i njegovih mračnih koridora, međutim, kada se, već sredinom prve epizode, radnja prebaci na talijansku obalu, tu je prosto grijeh da sve ne bude raskošno i da ne pršti od boja. Zavodljivost koji su imali i Talented Mr. Ripley i Purple Noon bila je u tome da u tako divnom blještavom svijetu gledamo kako se rascvjetava i šepuri jedno ogavno iskonsko ljudsko zlo, spremno na najgnusnije zločine.

Taj kontrast je napušten, ali crno-bijela poezija nastavlja se bez problema i kada Tom stigne u Atrani gdje odsjeda njegov plijen - Dickie Geenleaf (Johnny Flynn) sa svojom djevojkom (Dakota Fanning). Insektoidne oči i izraz Andrewa Scotta kao da na ovakvom osvjetljenju dobivaju posebnu tamu koja je falila u svim prijašnjim inkarnacijama, a brojni kadrovi mogu se komotno zaustaviti, izvući kao majstorstvo fotografije i izložiti u galerijama.

Besprijekorno izvršena najteža zadaća

Baš Scott, kao što rekosmo, preuzima na sebe najtežu zadaću i izvršava je besprijekorno. Svi drugi Ripleyji obitavali su u kraćoj formi, koja ih je na neki način skrivala, dok Andrew, s obzirom na činjenicu da smo s njim cijelih osam epizoda od u prosjeku 50 minuta, nema pravo na pogrešku ili na bilo kakav falš ton.

Lošim likovima (i glumcima) potrebna je uzbudljiva radnja da bi se dopali publici, dobri likovi koje interpretiraju veliki glumci zanimljivi su čak i kada naizgled ne rade ništa.  A zaista, Zaillian i njegov tim ne žure nikuda i stvari razvijaju polako i s guštom, opet protivno uvjetima modernog doba, lagano raspaljujući sporogoreću noir atmosferu, prikazujući nam Ripleyjeve duge samotne trenutke, šetnje, vožnje, promišljanja. Više nego bilo kada prije, mi smo s njim, i tu je točka u kojoj crni sjaj Scotta sja najmoćnije.

Naizgled dobroćudan i neprimjetan, neatraktivan, nepamtljiv lik pored koga biste komotno prošli na ulici, Scott u nama izaziva gotovo i sažaljenje kada god se nađe u nekoj banalnoj situaciji gdje djeluje smotano i bespomoćno. Kada pokušava komunicirati na talijanskom, traži upute od lokalaca, ili moli staroga službenika pošte da kod njega ostavi kufere, ne možemo a da se ne suživimo s njim.

Serija je uspjela u prenošenju priče

Pa onda fenomenalni momenti kada se suoči s naizgled beskrajnim stubištem stare vile u kamenu uz koji se mora penjati dok mu duša ne izađe na nos. Sve to na trenutke čini da zaboravimo da gledamo jednog izopačenog genija i budućeg ubojicu, i da pomislimo da je on zapravo jedan od nas i da smo i mi kao i on - što uglavnom pomišljaju sve njegove žrtve. Rijetko tko je uspijevao dosezati takve nivoe gotovo hitchcockovske manipulacije emocijama publike, i nećemo biti odveć smjeli kad kažemo da ova serija u tome uspijeva.

Dok gledamo kako se sjena Toma Ripleyja nadvija na plaži preko preplanulih tijela nesretnoga Dickieja i njegove Marge, poželimo vrisnuti - bježite zaboga, a opet, kada ostanemo sami s našim Tomom, i otkrije nam se dio njegovog umnog procesa u pletenju paukove mreže kojom želi istog tog Dickieja likvidirati i preuzeti njegov identitet, usne nam se same od sebe šire u sudionički osmijeh i mi halapljivo pratimo svaki njegov korak i postupak, žudno čekajući da vidimo kako će se plan dalje razviti.

Upravo u tome ležala je sva zavodljivost pisanja Patricije Highsmith - u činjenici da ni u jednom trenutku nije tajila da je njen junak čovjek spreman na sve, da surovo manipulira emocijama ljudi, i da nema skoro nikakvih osjećaja ili sažaljenja za njih, a da je ugodan, bogat život s lijepim ženama i muškarcima, dobrom hranom, vinom i visokom umjetnošću, zapravo sve što želi i čemu stremi. I pored tih površnih luđačkih pobuda prezira vrijednih, čitatelji, a sada i gledatelji, navijali su za njega i strepili kada god bi se našao na korak od toga da bude uhvaćen i priveden pravdi. 

S obzirom na to da je ova serija itekako uspjela u istome, od srca je preporučujemo, naročito ljubiteljima starijih verzija, ali i onima koji su do danas ostali neupućeni u povijest i mitologiju “Riplijade”, nadajući se da u ovom trenu ona napokon izlazi iz slijepog polja i sive zone pop kulture, i da eventualnim nastavkom u drugoj sezoni stremi ka kreiranju konačne, definirajuće verzije ove priče.