OTVORENJEM gradnje novog dislociranog Podravkinog transportnog centra u Koprivnici počeo se oslobađati prostor na kojem je 15. travnja 1941. godine uspostavljen prvi sabirni logor u NDH u kojem su bili smješteni režimu nepoćudni građani, najviše Srbi, zatim Židovi i drugi.

Kako je prilikom otvorenja radova u srijedu istaknuo direktor Podravkinog sektora logistike Gordan Drnas, započeta investicija vrijedna tri milijuna eura trebala se realizirati na sadašnjem prostoru na kojem su parkirani transportni kamioni kompanije.

U tom bi slučaju ulaganje bilo znatno manje, ali budući da se radi o mjestu koje se tretira kao spomenik kulture, trebalo je zadovoljiti kriterije koje u takvim slučajevima nalaže Ministarstvo kulture. Stoga je, dodao je, odlučeno da se centar sagradi na novoj lokaciji, u blizini budućeg logističkog centra.

Ravnatelj muzeja: Prostor bi mogao postati dio muzeja na otvorenom

Kako je Drnas objasnio za Hinu, stari Podravkin objekt koji se nalazi na prostoru bivšeg logora napustit će u prosincu ove godine za kad je planiran dovršetak započetog projekta. Kamioni koji su parkirani na mjestu opterećenom bremenitim povijesnim zbivanjima, tamo će se još neko vrijeme nalaziti. Nije precizirao do kada.

Ivan Valent, vršitelj dužnosti ravnatelja koprivničkog muzeja, pod čijim se upravljanjem nalazi Spomen-područje Danica, smatra da bi prostor kojim danas upravlja Podravka bilo dobro da jednog dana postane dio muzeja na otvorenom. Razgovori o tome još nisu ni u planu, ali bilo bi poželjno da sve zainteresirane strane razmisle o takvom prijedlogu.

"Svima je u interesu da tamo više ne egzistira parkiralište i da taj prostor postane zaokružena cjelina Spomen-područja Danica", kaže Valent.

Povjesničar: Režim je želio umanjiti traumu

Kako je uopće došlo do toga da mjesto traume postane dio poduzetničke zone, za Hinu je objasnio koprivnički povjesničar Željko Krušelj. Tvrdi da je prostor ustaškog logora Danica u Koprivnici zadesila ista poslijeratna sudbina kakvu je prošao i Jasenovac.

Nakon Drugog svjetskog rata, u želji da se kod posjetitelja koncentracijskih logora i lokalnog stanovništva umanji mučnina proizašla iz traumatskih događanja, srušene su barake i nastambe u kojima su boravili ili pogubljivani logoraši. Time se iz kolektivne svijesti nisu željeli brisati sramni događaji naše povijesti. Namjera je bila izrođena iz kratkovidne ideje.

"Želja tadašnjeg režima bila je kazniti počinitelje i maknuti objekte u kojima su činjeni zločini kako bi se umanjila trauma stanovništva", ističe Krušelj. Takva se politika, koja nije bila zlonamjerna, nego isključivo postavljena na krivim temeljima, nekoliko desetljeća kasnije, u vrijeme nacionalističkih previranja i prebrojavanja žrtava, obila o glavu istini. 

Jedni su tvrdili, ili još uvijek tvrde, da se rušenjem objekata namjerno zatirao spomen na sramotan dio hrvatske povijesti. Drugima, revizionistima, nepostojanje originalnih građevina služi kao argument da se stradavanja nisu događala u tolikom obimu kako to prezentiraju znanstvenici i njihove publikacije.

Logor zatvoren u rujnu 1942. godine

Što se logora Danice tiče, ponavlja, nikad nije postojala namjera da ga se izbriše iz kolektivne svijesti. Na tom je prostoru 1947. godine obješen njen zapovjednik, koprivnički ustaški emigrant Martin Nemec. Skoro svi stanovnici Koprivnice morali su svjedočiti njegovom smaknuću.

No, ističe Krušelj, taj je prostor dugo bio prepušten nebrizi te je tek početkom 1980-ih tamo sagrađen memorijalni zid kao podsjetnik na to da je u Koprivnici 1941. godine uspostavljen prvi koncentracijski logor u NDH.

Na upit kako je došlo do toga da dio memorijalnog centra postane parkiralište kamiona, odgovara da je to još jedan od neprimjerenih poteza bivšeg režima. Njen moto je bio: "Ajmo se okrenuti budućnosti i dio tog prostora prenamijeniti u nešto korisno." Kako se Podravka nalazi u neposrednoj blizini, dio logora pretvoren je u parkiralište za njene kamione.

Inače, logor Danica, prema povijesnim izvorima, zatvoren je 1. rujna 1942. godine i u njemu nije bilo masovnih pogubljenja, ali bilo je mučenja, batinanja i izgladnjivanja. No bilo je pojedinačnih ubojstava i umiranja uslijed premlaćivanja.

Dr. Zdravko Dizdar u stručnom tekstu Ljudski gubici logora Danica kraj Koprivnice 1941.-1942. poimenično je utvrdio 3358 zatočenika logora Danica, od toga 3095 muškaraca, 221 žena i 42 djece, a prema nacionalnoj pripadnosti 2259 Srba, 600 Židova, 434 Hrvata te nešto manje pripadnika drugih nacionalnih manjina.

Iz njega su logoraši transportirani u druge ustaške logore i na stratišta, ponajviše u Jadovno, gdje su skončali na brutalan način. Danica je služila kao polazišna točka odakle su nepoćudni prevoženi u logore gdje su se događale masovne egzekucije.