SVAKI put kada pred sobom imamo ekranizaciju nekog kvalitetnog voljenog i nagrađivanog književnog djela, uvijek se nađemo pred istim zamkama. Skloni smo po tko zna koji put ponoviti onu otrcanu frazu - "u redu je, ali nije kao knjiga", ili još gore, "užasno je, potpuno su skrnavili knjigu".

Kada je ova konkretna ekranizacija u pitanju, točnije, kada je bilo koja ekranizacija u pitanju, volim se voditi osobnim pravilom da roman i prijedložak po kome je sniman ostavim sa strane. Otkud god da je nešto došlo, što god da je bilo u prvobitnoj inkarnaciji, sada mu pristupamo u ovom formatu i isključivo ga kao takvog imamo gledati i ocjenjivati.

Te ako se neki detalji koji vam mogu pomoći da priču bolje razumijete, odnosno ako je priča ispričana iz boljeg ugla ili na bolji način u pisanoj formi, to je neki skroz drugi dojam.

Ako ste ljubitelj ratnih filmova, produžite dalje

S tim u vezi, ne želim reći da je priča Anthony Doerra ovdje skrnavljena, niti upućivati ljude da je ipak pročitaju, ne bi li upotpunili sliku. Slika Netflixove “hit serije” mora se gledati sama za sebe, a kao takvoj, opet, valja joj se prići kao ono što ona jest i kao ono što ona želi biti.

Ako ste entuzijast za povijest Drugog svjetskog rata, ako ste ljubitelj drama i ratnih filmova s ovom tematikom, bez obzira govore li iz ugla borbi i sudbina vojnika na frontovima, logoraških tragedija ili nekih osobnih priča koje su se odvijale u pozadinama sukoba - o velikim ljudskim dramama u vihoru rata, teško da ovo štivo može biti za vas.

Stavljeno u kontekst filmova i serija iz tog korpusa, točnije treće vrste koju smo spomenuli, All the light we cannot see sigurno nije djelo koje će ostati upamćeno i stati rame uz rame sa slavnim prethodnicima. Da biste u njemu uživali, najbolje je da sve te filmove zaboravite. Kada već to činite, najbolje je da zaboravite i svakog njemačkog oficira SS-ovca koji je krasio velike i male ekrane, jer drugačije, zlikovce koji vladaju ovom serijom teško da ćete moći provariti. 

Istini za volju vjerojatno je baš ta uloga SS Nijemca kao lošeg momka u anglo-američkoj produkciji jedna od najtežih zadaća koje mogu biti stavljene pred glumca u današnje vrijeme. Breme tog arhetipa koji je od strane najboljih izrabljen i ispitan iz svih mogućih pozicija, jednostavno ne ostavlja mnogo prostora i lako se može upasti u komični manirizam i stvoriti skoro skroz suprotan efekt od željenog.

Ali, ako niste entuzijast, ne za ratne ili povijesne filmove, već ako niste filmski entuzijast uopće, možda ćete moći biti impresionirani s ovih 6-7 istovjetnih naci nakaza s identičnim paternima ponašanja, koji tako preuveličani prije nalikuju nekom Disneyevom crtanom filmu, nego ozbiljnoj seriji. 

Ako jeste, onda opet, isključite sve to i odvrnite svoj aparat za suspenziju nevjerice na maksimum, dovodeći se u frekvenciju prosječnog konzumenta Netflixovih hitova. Zvuči zlobno, ali uglavnom je tako - jer i ovo je još jedna razblažena, bajkovita limunada u kojoj se slijepa djevojčica (Aria Mia Loberti) s ocem (Mark Ruffalo) i djedom-stricem (Hugh Laurie) vođom francuskog pokreta otpora, skriva u kućerini u francuskom gradiću od 10 tisuća ljudi.

Netflixove klasične "bajke"

Dok američke bombe padaju ona emitira s radija iz potkrovlja s otvorenim prozorima s divnim pogledom na krovove varoši Saint Malo i usijano nebo iznad njega - pogledom u kojem, razumljivo, ne može uživati, ali naravno, mi, kao gledatelji, možemo, jer Netflix je opet pukao silne pare na fantastične specijalne efekte.

Njene emisije su čitanja poglavlja iz djela Julesa Verna 20.000 milja pod morem koje u sebi sadrže kodirane poruke što će ih bombarderi iskoristiti ne bi li našli vitalne točke obrane Trećeg Reicha koje valja uništiti prije nastupajuće američke invazije.

I sada imamo povjerovati da Gestapo i njemačka komanda za sve te mjesece i godine koliko su bili u Saint Malou, nisu uspjeli sabrati dva i dva i otkriti gdje se točka emisije nalazi. Imamo povjerovati čak i da je tu SS-manijak (Lars Eidinger) u križarskom pohodu za jednim draguljem što je onomad bio spašen iz pariškog muzeja od strane djevojčinog oca kustosa, a sada je kod nje.

Čovjek kome su sve misli uprte ka tome ne uspijeva pronaći najupadljiviju osobu u tako malom mjestu. Objašnjenje koje bi nam trebalo olakšati suspenziju nevjerice jest da je vojnik zadužen za radio vezu i otkrivanje lokacija neprijateljskih emisija, zapravo mladi njemački genije Werner Pfenning (Louis Hofmann).

Frekvencija na kojoj cura emitira nekada je odašiljala emisije čuvenog predratnog gurua, famoznog “profesora” koji je govorio o ljepotama svijeta i znanosti očaravajući malobrojne mlade u Europi na koju je polako padao mrak. Iako bi olako lokaciju mogao pronaći, mladić iz sentimentalnih razloga odlučuje šutjeti o toj tajni, nekako dugo ostavljen od strane svojih pretpostavljenih da jednostavno radi što hoće dok bombe padaju, a njihovi vojnici ginu.

Oni njemački zlikovci koje smo spomenuli, samo djeluju proračunato i kompetentno kao da drže sve konce u rukama dok muče jadne francuske civile, a u stvari ih vozaju dvoje klinaca u gradu s dvadesetak ulica u kojem, zaboravili smo i to spomenuti, tri stare bake vode pokret otpora. 

Girl boss trenutak

Konzervativci i alt-right kritičari često napadaju Netflix zbog uvođenja usiljenog girl boss tropea u gotovo svaku priču, pa su vjerojatno scenaristi ovdje oduševljeno istakli grandma-bosses pritiskujući ih još više tamo gdje najviše boli. “Žene čuvaju tajne mnogo bolje no muškarci”, kaže jedna od ovih gospođa prilikom upoznavanja s mladom radio diverzanticom Marie-Laure LeBlanc, i mi ne smijemo zakolutati očima niti ironično frknuti kad to čujemo, već joj moramo bezrezervno povjerovati.

Samooslobođeni tako od ironije, povijesnog znanja, elitnog (ili kvazi elitnog) filmskog ukusa prekomjernog kritizerstva, proste logike, neće nam biti veliki problem da budemo zavedeni sladunjavošću ove priče i da u njoj u potpunosti uživamo. Bit ćemo pravi gledatelj kakvog streaming servisi današnjice traže, žele i stvaraju.

Prošetat ćemo kroz ove četiri pitke epizode konstatirajući da tu jest bilo jakih motiva i iznimno poetičnih detalja poput makete grada koju otac pravi djevojci ne bi li ona dodirujući je rukama i pamteći, naučila kako se sama kretati u svom habitusu. Ili motiva iz samog naslova oko kojeg se sve vrti - da je svjetlost koju ljudsko oko na može vidjeti zapravo najljepša i najsjajnija i koja se da percipirati drugim čulima. 

Istaknuti na poetičan način perom dobrog pisca, oni bi svakako bili vrijedni, ali po pravilima koja slijedimo, ne možemo ih same po sebi smatrati dovoljnim da ovu seriju spase od prosjeka.

Ali to već nama, sapetim gledateljima novog doba ne bi trebalo više smetati.  

Mi smo u ovakvim serijama naučili uživati.