KOŠARKAŠ Boston Celticsa Enes Kanter, koji se zbog stavova i kritika predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana našao na udaru turskog autoritarnog režima, ovih je dana postao američkim državljaninom, odabrao novo prezime Freedom te povodom toga napisao esej za The Atlantic. Kanterov tekst u kojem objašnjava progone svoje obitelji, diktatorsku prirodu Erdoğanova režima i svoju borbu za ljudska prava diljem svijeta prenosimo u cijelosti.

KAD SAM tek stigao u Sjedinjene Američke Države, morao sam se prilagoditi novom jeziku, novim normama i novim tradicijama. No, možda me najviše zaprepastio jednostavan komentar jednog mog suigrača. Kritizirao je predsjednika Baracka Obamu, a ja sam strahovao da bi ga to moglo odvesti u zatvor. Nasmiješio se i rekao: "Ovo nije Turska, brate. Slobodan si reći što god želiš."

Amerikancima bi ova pomisao mogla biti apsurdna, ali prijetnja zatvorom vrlo je stvarna za one koji žive pod autoritarnom vlašću diljem svijeta. Otkako je Recep Tayyip Erdoğan postao predsjednik Turske 2014. godine, nakon što je više od desetljeća bio premijer, najmanje 12.881 osoba osuđena je za zločin vrijeđanja predsjednika. Tisuće su poslane u zatvor, uključujući djecu, zbog tako trivijalnih kaznenih djela poput objavljivanja nečega na društvenim mrežama što bi moglo povrijediti osjećaje emocionalno krhkog diktatora.

S obitelji nije razgovarao od 2015. jer bi joj prijetio zatvor

U prošlih pet godina Erdoğan je gotovo zabranio slobodu izražavanja u Turskoj. Učinio je Tursku jednim od najgorih svjetskih tamničara za novinare, zatvorivši ih stotine. Erdoğanov režim zatvorio je više od 160 medija i stotine grupa za ljudska prava. Novi distopijski turski zakon o internetu daje režimu potpunu kontrolu nad podacima korisnika i omogućuje online cenzuru. Trenutačni prijedlog kriminalizirao bi širenje takozvanih lažnih vijesti na internetu uz kaznu do pet godina zatvora. Erdoğanova je meta svaki zaštitnik slobode u mojoj zemlji. Njegov je režim progonio, zatvarao, pa čak i mučio desetke tisuća prosvjetnih radnika, odvjetnika, sudaca, javnih dužnosnika i aktivista nakon što ih je označio "teroristima". I ja sam njegova meta.

Erdoğan je krenuo progoniti moju obitelj jer sam se usudio progovoriti. Natjerao je moje roditelje da me se javno odreknu. Riječi u rukom pisanoj poruci mog tate iz 2016. presjekle su me do srži: "S osjećajem srama, ispričavam se našem predsjedniku i turskom narodu što imam takvog sina." Mojoj braći i sestrama je onemogućeno raditi. Moj tata je otpušten, kasnije zatvoren, a onda na kraju pušten 2020. godine. No, iz ćelije je izašao kao potpuno druga osoba, nesposobna pričati o svojim iskustvima. Nisam vidio roditelje niti razgovarao s njima od 2015. Svaki kontakt sa mnom mogao bi završiti njihovim uhićenjem.

Bježao od otmičara, ukinuli mu putovnicu

Mogao sam postati i žrtvom turske nemilosrdne kampanje transnacionalne represije. Erdoğanov režim je zloglasan po lovu na disidente diljem svijeta. Na košarkaškom putovanju u Indoneziju 2017. godine, dobio sam dojavu da odmah napustim zemlju kako bih izbjegao pokušaj otmice od strane turskih agenata. Na sljedećoj etapi našeg putovanja, u Europi, granična me kontrola obavijestila da mi je Turska oduzela državljanstvo. Kasnije ću saznati da je režim protiv mene raspisao i međunarodnu tjeralicu.

Bio sam u slijepoj ulici. Nisam imao obitelj. Nisam imao nacionalnost. Nisam imao dom. A onda me Amerika dočekala raširenih ruku.

Iskoristio sve svoje platforme

Ova zemlja mi je pružila sve što je mogla. Prijatelji, suigrači, novinari, političari i aktivisti postali su moja nova obitelj, ujedinjeni u našoj borbi za pravdu, jednakost, ljudska prava i demokraciju. Kad sam krenuo u proces dobivanja američkog državljanina, shvatio sam da je život veći od košarke. Odlučio sam posvetiti snagu i privilegiju svoje platforme važnim stvarima i biti glas za one bez glasa.

Slušao sam žrtve i solidarizirao se s potlačenima. Prosvjedovao sam za živote crnaca. Molio sam se s tibetanskim budistima. Stajao sam uz demokratske aktiviste iz Hong Konga i Tajvana. Slušao sam Ujgure koji su izgubili rodbinu ili preživjeli mučenje u kineskim koncentracijskim logorima. Borio sam se protiv svih oblika mržnje. Izašao sam na ulice. Popeo sam se na govornicu. Podigao sam svijest. Koristio sam svoju platformu. Upotrijebio sam svoj glas.

Je li tenisačica morala nestati da ljudi počnu dizati glas?

Ljudska prava i demokracija su ugroženi. Širom svijeta autoritarni moćnici postaju sve jači. Ipak, previše slavnih osoba, sportaša i korporacija i dalje bira svoj novac umjesto svog morala. Govoriti o žrtvama autoritarnog nasilja nekako je postalo kontroverzno, samo zato što bi moglo otuđiti počinitelje. Zar je nekadašnja prva tenisačica svijeta morala nestati da neki od nas podignu glas? Sloboda ne znači šutnju pred tiranskom diktaturom koja provodi genocid nad Ujgurima jer više volite sačuvati svoje poslovne dogovore.

Dugih šest godina bio sam bez doma. Znam kako je ljudima kad im se oduzme sloboda. I znam kako je kad mi se oduzme moja vlastita sloboda. Ali ovog tjedna ponovno sam izborio svoju slobodu. Upravo sam postao američki državljanin i prihvatio Ameriku i njene slobode dijelom svog identiteta.

Preplavljen sam emocijama dok pišem ove riječi: Ja, Enes Kanter Freedom, ponosan sam što sam građanin Sjedinjenih Američkih Država, zemlje slobodnih i doma hrabrih.