ONI NEMAJU društvene mreže, nemaju rezervacije, nemaju čak ni pribor za jelo, ali red za večeru u njihovoj konobi zna se protezati i do pola Pakoštana. Radno vrijeme konobe Loza, smještene u staroj kući nekoliko metara od mora, je od 19 do 23 sata i rade svaki dan.

Dva jela na meniju

Na meniju su im dva jela - srdele s gradela i dagnje na buzaru. Nude vino - crno i bijelo, jedan sok i pivo te vodu, a za salatu - domaći pomidor, s kapulom sa strane ili bez nje. 

Ovu konobu prvi nam je spomenuo Braco Sanjin koji u konobi Griblja u Sukošanu ozbiljno naginje fine diningu, ali odmor za nepce njemu je posjet ovoj konobi. Preporuku smo dobili lani krajem ljeta, kad je konoba taman bila zatvorila, ali zato ove godine nismo propustili sjesti u automobil i odvesti se iz Zadra do tridesetak kilometara udaljenih Pakoštana.

Mjesto je kao i svako turističko mjesto uz more na ovom dijelu Jadrana - gastronomska ponuda se većinom vrti oko mesa na grillu, pašte i rižota, friganih liganja, sladoleda u svim bojama, pomfrita na palminom ulju i palačinki. 

Lozu su prije 12 godina otvorili Ante Maksan i Nevena Šarin.

"Moj muž je Antin kum i on nas je nekako nagovorio da krenemo nakon što je čuo našu ideju o tome kako smo zamislili priču o konobi. Konoba je nekad bila pršut, sir, srdele, vino… Danas su konobe restorani, a mi smo htjeli zadržati autentičnost. Tražili su ljudi da ubacimo tunu, još neku ribu ili salatu, bilo je raznih prijedloga, ali mi nismo htjeli", kaže Nevena. 

"Ljudi budu u šoku kad vide da nema bešteka"

"Dosta ljudi bude u šoku kad vide da nema bešteka, posebno Talijani, ali kad vide da baš svi oko njih jedu rukama, krenu i oni i ne žale se. Nemamo društvene mreže, nemamo ni vremena za njih, imamo svoje obitelji i da nam ide slabije možda bismo i uložili u njih, ali ovako nema potrebe. Najbolja reklama su nam naši gosti i preporuke koje se šire, pa tako ste i vi saznali za nas", smije se Nevena i naglo ustaje sa stolca.

"Moram dagnje promišati", kaže i odlazi u malu kuhinju, taman dovoljnu za veliku i tešku crnu teću u kojoj se kuha brudet i oko koje se širi onaj neodoljivi miris kombinacije maslinovog ulja, češnjaka i peršina.

Ante oko 18:15 krene s pripremom gradela i u 19 sati prve porcije su već vani. 

Konoba je dobila ime po lozi staroj preko stotinu godina koja se grana nad dvorom i malom terasom na prvom katu još starije kuće. Baš ovu kuću su iznajmili i počeli se baviti ugostiteljstvom na najstariji i najbazičniji način. Loza je upravo ono što je nekad značilo konoba - u njoj ima nešto za prigristi, domaćeg vina za popiti i društva za razmijeniti ćakulu.

Nitko nema prednost, svi čekaju svoj red

Svi koji se upute u konobu svjesni su prvog i osnovnog pravila kuće, a to je da nitko nema prednost, da nema liste čekanja ni mogućnosti naručivanja i da svi trebaju čekati svoj red. Ako to ne žele, mogu ići jesti u neki od obližnjih lokala.

"Naš modus operandi je taj da nikome ne dajemo prednost. Hrana koju mi pripremamo jako brzo se nađe na stolu, a brzo se i pojede pa to nisu čekanja od nekoliko sati, dapače, sve ide dosta brzo", kaže Ante. Iz lokalne turističke zajednice su im, uvidjevši kako pred konobom stalno netko čeka svoj red za stol, postavili dvije klupice da se ljudi mogu malo odmoriti dok čekaju.

Nas je ovom prilikom bilo četvero i naručili smo tri porcije dagnji i dvije porcije srdela te jedne pome s kapulom i jedne bez. Jedini pribor na stolu bile su drvene čačkalice u pomidorima, ali bez problema smo se prebacili na jedenje rukama, s obzirom na to da i inače dagnje na buzaru i srdelice sa gradela jedemo rukama, uz neizbježno toćkanje kruha u šug od daganja i maslinovo ulje.

I kad smo bili pri kraju odlučili smo za desert, kojeg dakako uopće nema u ponudi, uzeti još po jednu porciju srdela i daganja. I odavno slađi desert nismo pojeli. 

Jeli smo, guštali, ćakulali, pili vino koje sigurno nije najbolje na svijetu, ali je sasvim okej. Buzara je bila za prste polizati, baš kao i srdelice koje Ante kao majstor gradelivanja nije prepekao pa su ostale sočne i ukusne.

"Gosti vole to što smo fer, jednako čekaju i glumci i pjevači"

U konobi rade i mladi ljudi i svi su nekako rodbinski ili prijateljski povezani. Rade skupa pripremu i onda četiri sata kuhanja i posluživanja. Na kraju sve očiste zajedno i idu dalje svojim putem do sutra predvečer. 

"Uvik nam je ista ponuda, od početka, ništa se nije minjalo. Zato nas gosti i vole, jer smo ostali dosljedni istom meniju od prvog dana. Imamo jako puno gostiju koji nam se vraćaju svake godine, većinom su to Slovenci i Austrijanci, evo i večeras dok pričamo ima ih par stolova. I kad su na odmoru u Pakoštanima dođu skoro svaki dan", kaže Ante i dodaje: 

"Srdela nam je iz Pelagosa, dagnje su ovdje iz našeg mora, pome i kapula su domaće iz vrta, ništa nije uvezeno od nekud, sve je naše i domaće. Gosti vole to što smo fer i što vodimo računa tko je kad došao i da se red ne preskače. Pa i oni sami pitaju tko je zadnji došao da znaju kad su na redu. Imamo mi i dosta poznatih glumaca, pjevača, redatelja… I sve njih čeka klupica i malo čekanja pa onda stol", kaže Ante.