U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Veliki Nizozemac Dennis Bergkamp bio je jedan od najboljih nogometaša svijeta u devedesetima te početkom stoljeća. Nitko nije zabijao ljepše golove, a način na koji je igrao i elegancija pokreta bili su neviđeni. U dobroj je mjeri baš on promijenio Premier ligu, od ''dosadnog'' Arsenala je stvorio najuzbudljiviju momčad svijeta i zbog svih zasluga je dobio spomenik kod stadiona Topnika. No samo nekoliko godina ranije planirao je prekinuti karijeru zbog trauma i iživljavanja koje je trpio u Italiji. 

BILA je subota 3. veljače 2002. kad je drugoplasirani Arsenal išao u goste trećeplasiranom Newcastleu. Vodeća momčad lige u tom je trenutku bio Manchester United, no bodovna razlika na vrhu nije bila velika i svaka pobjeda bila je zlata vrijedna. Topnici su na sjeveroistok Engleske otputovali umorni od susreta u Ligi prvaka s Bayer Leverkusenom, opterećeni ozljedama i pogođeni najvećim mogućim hendikepom - izostankom Thierryja Henryja.  

Momčad sa St. James Parka bila je u odličnoj formi, sir Bobby Robson složio je odličnu ekipu, a Alan Shearer je cijelu sezonu nemilosrdno mrcvario protivničke obrane i vratare. Mali problem za Svrake u tom je trenutku bilo neigranje Craiga Bellamyja zbog ozljede, ali nitko se na Sjeveru zbog toga nije pretjerano uzrujavao. Vjerovali su da mogu dobiti Arsenal, kao što su ga na koncu i pobijedili 3:1 u prvom dijelu sezone u Londonu.

Arsene Wenger je bio zabrinut, ali bodovi su mu trebali, pobjeda mu je bila nužna kako bi se na vrhu izjednačio s trupama sir Alexa Fergusona. Vjerovao je da mogu doći do slavlja, čak i bez Henryja, jer je u sastavu imao Dennisa Bergkampa. Igrala se 11. minuta kad se dogodio vjerojatno najveličanstveniji trenutak u povijesti engleskog klupskog nogometa.

Patrick Vieira je oteo loptu duboko na svojoj polovici i dodao je Bergkampu, ovaj je odmah produžio do Roberta Piresa na lijevom krilu i sjurio se prema golu Newcastlea. Francuz je poslao prizemnu loptu točno na rub kaznenog prostora, gdje je leđima okrenut golu stajao Nizozemac, a odmah uz njega je bio branič Nikos Dabizas.

Najljepši gol u povijesti Premier lige i potez o kojem se priča i nakon više od 20 godina

Na prvi pogled Bergkamp je bio u nemogućoj situaciji za bilo što jer mu lopta nije išla točno u noge, nego mu je dolazila malo iza leđa, no to ga nije spriječilo da napravi nešto o čemu se s divljenjem priča i 21 godinu kasnije. Valjda 99 posto igrača u toj poziciji bi primilo loptu, zagradilo je i pričekalo da im se pridruži netko iz veznog reda kako bi im dodao loptu. Dennis Bergkamp je spadao u onih 1 posto koji to ne bi napravili. 

''Želio sam Piresovu loptu u noge, ali dolazila je malo iza mene. Nisam to očekivao i pomislio sam kako moram nešto drugačije smisliti. Znao sam da je Dabizas uz mene i palo mi je na pamet da brzinu lopte možda mogu iskoristiti da ga prevarim. Par metara prije nego što je lopta stigla, donio sam odluku što ću napraviti'', napisao je kasnije Bergkamp u svojoj autobiografiji Stillness and Speed: My Story.

Zapravo, jako je teško riječima opisati što je napravio Nizozemac. Gledajući video tog pokreta, ne možemo jasno objasniti svaki detalj ovog remek-djela, ali laički i ukratko možemo reći da je izveo nestvarnu piruetu oko Dabizasa, da je napravio tko zna što da mu se lopta oko izbezumljenog Grka vrati u noge, da je pritom doveo u pitanje nekoliko zakona fizike, a onda mirno, kao da je izveo najobičniji mogući dribling, poslao loptu iza leđa Shaya Givena.

Najluđe je u čitavoj priči da je Bergkamp proslavio ovaj gol skromno, sa sramežljivim osmijehom na licu i pomalo zbunjen zbog reakcije suigrača, igrača Newcastlea i cijelog stadiona. Publika je najprije ušutjela, a onda su uslijedile ovacije, Shearer i društvo nisu mogli vjerovati što su upravo vidjeli, a igrači u crveno-bijelim dresovima grlili su plavokosog genija, koji valjda jedini na svijetu u tom trenutku nije shvatio što se upravo dogodilo.

''Jedini način na koji sam mogao doći do lopte bilo je okretanje u tom smjeru. Tako da je izgledalo malo neobično i lijepo, ali to je bila jedina opcija u tom trenutku. Cijeli potez je bio savršen. Moglo je poći po zlu, ali srećom, upalilo je'', objasnio je Dennis gol koji su engleski novinari proglasili najljepšim u čitavoj povijesti Premier lige.

"Nećete vidjeti puno takvih golova, bio je to nevjerojatan gol. Blagoslovljeni ste ako nešto slično vidite kada dođete na stadion. To nije bio samo veličanstven gol već i vrlo važan, možda i ključan za naslov prvaka. Ne mogu vam opisati koliko sam uživao u njemu i koliko i dalje uživam svaki put kad ga vidim'', godinama kasnije rekao je trener Arsenala, a presretni što su svjedočili trenutku povijesti i nogometne čarolije bili su i Arsenalovi suparnici tog dana.

Remek-djelu Dennisa Bergkampa su se divili navijači Newcastlea, Bobby Robson, Alan Shearer, a najviše nesretni Dabizas

Robson je priznao da je uživao u golu koji je primila njegova momčad i dodao kako nikoga ne može kriviti za propust jer je to bio čin genija, a nesretni Dabizas uopće nije bio nesretan. Štoviše, u intervjuu za FourFourTwo priznao je da je ponosan što će biti upamćen kao akter jednog od najimpresivnijih poteza otkako je nogometa.

''Bila je to velika utakmica za nas. Borili smo se za naslov, a čuvati Dennisa uvijek je bilo veliki izazov. Kad si igrao protiv njega, bitka nije bila samo fizička, morao si stalno biti spreman i za mentalne napore. Stalno si morao biti maksimalno koncentriran jer je bio strašno inteligentan igrač. Da bi zabio onakav gol, puno se toga moralo poklopiti, sve je moralo biti savršeno'', rekao je Dabizas.

''Sve je izgledalo kao savršeno napisan scenarij. Taj gol sam kasnije pogledao više puta da shvatim što je točno napravio. Prije nego što je primio loptu, bio sam dobro pozicioniran. Nisam mu bio preblizu, ali nisam bio ni predaleko. Međutim, kako sam mogao biti spreman na kontrolu, smjer lopte, njegov okret...? Cijela stvar je bila nevjerojatna. Kad sam shvatio da se okreće oko mene, pokušao sam ga srušiti, ali nije pao. Hvala dragom Bogu da nije jer inače ne bih bio svjedok nečeg najljepšeg u svojoj karijeri, a i pitanje je tko bi me ikad po ičemu pamtio'', u polušali je zaključio Grk. 

Mnogi su mislili da se to dogodilo slučajno, a onda je Shearer objasnio kako stvari stoje 

Danima poslije potez Dennisa Bergkampa bio je glavna tema medija na Otoku. Mnogi su, ne shvaćajući što je Nizozemac napravio i smatrajući da je takvo nešto nemoguće izvesti, tvrdili da je remek-djelo samo plod slučajnosti. Te su polemike trajale toliko dugo da je i sam Dennis počeo sumnjati.

''Čitav tjedan nakon te utakmice novinari, ali i ljudi na ulici su me pitali jedno te isto pitanje: 'Jeste li stvarno to željeli napraviti?' Nisam shvaćao što me pitaju, gol nisam vidio na televiziji, tako da mi nije bilo jasno što žele čuti. No toliko sam puta dobio to pitanje da sam si rekao: 'OK, moram pogledati ono što su oni vidjeli'", rekao je Bergkamp za FourFourTwo pa dodao:

''Kad sam vidio snimku, razumio sam o čemu pričaju. Piresova lopta mi je dolazila malo iza i morao sam se prilagoditi situaciji. Shvatio sam kako je jedini način da dođem pred gol da samo dotaknem loptu. Tijelo mi se okretalo u drugom smjeru i zato je izgledalo prilično dobro. Kod puno krasnih golova igrači u zadnji trenutak odluče što će napraviti, slijede svoj instinkt. To sam napravio i ja. Drago mi je da je tako izgledalo i da godinama poslije svi pričaju o tome.'' 

Jedan od onih koji su se narugali teorijama zavjere i tezi da je Nizozemac zabio slučajno bio je Alan Shearer, čovjek koji je tog dana stajao na suprotnoj strani. U podcastu Match of the Day, kad se biralo 10 najljepših golova u povijesti Premier lige, ikona Newcastlea i jedan od najboljih napadača u povijesti nogometa samo se naklonio geniju Arsenalova veznjaka:

"Nitko nikada nije postigao takav gol i mislim da ga nitko nikada više neće zabiti. Apsolutno je namjeravao to napraviti. Dodir, tehnika i završnica bili su iznimni."

Dennis te subote u 11. minuti nije završio posao. U posljednjim sekundama prvog poluvremena savršeno je asistirao Solu Campbellu da udvostruči prednost i postavi konačan rezultat susreta. Arsenal se izjednačio s Unitedom na vrhu, a onda je uslijedio strašan niz od deset pobjeda zaredom.

Gol koji je preokrenuo sezonu i Arsenalu donio naslov 

Bilo je to dovoljno za naslov prvaka s čak sedam bodova ispred Liverpoola. Manchester United je prvenstvo završio treći, Newcastle na poziciji iza. Arsenal je osvojio drugu titulu prvaka od dolaska Dennisa u klub (1998.), a u finalu FA kupa na Millennium Stadiumu u Cardiffu Arsenal pobijedio je Chelsea za drugu duplu krunu u četiri godine. 

''Kraj sezone smo odigrali fantastično, bili smo impresivni, ali pitanje je kako bi priča završila da Dennis one subote na St. James Parku nije izveo čaroliju. Taj potez je nadahnuo cijelu momčad. Bio je to ključan trenutak sezone'', pričao je kasnije Wenger. 

Da Dennis osim toga nije napravio ništa u cijeloj karijeri, bilo bi dovoljno, no bio je genij koji je od nogometa stvarao najfiniju umjetnost 

Da Dennis Bergkamp u čitavoj svojoj karijeri nije napravio ništa osim što je zaplesao oko Dabizasa, bilo bi dosta. Jer taj gol i posebice ono što mu je prethodilo bili su nešto što nadilazi samu igru. Bio je to komadićak istinske genijalnosti, sličica koja spaja sport s najfinijom umjetnošću i zato mu se i nakon više od dva desetljeća divimo, jednako hipnotizirani i očarani kao prvog dana.

Međutim, Dennis Bergkamp je u svojoj točno 20 godina dugoj karijeri napravio puno više. Bio je jedan od rijetkih za koje možemo bez ikakve dvojbe reći da su bili umjetnici te nogometaš koji je u čitavoj povijesti nogometa postigao najviše najljepših golova.

Jedini je nogometaš od osnutka Premier lige čija su tri gola bila izabrana za tri najljepša gola jednog mjeseca (kolovoz 1997.), a što tek reći na ono čudo koje je izveo u dresu protiv Argentine u četvrtfinalu SP-a u Francuskoj? Tada je u posljednjim trenucima susreta, pri rezultatu 1:1, beskonačno dugu loptu zalijepio za kopačku, dok je na leđima nosio jednog od najboljih stopera svog doba Roberta Ayalu, a onda ju je smireno vanjskim dijelom kopačke poslao u rašlje vratara Carlosa Roe.

Kako smo već rekli, Bergkamp se nazabijao golova, no ono što je ostavio u svoje nasljeđe nije broj lopti u mreži suparničkih vratara, već način na koji ih je slao tamo i kako je igrao nogomet. Činio je to s nevjerojatnom lakoćom, urođenom elegancijom kao da se radi o gimnastičaru ili baletanu, a ne o nogometašu.

Bergkampova ostavština je nešto što se rijetko viđa u nogometu 

Zabijao je i igrao s neodoljivom jednostavnošću, tako da se činilo da ono što on radi može napraviti bilo tko. Vidio je igru nekoliko koraka unaprijed, u glavi mu je bilo računalo, mogao je izvesti neizvedivo i nogomet je interpretirao na jedan sasvim drugačiji način. Možda zato nije ni pretjerano slavio onaj gol Newcastleu, smatrajući valjda da nije napravio baš ništa posebno.

Da, Dennis je svojim nogometom stvarao umjetnost. Međutim, ili je bio previše skroman da to prizna ili je bio dječački naivan te smatrao da ne radi ništa specijalno, već se samo igra nogometa. 

"Bergkamp je bio nevjerojatan nogometaš. Davao vam je loptu kada god biste je poželjeli. Djelovalo je kao da vam rukom donese loptu i stavi je u vaše ruke", rekao je Bergijev nekadašnji suigrač iz Arsenala Martin Keown. Koliko je ta izjava točna, možda najbolje dočarava gol koji je protiv Juventusa u Ligi prvaka zabio Freddie Ljungberg.

Plesom u mjestu Dennis je izbacio čitavu obranu Stare dame, da bi Šveđanin imao zadatak samo pospremiti loptu u mrežu. Za cijeli svijet bio je to trenutak čiste nogometne čarolije. Za Dennisa samo dobro odigran potez. 

Ako su Ladislav Kubala, George Best, George Weah i Ryan Giggs (Alfredo Di Stefano je bio u sastavu Španjolske 1962. u Čileu) najveći igrači u povijesti koji se nikad nisu pojavili na Svjetskom prvenstvu, onda je Dennis Bergkamp jedan od najboljih koji nikad nisu osvojili svjetsku krunu.

A mogao je i trebao je, no vječni, desetljećima stvarani apsurdni sukobi unutar brutalno jakih nizozemskih svlačionica devedesetih učinili su svoje. Sulude podjele na crne i bijele, na ove ili one godinama su nagrizale sklad i prijeko potrebnu mirnoću, koja bi bila presudna da se napravi taj jedan korak koji je uvijek falio. 

Nikad nije bio svjetski prvak, nema Ligu prvaka ni Zlatnu loptu, ali to je totalno nebitno jer je promijenio nogomet 

Dennis Bergkamp nikad nije osvojio ni Zlatnu loptu iako je par puta bio jako blizu, kao ni Ligu prvaka. Posljednju i najveću šansu je imao u zadnjoj sezoni u karijeri. Arsenal i Barcelona su igrali finale 2006., Barca je preokretom slavila 2:1, a Nizozemac je poraz odgledao s klupe za rezerve.

No i bez tih trofeja Dennisova ostavština je golema, tolika da je dobio čast da mu se za života ispred Emiratesa podigne spomenik. Tu su počast dobila još samo četvorica: bivši direktor Arsenala Ken Friar, legendarni trener Topnika u periodu između dva velika rata Herbert Chapman, mitski kapetan Tony Adamas i najbolji strijelac u povijesti kluba Thierry Henry. 

"Dennis Bergkamp je najbolje pojačanje koje je Arsenal ikada doveo. Dennis je bio mašina. Sjećam se kako smo ga dočekali na treningu. Kao da je Mojsije, kao da je naš spasitelj. On se samo smješkao. To je čovjek koji je spavao i pio nogomet", rekao je legendarni napadač Topnika Ian Wright.

Međutim, tko zna kako bi se priča odvila i u kojem smjeru bi otišla da Bergkamp u ljeto 1995. u očaju nije prihvatio poziv Brucea Riocha, škotskog trenera koji je to ljeto iz Boltona stigao na klupu Arsenala. Bergkamp je bio prvi igrač kojeg je Rioch potpisao, a pokazalo se ubrzo da je to bio daleko najmudriji potez relativno anonimnog trenera koji se na Highburyju zadržao samo jednu sezonu.

Nizozemac je to ljeto praktički pobjegao iz Intera, u kojem je kopnio, patio i bio meta iživljavanja kako talijanskih medija tako i nekih suigrača. Jedan od najvećih talenata svjetskog nogometa je na San Siru propadao, čak i fizički. Talijanski mediji su pisali da je od stresa počeo gubiti kosu, a u Milano je dvije godine ranije došao kao najveća svjetska zvijezda koja je mogla birati klub u koji želi otići. 

Cruyff ga je otkrio i kao klinca ga ubacio u prvi sastav Ajaxa

Rođen u Amsterdamu 1969., Dennis je odrastao u tipičnom radničkom kvartu s tri starija brata. Otac Wim bio je zaluđen nogometom, toliko da je najmlađem sinu dao ime po legendarnom napadaču Manchester Uniteda Denisu Lawu, inače jedinom Škotu osvajaču Zlatne lopte.

No, kako takvo ime nije odgovaralo nizozemskim običajima, matičar ga nije želio upisati, pa je Wim Bergkamp dodao slovo "n". Naslijedivši očeve gene, Dennis je odmalena bio zaražen nogometom, a nesvakidašnji talent nije mogao promaknuti Ajaxovim skautima. U klub je stigao s 11 godina, a Johan Cruyff, koji je tada vodio prvu momčad Kopljanika, ubacio ga je u nju u ligaškom susretu protiv Rode, kad je Dennis imao 17 godina. 

Iduće sezone je osvojio Kup pobjednika kupova, a u finalni susret protiv Lokomotive Leipzig ušao je s klupe. Ajax je 1990. osvojio naslov prvaka, prvi nakon pet godina, a Dennis je bio daleko najbolji igrač momčadi. Iduće sezone je bio najbolji igrač lige, a naslov najboljeg strijelca s 26 golova je podijelio s napadačem PSV-a Romarijem.

Momčad je tada preuzeo Louis van Gaal, koji je kroz nekoliko godina stvorio jednu od najboljih momčadi u povijesti, a već prve sezone Ajax je osvojio Kup UEFA-e, pobijedivši tada moćni Torino na račun gola u gostima. Tada je bilo jasno da je liga Eredivisie postala premala za nevjerojatan potencijal plavokosog Nizozemca.

S napunjene 24 godine Bergkamp je smatrao da je Ajaxu dao sve što je mogao i da je vrijeme da ode. Upravi kluba je tijekom zimske pauze u sezoni 1992./1993. poručio da na ljeto sigurno odlazi i da imaju dovoljno vremena pronaći mu zamjenu. Dennis je želio otići u samo jednu ligu, talijansku.

Mogao je birati kamo će otići, odbio je Cruyffov Dream Team i izabrao najgoru moguću opciju

Serie A je u to doba bila nogometni NBA, svaki nogometaš koji je držao do sebe želio je igrati na Apeninima, nebitno u kojem klubu. Dennis je želio isto to. Njegov nogometni otac Johan Cruyff, znajući ga u dušu i shvaćajući snažan kontrast između nogometnih filozofija dviju zemalja, molio ga je da ne ide u Italiju, već da mu se pridruži u Barceloni, gdje je gradio Dream Team.

Kako je tada na snazi bilo pravilo tri stranca, a Barcelona je imala Stoičkova, Koemana, Laudrupa i Romarija, Bergkamp je smatrao da bi se u takvoj konkurenciji teško izborio za mjesto u prvom sastavu i odbio je Cruyffa. Na koncu, ionako je samo želio otići u jednom smjeru.

''Godinu dana ranije sam počeo pohađati satove talijanskog jer sam samo tamo želio otići. Tada je Serie A bila apsolutno najbolja liga na svijetu. Italija, Italija, Italija... To je bilo sve o čemu sam razmišljao'', ispričao je Dennis u svojoj autobiografiji te dodao kako ga je željelo dovesti pola lige, ali izbor se sveo samo na dva kluba - Juventus i Inter.

Silvio Berlusconi ga je molio da dođe u Milan, ali ta opcija za Dennisa nije bila prihvatljiva. Želio je slijediti vlastiti put, a ne ukrcati se na luksuzni brod koji su sagradili njegovi sunarodnjaci Van Basten, Gullit i Rijkaard. Odbio je biti samo još jedan od Nizozemaca u Milanu, sanjao je o tome da u najjačoj ligi svijeta ostavi svoj pečat.

Juventus je tada imao Roberta Baggia i bez obzira na to što na prvu duet Baggio - Bergkamp svakom nogometnom fanu izaziva zazubice, opće mišljenje u Staroj dami je bilo da par ne bi dobro surađivao jer su imali sličnu filozofiju i prilično sličan stil igre.

Dennis je u Italiju stigao u doba ''vjerskog rata'' i postao je njegova najpoznatija žrtva 

Zato su čelnici Juventusa u pregovorima s Bergkampom bili prilično suzdržani, a sam Nizozemac je kasnije rekao da nije imao dobar osjećaj oko te priče. Zato se odlučio za Inter. No, kad je dolazio u Milano, Dennis nije znao da je u nogometnoj Italiji tada bjesnio, kako je to efektno nazvao novinar Corriere Della Sere Tommaso Pellizzari, "vjerski rat".

Naime, talijanski su klubovi desetljećima slijedili iste principe nogometne filozofije koja im je donosila itekako dobre rezultate. Izuzetna taktička potkovanost i naglasak na obranu bili su kanoni talijanske nogometne kulture. No onda se koncem osamdesetih pojavio Milan Arriga Sacchija, koji je dokazao da se trofeji mogu osvajati i igrajući uzbudljivo i spektakularno.

Vidjevši što je napravio Berlusconi u Milanu, Juventus je 1990. doveo Luigija Maifredija, koji je u Bologni u tri godine napravio sjajne stvari. Talijanski mediji su Maifredijev nogomet zvali ''šampanjski nogomet'' i očekivalo se da će s tek pridošlim Robertom Baggiom promijeniti stil Stare dame te lijepom i efikasnom igrom prekinuti dominaciju Milana.

Ne samo da se to nije dogodilo već je Juventus tu sezonu završio tek sedmi, prvi put nakon 28 godina nije izborio nastup u Europi, a Maifredi je dobio otkaz poslije samo jedne sezone. Zamijenio ga je stari i iskusni pragmatik Giovanni Trapattoni.

U Italiji su shvatili da je Milan anomalija, da ne treba eksperimentirati nečim što nema veze s talijanskom tradicijom i da nema potrebe mijenjati mentalitet koji je imao povijest uspjeha i bio tako duboko ukorijenjen u nacionalnu psihu. ''Rezultat je jedino važan, a ako želite zabavu, idite u kazalište'', bilo je tradicionalno načelo nogometa u Italiji. 

Ernesto Pellegrini, tadašnji predsjednik Intera, bio je zavidan na onome što je Berlusconi napravio s Milanom i odlučio je promijeniti paradigmu nogometa svog kluba, tako da je 1991. angažirao stanovitog Corrada Orrica, koji je trebao biti Interov odgovor na Sacchija.

Orrico je imao zapažene rezultate s malenim Luccheseom u Serie B forsirajući napadački nogomet. Nadobudni trener je probao slično u Interu, tražeći od igrača da napuste tradicionalno markiranje čovjeka i implementirajući zonski način igre. Eksperiment je propao prije nego što je i počeo jer se senatori kluba Giuseppe Bergomi i Riccardo Ferri nisu ni pokušali prihvatiti inovacije. 

''Tijekom predsezone gubili smo čak i od trećeligaša'', rekao je veteran Bergomi. Orrico je dobio otkaz nakon pola sezone, a Osvaldo Bagnoli, čudotvorac iz Verone koji je 1985. osvojio jedan od najsenzacionalnijih naslova u povijesti, sjeo je na klupu Intera.

Predsjednik Intera je prevario Bergkampa, a kad je ovaj to shvatio, već je bilo kasno 

Početkom 1993. godine Pellegrini je odletio u Nizozemsku kako bi se sastao s Bergkampom i uvjerio ga da se pridruži Interu. Bergkampu, koji je također želio čuti planove za momčad prije potpisa, obećano je da će se filozofija momčadi promijeniti te da će igrati napadački, a on će biti lider ekipe.

Štoviše, Pellegrini je danima prije transfera po talijanskim medijima slavodobitno poručivao kako je Bergkamp najbolja desetka na svijetu. Nizozemac mu je vjerovao i Inter je 16. veljače 1993. ponosno objavio da je iz Ajaxa u paketu doveo Bergkampa i Wima Jonka za odštetu od 10.4 milijuna funti. 

Inter je prethodnu sezonu završio neočekivano dobro, bio je drugi s četiri boda iza Capellova Milana. U plavo-crnom dijelu Milana zavladala je euforija. Milanov nizozemski tercet se raspao - Gullit je otišao u Sampdoriju, Rijkaard se vratio u Ajax odgajati klince koji će dvije godine kasnije zavladati Europom, a Marco van Basten je sve brže gubio tragičnu bitku s ozljedama koje su ga prije tridesete pretvorile u invalida. Navijači i uprava Intera vjerovali su da s već dobro posloženom ekipom, iskusnim Bagnolijem i nizozemskim dvojcem mogu do prvog Scudetta nakon 1989. 

Međutim, sezona koja je trebala biti trijumfalna pretvorila se u totalnu katastrofu, a za najvećeg krivca je označen čovjek koji je trebao donijeti naslov prvaka. Inter je sezonu prije igrao s kontroverznim i prgavim Urugvajcem Rubenom Sosom u napadu i to je dobro funkcioniralo.

Sosa je zabio 20 golova i nije mu padalo na pamet dijeliti učinak s pridošlicom iz Ajaxa. Da bi stvar bila gora po Dennisa, Bagnoli je tvrdio da mu Pellegrini nikad nije rekao da promijeni sustav i prilagodi ga Nizozemcu. Sezonu je Inter počeo na isti način na koji je završio prošlu, a u takvoj koncepciji igre se Dennis nije snašao. Bio je izoliran bez ikakve podrške veznog reda.

''Stajao bih gore u napadu s Rubenom i svaku utakmicu nas dvojica smo se sami borili protiv pet braniča, a lopte su me samo preskakale'', pričao je Nizozemac. 

Inter je sezonu u Serie A počeo jako loše, ali je zato igrao odlično u Kupu UEFA-e, posebice Dennis. Razlog je bio taj što u Europi, za razliku od Italije, protivnici nisu igrali tvrdo i taktički besprijekorno te je Nizozemac mogao igrati nogomet zbog kojeg je doveden u Italiju. Inter je osvojio natjecanje, Dennis je bio najbolji strijelac s osam golova, a posebno se pamti čudesan gol Rapidu iz Bukurešta.

No, sve ono što je bilo dobro u Europi, u Italiji nije valjalo. Bergkamp i Inter su se koprcali u defenzivnoj taktici Bagnolija, koji je od igrača tražio da igraju na kontre ili polukontre. Dennis je u takvoj postavci igre izgledao kao da je pao s Marsa. 

''Stajao bih gore sa Sosom i možda bi nam se priključio jedan veznjak. Pogledam na našu polovicu i vidim ostale veznjake i sve braniče kako gledaju i ne pomišljaju otići naprijed. Postojao je ogroman prazan prostor između. Bio je to mrtav prostor i to me ubijalo, ubijalo je ekipu'', govorio je Bergkamp.

Taktički mu igra Intera nije odgovarala, a privatno se nikad nije snašao u Italiji. Sosa ga je stalno maltretirao, a novinari vrijeđali 

Situacija je za Dennisa bila još gora jer se nikad nije uspio prilagoditi novoj sredini. Bio je introvert, hladan i povučen. Odbijao je bilo kakav privatan kontakt sa suigračima, a na svaki pokušaj šale, pogotovo Sosin, reagirao bi tako da bi se još više povukao u sebe.

Urugvajac je vrlo brzo shvatio da je Bergkamp idealna meta za podjebavanje i to je maksimalno iskorištavao. Dennis mu je bio na piku i talijanski mediji su često pisali o bullyingu Urugvajca nad Nizozemcem, koji nije htio ili se nije znao braniti.

Giuseppe Bergomi i Riccardo Ferri su za potrebe Dennisove autobiografije intervjuirani i obojica su rekli isto: ''Bio je hladan. Cijela se ekipa trudila oko njega, ali što smo god pokušali, nije prošlo'', rekao je Ferri, dok je kapetan Bergomi pokušao biti nešto blaži: ''Šteta, ali sam je kriv. Nikad se nije potrudio prihvatiti talijanski mentalitet.''

Inter je tonuo sve dublje, Bagnoli je dobio otkaz nakon poraza od Lazija u veljači 1994., a zamijenio ga je Giampiero Marini, koji je u preostalih 12 utakmica uspio samo dva puta pobijediti. Inter se na kraju spasio od ispadanja za samo jedan bod. Nakon očajne sezone u Italiji Bergkamp se priključio reprezentaciji Nizozemske, koja je odigrala vrlo dobro Svjetsko prvenstvo u Americi gdje je došla do četvrtfinala, a tamo je izgubila od Brazila 3:2 u ljepotici turnira.

To ljeto je zaradio nadimak ''Neleteći Nizozemac''

Na tom turniru se dogodilo nešto što će u dobroj mjeri obilježiti Bergkampovu kasniju karijeru. Tijekom avionskog leta u SAD na Mundijal jedan motor je otkazao, a ''šaljivi'' novinar u avionu je Dennisu rekao da ima bombu u torbi. Bergkamp se toliko uplašio da više nikad nije sjeo u avion. Zbog toga je dobio nadimak "Non-Flying Dutchman" ili "Neleteći Nizozemac".

"Imam taj problem i jednostavno moram živjeti s njim. Ne mogu se izliječiti, to je neobjašnjivo. U tim trenucima jednostavno ne mogu ništa napraviti. Svi su me razumjeli, i Nizozemska, ali i Arsenal. Jednostavno se ukočim pri pomisli da letim. Sve počinje dan ranije, kad ne mogu spavati", rekao je Bergkamp.

To je rezultiralo brojnim propuštenim utakmicama. Arsene Wenger mu nikad nije dozvoljavao da putuje vlastitim automobilom. Smatrao je da bi Dennis mogao doživjeti nesreću, pa ga je radije ostavljao u Londonu.

Ako je prva sezona bila očajna, druga je bila teška katastrofa

Ako je prva sezona u Interu bila za zaborav, što reći o drugoj? Pellegrini je doveo bivšeg trenera Napolija Ottavija Bianchija, koji je s Maradonom 1987. u Napulj donio povijesni, prvi naslov prvaka. Odnos talijanskog trenera i Nizozemca od prvog dana bio je katastrofalan.

''Nikad nas nije poštovao. Svaki dan je nekoliko puta pričao samo o Maradoni. Maradona ovo, Maradona ono'', govorio je Bergkamp.

Načet ozljedama te istraumatiziran svime što mu se dogodilo u posljednjih godinu dana, Dennis je odigrao groznu sezonu. Zabio je svega četiri gola u svim natjecanjima, a netrpeljivost talijanskih medija prema njemu bila je sve izraženija. Jedne talijanske novine preimenovale su svoju ''nagradu'' za najgori učinak tjedna L'asino della settimana (Magarac tjedna) u Bergkamp della settimana. 

"Slagao sam se sa svima, od Bergomija do Ferrija i Battistinija, kao i s Bertijem. Bio sam razočaran samo Rubenom Sosom. Ali ponavljam, izvan terena nismo imali problema. Odnos s novinarima? Očekivali su da ću pričati svaki dan, nisam to htio raditi i to ih je živciralo.

Kad sam stigao u Englesku, također u početku nije bilo najbolje i primao sam kritike, no to nije bilo ništa u usporedbi s Italijom. Tamo su širili svakakve laži o meni. Jednom kad sam se ošišao, pisali su da sam počeo gubiti kosu jer nisam mogao podnijeti pritisak.''

Inter je tu sezonu završio na šestoj poziciji, a u Kupu UEFA-e je ispao u drugom kolu. U veljači 1995. klub je kupio bogati poduzetnik i veliki navijač Intera Massimo Moratti, koji je obećao silna ulaganja u momčad. U lipnju 1995. godine Bergkamp je poslao svog agenta da razgovara s Morattijem i dao mu je izbor: ''Ili će Moratti smijeniti Bianchija i dovesti pojačanja ili će Dennis otići.''

Moratti je stao uz trenera i to je bio znak Dennisu da je vrijeme za odlazak. Prema vlastitom priznanju, u to je doba bio psihički slomljen i čak je ozbiljno razmišljao o prekidu karijere. Međutim, par tjedana poslije stigao je poziv iz Londona za koji će se kasnije pokazati da je iz temelja promijenio Premier ligu, a u dobroj mjeri i nogometnu igru.

Bijeg u London, nove sumnje i ''genijalna'' prognoza Stuarta Piercea

U lipnju 1995. Bergkamp je za 7.5 milijuna funti potpisao za Arsenal, što je u tom trenutku bio najveći transfer u povijesti kluba. Međutim, ni počeci u Engleskoj nisu bili kao iz bajke. Dennisu je trebalo dugo da se prilagodi tamošnjem nogometu, a prvi gol je zabio tek u šestoj utakmici.

Navijači su počeli sumnjati, otočki mediji su se rugali pojačanju Arsenala, a tadašnji igrač Nottingham Foresta i engleski reprezentativac Stuart Pierce, popularni Psiho, za jedne tamošnje novine rekao je da je dovođenje Bergkampa totalni promašaj i bacanje novca te da Topnici s Nizozemcem neće napraviti baš ništa. To ljeto je Liverpool iz Foresta doveo Stana Collymorea, a Psiho je dao izjavu za medije:

"Uzeo bih Stana Collymorea ispred Bergkampa, čak i za milijun funti više. Liverpool je napravio puno bolji posao od Arsenala. Dennis Bergkamp je bacanje novca. Sumnjam da može pomoći Arsenalu da išta osvoji."

Dolazak Wengera je promijenio sve 

Arsenal je tu sezonu završio peti, a Dennis je zabio 11 golova u 33 nastupa i gol protiv Boltona u zadnjem kolu pomogao je Arsenalu da se plasira u Kup UEFA-e. No sve se iz temelja promijenilo kad je u rujnu 1996. na klupu Arsenala sjeo Arsene Wenger. Bila je to ljubav na prvi pogled.

Mudri trener je u Nizozemcu prepoznao čovjeka koji će biti lider Arsenala i pokretač revolucije koju je Arsenal započeo u drugoj polovici devedesetih.

Arsenal je imao fantastičnu momčad, a najistureniji je bio čudesni strijelac Thierry Henry. Međutim, pravi vođa i pokretač svega bio je Dennis. To je priznao i genijalni Francuz.

"Najbolji nogometaš s kojim sam igrao u karijeri je definitivno Dennis Bergkamp. On me učinio boljim igračem. On nas je sve učinio boljim igračima", rekao je Henry, koji je u karijeri igrao i s Messijem, Zidaneom...

Bergkamp je u dresu Arsenala u devet godina odigrao 315 utakmica u kojima je zabio 86 golova. Osvojio je tri naslova prvaka, od toga dvije duple krune, i bio je lider generacije čuvenih The Invinciblesa, koju su prvenstvo 2004. osvojili bez poraza. 

Dennis Bergkamp je obilježio čitavu jednu nogometnu epohu, bio je jedan od najvažnijih ljudi u tranzicijskom periodu Premier lige iz hejselskom tragedijom istraumatiziranog natjecanja u najjaču ligu svijeta. On je bez dvojbe jedan od junaka zbog kojih je čitava generacija klinaca zavoljela nogomet.

''Boring Arsenal'', kako su mu vlastiti navijači podrugljivo skandirali početkom devedesetih, pretvorio je u najuzbudljiviju momčad na svijetu. Danas, dvadesetak godina kasnije, nema navijača na kugli zemaljskoj koji je tada pratio i volio nogomet da mu srce ne zakuca brže i osmijeh se ne pojavi na licu kad u nekom sažetku ili videoklipu vidi plavokosog genija u crveno-bijelom dresu, s kultnom JVC reklamom na prsima, kako impozantno, poput nekog ledenog princa korača terenom.