Drama u obitelji Beckham ponovno je stvorila interes za temu privrženosti djece roditeljima, ali i pretjerane kontrole djece, s čime se mnogi roditelji muče.

Teorija privrženosti

Mnogi su roditelji vjerojatno doživjeli ovu situaciju: igrate se na podu s djetetom starim oko godinu dana, a zatim morate na trenutak otići u drugu sobu. Čim izađete, dijete počinje plakati. Iako se takva interakcija danas može činiti uobičajenom, prije 50 godina istraživači su koristili sličan scenarij kako bi razvili psihološku ideju koja se u to vrijeme smatrala revolucionarnom - teoriju privrženosti. Ta je teorija iz temelja promijenila razumijevanje odnosa između roditelja i djeteta, piše portal Mother.ly.

Njezini osnivači, John Bowlby i Mary Ainsworth, shvatili su da se privrženost ne razvija samo kroz hranjenje, već u kontekstu odnosa u kojem skrbnik odgovara na djetetove potrebe.

Dok su prethodni psiholozi smatrali da je za djetetov razvoj dovoljno zadovoljiti fizičke potrebe, Bowlby i Ainsworth su, uočivši štetne emocionalne posljedice odvajanja djece tijekom rata i hospitalizacija, počeli detaljnije istraživati psihološku vezu koja se stvara u najranijim godinama.

U svojoj suštini, teorija privrženosti usredotočuje se na emocionalnu vezu između skrbnika i djeteta, a ne samo na fizičke interakcije poput hranjenja ili mijenjanja pelena. Ainsworth je zaključila da je upravo interakcija između roditelja i djeteta ključna za vrstu privrženosti koja će se formirati.

Ako roditelj odgovara na djetetovu potrebu za sigurnošću, dijete uči da se na njega može osloniti. U suprotnom, ako su djetetove potrebe zanemarene, ono uči da se na roditelja ne može pouzdati te može razviti obrambene mehanizme, poput pretjeranog vezivanja ili izbjegavanja.

Usklađenost

Razmišljanje o privrženosti može potaknuti pitanja o vlastitom roditeljskom iskustvu, poput: "Jesam li dovoljno osjetljiv/a na potrebe svog djeteta?" ili "Što s onim trenutkom kad je dijete moralo čekati na hranjenje?". Svaki je roditelj doživio trenutke kada usklađenost s djetetom nije bila savršena. Ljepota teorije privrženosti leži u tome što dopušta pogreške i ne pretpostavlja da su roditelji savršeni. Kako je to opisao istaknuti britanski pedijatar i psihoanalitičar D.W. Winnicott:

"Dovoljno dobra majka… započinje s gotovo potpunom prilagodbom potrebama svog dojenčeta, a kako vrijeme odmiče, prilagođava se sve manje i manje potpuno, postupno, u skladu s rastućom sposobnošću dojenčeta da se nosi s njezinim neuspjehom…"

Drugim riječima, "dovoljno dobra majka" je ona koja rano uspostavi sigurnu privrženost, brinući o potrebama djeteta, ponekad i na uštrb vlastitih. Time se gradi odnos u kojem dijete zna da se može pouzdati u roditelja. Međutim, takva razina stalne pažnje ne može trajati zauvijek.

S vremenom će majka početi činiti male "pogreške" koje od djeteta zahtijevaju prilagodbu. Ovdje se ne misli na zanemarivanje ili zlostavljanje, već na sitne trenutke neusklađenosti, poput pogrešno protumačenog znaka gladi ili odgođenog uspavljivanja.

Ključno za teoriju privrženosti jest ideja da su upravo ti mali prekidi u usklađenosti važni za djetetov razvoj. Trenuci kada roditelj osjeća da je "promašio" u razumijevanju djetetovih potreba pomažu djetetu da razvije ključne vještine. Takvi mali poremećaji, ako se razriješe, uče dijete kako se nositi sa stresom i vode ga prema neovisnosti.

S godinama, te "pogreške" pomažu djeci da shvate kako se sukobi u odnosima mogu mirno riješiti i kako se gradi povjerenje, koje je temelj zdravih odnosa.

Mogu li roditelji biti previše privrženi djetetu i obratno?

Starije generacije ponekad savjetuju roditelje da ne drže bebu previše kako je ne bi "razmazili". Danas većina roditelja zna da se beba ne može razmaziti te da je plakanje njezino jedino sredstvo komunikacije.

Ipak, postavlja se pitanje mogu li roditelj i dijete biti "previše privrženi". Istraživanja promatraju djecu koja se drže roditelja u društvenim situacijama u drugačijem svjetlu od uobičajenih etiketa poput "maminih maza".

Privrženost se temelji na odgovaranju na djetetovu potrebu, a ne na predviđanju potrebe ili osiguravanju da dijete nikad ne iskusi potrebu. Ako roditelj iskreno odgovara na djetetovu potrebu, "pretjerana privrženost" obično nije problem.

Problem može nastati ako roditelj preventivno reagira na dijete iz vlastite potrebe. Ta situacija manje se tiče privrženosti, a više pretjeranog roditeljstva. Ako se roditelji aktivno miješaju u djetetovu normalnu želju za istraživanjem, tada odnos više nije usmjeren na djetetove stvarne potrebe. U takvim okolnostima, dijete možda neće naučiti vještine suočavanja potrebne za samostalnost.

U okruženju sigurne privrženosti, većina će se djece osjećati dovoljno zaštićeno da s vremenom počne samostalno istraživati, ali prema vlastitom rasporedu.

Važno je napomenuti da zapadna kultura, posebice američka, iznimno cijeni neovisnost i ponekad očekuje da se djeca osamostale ranije nego što je to razvojno prikladno. Većina djece prirodno ostaje blizu roditelja sve do ranih osnovnoškolskih godina.

Utjecaj temperamenta na privrženost

Ključan element u odnosu je i djetetov temperament - skup urođenih sklonosti prema svijetu, koje se odnose na razinu aktivnosti, upornost, prilagodljivost ili intenzitet. Roditelji koji imaju više djece svjesni su koliko se ona mogu razlikovati.

Neke su bebe opuštene i ne reagiraju snažno na promjene, dok su druge osjetljivije. Te razlike u temperamentu mogu utjecati na privrženost ako roditelj djetetovo ponašanje protumači kao problematično.

Primjerice, introvertirano i oprezno dijete s ekstrovertiranim roditeljem može biti izazov. Roditelj može djetetovo ponašanje smatrati teškim jer se razlikuje od njegovih sklonosti.

Ako roditelj počne poticati dijete da bude otvorenije u situacijama u kojima se ono osjeća nelagodno, to može dovesti do prekida u odgovaranju na stvarne potrebe djeteta. Odgovaranje na potrebe mora proizaći iz razumijevanja određenog djeteta, a ne iz roditeljskih želja ili očekivanja.

U suvremenom svijetu prepunom savjeta i strategija, teorija privrženosti podsjeća nas na jednu važnu istinu: roditeljstvo je odnos. To nije posao koji treba savladati, već proces stvaranja doživotne veze. Kao i svi odnosi, svaka veza privrženosti između roditelja i djeteta jedinstvena je i nijansirana poput samog djeteta.

Pretjerano vezana majka

Pojam "pretjerano vezane" majke, iako ne potječe iz kliničke psihologije, u svakodnevnom se govoru koristi za opis majke koja je emocionalno prekomjerno vezana za svoje dijete i teško prihvaća njegovu samostalnost. Takav odnos izvana može djelovati brižno, no dugoročno može biti opterećujući, osobito kada dijete odraste.

Jedan od glavnih znakova jest majčin doživljaj djeteta kao produžetka vlastitog identiteta, a ne kao zasebne osobe s vlastitim potrebama. Odluke koje dijete donosi o svom poslu, vezi ili mjestu stanovanja majka često doživljava kao osobnu stvar, a ne kao autonomni izbor svog djeteta.

Svaki pokušaj djeteta da se distancira ili postavi granice može izazvati snažne emocionalne reakcije majke. Ako dijete ne dijeli sve detalje svog života ili se ne javlja dovoljno često, majka može reagirati povrijeđenošću, pasivnom agresijom ili nametanjem osjećaja krivnje rečenicama poput: "Nakon svega što sam učinila za tebe…" ili "Očito ti više nisam važna". Time dijete uči da je samostalnost jednaka izdaji.

Pretjerana briga kao kontrola

Čest je i obrazac ponašanja u kojem majka nudi pretjeranu pomoć koja zapravo prikriva potrebu za kontrolom. Ta pomoć često dolazi bez da je zatražena i teško ju je odbiti. Ako dijete pokuša nešto učiniti samostalno, majka to može protumačiti kao kritiku ili znak da više nije potrebna. U pozadini takvog ponašanja često se nalazi strah od napuštanja.

Pretjerano vezane majke često se emocionalno oslanjaju na dijete u nezdravoj mjeri. Dijete postaje njihov glavni izvor emocionalne podrške i smisla, preuzimajući ulogu partnera ili terapeuta. To je osobito izraženo u situacijama kada majka nema ispunjene druge odnose u životu.

Posljedica takvog odnosa je kronični osjećaj krivnje kod djeteta. Čak i kada ne čini ništa pogrešno, dijete osjeća da samim time što živi svoj život nekoga povrjeđuje. Postavljanje granica doživljava se kao sebičnost, a ne kao nužan korak prema zdravom odnosu.

Važno je napomenuti da ovakvo ponašanje rijetko proizlazi iz loše namjere. Uzroci su često majčine nerazriješene traume, strahovi ili gubitak vlastitog identiteta izvan uloge majke. Ipak, razumijevanje uzroka ne umanjuje stvarne posljedice koje takav odnos ostavlja na dijete.

Kako postaviti granice?

Za osobe koje se prepoznaju u ovakvom odnosu, prvi korak je osvještavanje vlastitih osjećaja i prava na autonomiju, a ne optuživanje majke. Postavljanje granica može izazvati otpor i nelagodu, ali je ključno za izgradnju zdravijeg odnosa. U složenijim slučajevima, stručna pomoć terapeuta može olakšati proces bez stvaranja osjećaja nezahvalnosti.