MICHAEL CURTIS i dalje svakodnevno, od ponedjeljka do petka, dolazi na Gigg Lane. Stiže u 7:30, baš kao što je činio i prije, te polako hoda do zgrade pored improviziranog svetišta – gomile šalova, zastava i dresova različitih klubova iz vremena dok se Bury Football Club borio za život. Otprilike pola sata kasnije, počinju pristizati i ostali. Njegova majka Joan ovdje je oko 8:00, u nogometnom klubu u kojem je igrao njen otac i u kojem je radila gotovo pola stoljeća. Michaelova sestra, Lynne Kent, također dolazi gotovo svaki dan. Osim trenerskih, Joan i Lynn radile su sve ostale zamislive poslove u klubu: marketing, administracija, prodaja godišnjih ulaznica, za The New York Times piše Rory Smith.

Do 9:00 dolazi Gordon Sorfleet, nekoć Buryjev službenik za odnose s medijima, što je u ovako malom i skromnom klubu uvijek značilo više obaveza nego u velikanima Manchestera, koji se nalaze 20 minuta vožnje dalje. Otprilike u isto vrijeme dolazi i voditelj klupskog kafića Martin Kirkby.

Prošla su tri mjeseca otkako je Bury izbačen iz English Football Leaguea zato što nije mogao podmiriti svoje financijske obveze ni pronaći novog vlasnika koji bi preuzeo klub od ozloglašenog Stevea Dalea. Kroz nekoliko tjedana Bury će i službeno otići u likvidaciju, pa će klub koji korijene vuče još iz 1885. godine potpuno nestati. "Bila je to polagana smrt", kaže Curtis, a preostali skrbnici jedva čekaju da se to i dogodi. Tek tada mogu početi stvarati novi klub na istom mjestu.

Zasad je ovih petero ljudi, zajedno s još dvoje koji rade u Carringtonu, trening-kampu koji je Bury unajmio od Manchester Cityja za jednu funtu godišnje, sve što je ostalo od kluba koji je svoja vrata posljednji put zatvorio u kolovozu. Oni su posljednja veza sa 134 godine klupske povijesti.
Svoja jutra provode radeći neobične poslove. Joan i dalje vodi navijačku lutriju, brojeći novac na stroju koji koristi od 70-ih godina. Sve manje i manje ljudi igra, kaže ona, jer je većina njih zabrinuta da će novac završiti kod Dalea. "A njemu nitko ne želi dati ni peni", kaže njen sin Curtis.

Sorfleetove zadaće danas su tek nešto više od "malo pospremanja". Stadionski barovi su zatvoreni, pa je Kirkbyjev posao da ih "počisti i malo pričuva". Zabrinut je da će ljudi preskočiti zidove i zaigrati nogomet. "Svjesni smo da bi stvari mogle izmaknuti kontroli ako jedan ili dvojica uđu na stadion", kaže Kirkby. Vikendima se njih dvojica povremeno provozaju kraj stadiona, tek toliko da budu sigurni da nitko nije provalio.

Ništa više od toga ne mogu učiniti. Telefoni i internet isključeni su prije više mjeseci. Struje ima i dalje, iako se trude da je ne troše zato što znaju da ima neplaćenih računa. Jedino grijanje dolazi iz prijenosnog spremnika plina, koji je neki navijač donio prije nekoliko tjedana. Postavili su ga uz Joan.

"Rekao nam je da mu javimo kad nestane plina i da će ga on nadopuniti", govori Joan.

Curtis je iznimka. Posljednjih 26 godina brinuo je o travnjaku. "Brinuo? Ne sviđa mi se to prošlo vrijeme", kaže Curtis. Na Gigg Laneu nije se igralo od 24. srpnja, kad je Blackburn Rovers došao na pripremnu utakmicu za sezonu koju Bury nikad nije započeo. Još uvijek nije jasno hoće li itko ikad više zaigrati ovdje.

Ipak, otprilike jednom tjedno, ovisno o vremenu, Curtis dolazi i šiša travu te vodi brigu da travnjak bude u najboljem mogućem stanju. Kaže kako se radi o dobrom terenu i kako je ponosan na njega: "Vidjeli smo kako u drugim klubovima stadion propada. Ne želimo da i ovaj završi kao ruševina, što god da se dogodi."

Kao i ostali, ni Curtis ne dobiva plaću. Nije plaćen već mjesecima. Postoji nada da će nakon likvidacije dobiti barem neku otpremninu i tako nadoknaditi neisplaćene plaće. Što se njegovih prijatelja i susjeda tiče, on je "ili glup ili lud" što i dalje dolazi na posao. Zato ga barem njegova obitelj razumije. Njegova majka i sestra su ovdje s njim. U klubu je upoznao i svoju suprugu.

Međutim, čak ni on nije siguran što itko od njih još radi u klubu. "I mi se to pitamo svakog dana", kaže Curtis. Ponudili su mnoge odgovore. Postoji i praktično razmišljanje, jer napuštanje kluba moglo bi utjecati na njihove otpremnine, ovisno o načinu na koji će klub biti likvidiran.

I dosada igra ulogu. Sorfleet je pokušao pronaći posao, ali s 56 godina smatraju ga prestarim za mnoge poslove koje je dosad radio. Teško podnosi činjenicu da je naglo nestao posao kojim se bavio gotovo cijelog tjedna. "Sada mrzim subote. Više ne mogu gledati nogomet, ne zanimaju me čak ni rezultati", kaže Sorfleet.

U tome nije usamljen. Mnogi Buryjevi navijači otkrili su da ih slobodni vikendi demoraliziraju i razočaravaju. Kako bi popunili prazninu, jedna skupina navijača okuplja se naizmjence u tri puba u blizini stadiona i gleda snimke starih Buryjevih utakmica. Tako pokušavaju nadoknaditi gubitak koji pubovi trpe zbog propasti kluba.

To je lijepa gesta, ali isto tako i kap u moru. "Mnogi pubovi i kafići morali su otpustiti osoblje. Kažu da će se jedan pub možda morati zatvoriti jer ne može opstati bez prihoda koji su se stvarali na dan utakmica", kaže Kirkby.

No, oni koji su svoje živote posvetili Buryju, kako navijači, tako i zaposlenici, srce i duša kluba, najviše pate zbog njegova nestanka. Curtis kaže kako ih druga sila sve dovodi na stadion: "Radimo to iz ljubavi prema klubu, zbog odanosti." I on, dakako, zna da kluba više nema. "Mrtav je i neće ga više biti. Nema telefona, nema grijanja, nema interneta. Ali tu želimo povući crtu, još smo ovdje."

Ono čemu se i on i svi ostali nadaju je da će u jednom trenutku novi život niknuti iz starog. U gradu se govori o novom klubu, koji bi se poput feniksa trebao pojaviti kad stari Bury bude pokopan. Mogao bi igrati na Gigg Laneu, jer je stadion pod ugovorom u kojem stoji da se može koristiti u svrhu zajednice, a možda i neće. Mogao bi započeti natjecanje na dnu engleskog nogometnog sustava ili možda malo iznad toga. "Zna se da nikome nije u interesu da nekoliko tisuća Buryjevih navijača odlazi gledati utakmice po selima. Troškovi održavanja reda bili bi preveliki", kaže Sorfleet.

Neće to biti profesionalni klub, barem ne u početku. Zato im neće ponuditi ni stalno zaposlenje. Možda čak neće uspjeti privući sve one navijače koji su danas besposleni subotama. "Navike tih ljudi se mijenjaju, a kad se promijene, bit će ih teško vratiti", objašnjava Kirkby.

Ali ipak će ponovno postojati nogometni klub u Buryju. Upravo ih ta pomisao dijelom navodi da i dalje dolaze na posao. "Ne želim da se sve zapusti. Postavljanje travnjaka iznova koštalo bi mnogo više", kaže Curtis.

Tako i dalje zajedno s majkom, sestrom i dvojicom starih kolega svakog jutra dolazi na posao, baš kao nekada. I jednom tjedno kosi travu. Za svaki slučaj. "Ako mi kažete da se sutra igra utakmica, teren će biti spreman", zaključio je Curtis.